Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1029/10 (Đ. P.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1029/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1029/10, rješavajući apelaciju Đenada Pece, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đenada Pece podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 013591 08 Rev od 22. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 013591 07 Gž od 29. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 013591 06 P od 23. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đenad Peco (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ortiješa kod Mostara, kojeg zastupa Rizo Tvrtković, advokat iz Mostara, podnio je 22. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 013591 08 Rev od 22. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 013591 07 Gž od 29. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 013591 06 P od 23. januara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 013591 06 P od 23. januara 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 013591 07 Gž od 29. aprila 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Havu Avdić (u daljnjem tekstu: tužena) da zajedno sa članovima svoje porodice preda apelantu u posjed i slobodno raspolaganje prizemnu kuću pobliže označenu u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni objekat), te da apelantu isplati na ime izgubljene zarade – zakupnine iznos od 6.750,00 KM za period naznačen u dispozitivu prvostepene presude, a ubuduće do predaje u posjed iznos od po 150,00 KM mjesečno. Kantonalni sud je, prije odlučivanja o žalbi protiv prvostepene presude, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, zakazao i proveo raspravu pred tim sudom, na osnovu člana
217. Zakona o parničnom postupku.
3. U postupku pred prvo i drugostepenim sudom utvrđeno je da je Adem Avdić, suprug tužene, koji je poginuo 1993. godine, prije 1959. godine uselio kao podstanar u sporni objekat, koji je predstavljao pomoćni objekat većeg objekta koji su koristili vlasnici oba objekta. Dalje, utvrđeno je da je tužena u sporni objekat uselila nakon što je 1965. godine zaključila brak sa suprugom i da je u istom objektu živjela sa porodicom i u vrijeme vođenja postupka koji je rezultirao osporenim presudama. Također, utvrđeno je da je nekretnina uključujući i sporni objekat postala vlasništvo sestre supruga tužene, Zinete Bajramović (u daljnjem tekstu: ranija vlasnica), koja je tu nekretninu kupila od prethodnih vlasnika 1978. godine, a da je apelant, ugovorom o kupoprodaji koji je zaključen 27. februara 1998. godine, od ranije vlasnice kupio cijelu nekretninu, uključujući i sporni objekat, te da je upisan u zemljišne knjige sa dijelom 1/1. Sudovi su također utvrdili da je u ovom kupoprodajnom ugovoru navedeno da „'... Drugi objekat, pov.cca 20m2, sastoji se od jedne sobe i hodnika i u njemu stanuje [tužena], supruga Adema, zajedno sa svojim sinom, s napomenom da ima svojstvo nosioca stanarskog prava.'“. Dalje, sudovi su utvrdili da je ranija vlasnica živjela u Njemačkoj, te da „zbog bliskih rodbinskih veza [...] nije tražila da joj tužena i njen suprug plaćaju bilo kakvu stanarinu, a preuzeli su brigu o majci, prema iskazu svjedoka [...]“. Također, utvrđeno je da je sporni objekat bio uništen tokom rata, te da ga je tužena popravila i dovela u funkciju, a da se ranija vlasnica tome nije protivila.
4. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su zaključili da tužena ima svojstvo zaštićenog podstanara, odnosno da je to svojstvo stekao njen pokojni suprug, prema odredbi člana 184. Zakona o stambenim odnosima iz 1959. godine (u daljnjem tekstu: Zakon iz 1959. godine). Dalje, utvrđeno je da je suprug tužene taj status „zadržao sve vrijeme, pa i u vrijeme stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima 31.5.1974. godine [u daljnjem tekstu: Zakon iz 1974. godine], te sve do promjene vlasnika nekretnine“, odnosno do januara 1974. godine kada je ranija vlasnica kupila ovu nekretninu od prijašnjih vlasnika. S obzirom da do stupanja na snagu Zakona iz 1974. godine suprug tužene nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom objektu, te da nakon stupanja na snagu tog zakona više nije mogao steći takvo pravo u smislu člana 2. stav 2. Zakona iz 1974. godine, sudovi su zaključili da odredba iz kupoprodajnog ugovora o stanarskom pravu tužene „ne može obavezivati [apelanta] u pogledu priznanja stanarskog prava tužene, već samo u pogledu njenog statusa kao zaštićenog podstanara“. S obzirom na taj status, sudovi su naveli da se uslovi za davanje otkaza ugovora o korištenju stana primjenjuju i na davanje otkaza zaštićenim podstanarima, te da su utvrđeni odredbama čl. 44. do 46. Zakona o stambenim odnosima.
5. Međutim, apelant je, kako su sudovi obrazložili, tužbeni zahtjev opredijelio na osnovu člana 43. i 45. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a ne na osnovu člana 44. Zakona o stambenim odnosima. Ovim članom je, između ostalog, propisano da se nosiocu stanarskog prava može dati otkaz ugovora o korištenju stana ako duže od tri mjeseca zaostane sa plaćanjem stanarine i ostalih naknada iz člana 38. Zakona o stambenim odnosima, ako drugačije nije određeno. Također, prema članu 45. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, otkaz ugovora se može dati iz razloga predviđenih članom 44. stav 1. tač.1, 2. i 3. ako je nosilac stanarskog prava pismeno opomenut i ako u određenom roku nije postupio po opomeni zbog koje se otkaz daje, a prema članu 50. istog zakona, otkaz ugovora se daje tužbom koja se podnosi nadležnom sudu. Sudovi su naveli da među strankama nije bilo sporno da tužena ne plaća apelantu stanarinu. Međutim, kako su sudovi obrazložili, apelant nije ponudio tokom postupka bilo kakav dokaz da je, nakon sticanja vlasništva na nekretnini, uredio ili pokušao urediti odnose sa tuženom u pogledu plaćanja naknade za korištenje spornog objekta. U vezi s tim, sudovi su naveli da se, prema članu 80. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, naknada koju zaštićeni podstanar plaća za korištenje stambenog prostora uređuje shodno članu 76. istog zakona, kao za sustanare. To dalje znači, kako su sudovi obrazložili, da se naknada ne može utvrditi u visini tržišne zakupnine, kako je to apelant tražio tužbenim zahtjevom. Ako se apelant nije mogao dogovoriti sa tuženom o plaćanju, onda se morao obratiti nadležnom stambenom organu u skladu sa odredbom člana 38. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, jer je taj organ, a ne sud, nadležan za određivanje visine stanarine u takvim slučajevima.
6. Kantonalni sud je naročito ukazao da apelant nije postupio ni po jednoj od navedenih odredaba Zakona o stambenim odnosima, pa stoga nisu ispunjeni uslovi za otkaz zaštićenom podstanaru zbog neplaćanja stanarine, pa stoga ni uslovi za traženje predaje u posjed spornog objekta. Ostali razlozi za otkaz iz člana 44. Zakona o stambenim odnosima, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, nisu relevantni u konkretnom slučaju, jer apelant nije „iznio nijednu tvrdnju odnosno činjenicu koja bi upućivala na ove razloge, osim na navedene razloge iz tač. 2. i 3. stava 1. člana 44. navedenog zakona. Dalje, Kantonalni sud je ponovo naglasio da sud nije nadležan, prema članu 80. Zakona o stambenim odnosima, da utvrđuje visinu stanarine odnosno naknade koju plaćaju zaštićeni podstanari, „pa se tužbeni zahtjev ne može ni djelomično usvojiti“. Također, Kantonalni sud je naveo da je tužena prilikom opravke proširila sporni objekat, ali da apelant nije predložio dokaze „na osnovu kojih bi se utvrdilo koji je dio dograđen, površinu tog dijela i mogućnost izdavanja u zakup“, već da je samo predložio da se provede vještačenje na okolnost visine zakupnine koja bi se za cijeli sporni objekat mogla ostvariti kada bi se izdao u zakup. Međutim, Kantonalni sud je obrazložio da apelant nije ponudio bilo kakav dokaz „da je mogao izdati u zakup dio ovog objekta i kakvu je zakupninu mogao dobiti“, te da je stoga pravilan zaključak do kojeg je došao i prvostepeni sud da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izgubljene zarade u skladu sa odredbom čl. 155. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), iako je teret dokazivanja izmakle koristi bio na apelantu kao tužitelju.
7. Vrhovni sud je, presudom broj 58 0 P 013591 08 Rev od 22. decembra 2009. godine, odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je zaključio da je na osnovu činjeničnog stanja koje su nižestepeni sudovi utvrdili, pravilno primijenjeno materijalno pravo, pozivajući se na iste odredbe Zakona o stambenim odnosima kao i nižestepeni sudovi, te prihvatajući obrazloženje drugostepenog suda. Osim toga, Vrhovni sud je naročito istakao da se apelatnovi žalbeni navodi o tome da tužena i njen suprug nisu stekli svojstvo zaštićenog podstanara odnosi na činjenična utvrđenja u odnosu na koja se revizija ne može izjaviti. Također, Vrhovni sud je naveo da apelant u drugom dijelu tužbenog zahtjeva nije tražio utvrđivanje visine stanarine u smislu Zakona o stambenim odnosima, već isplatu novčanog iznosa na ime naknade štete zbog izmakle koristi u smislu ZOO. Međutim, u vezi s tim Vrhovni sud je ponovio iste razloge koje je iznio i Kantonalni sud i zaključio je da je pravilna odluka tog suda da nisu ispunjeni uslovi iz ZOO za usvajanje tog dijela tužbenog zahtjeva.
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje i način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Apelant uglavnom analizira iskaze saslušanih svjedoka i dovodi u pitanje odluku sudova o tome kojim su dokazima poklonili vjeru. U vezi s tim, apelant navodi da nije tačno da ranija vlasnica nije tražila od tužene i njenog supruga da joj plaćaju naknadu za stanovanje jer su preuzeli brigu o njenoj majci, kako su to sudovi zaključili, budući da je njena majka bila i majka supruga tužene, te da je o njoj vodio brigu „ispunjavajući svoju prirodnu i moralnu obavezu kao sin prema roditelju propisanu i odredbama Porodičnog zakona“. Apelant smatra da su „nesavjesnom i nepravilnom ocjenom dokaza počinjene bitne povrede postupka“, te da su sudovi poklonili vjeru iskazima svjedoka „suprotno kriterijima naše sudske prakse“, a naročito iskazu svjedokinje koja je „u tazbinskom odnosu sa tuženom“ i stoga je, prema apelantovom mišljenju pristrasna. Dalje, apelant ističe da je u tužbi tvrdio da tužena u spornom objektu stanuje bez ikakvog pravnog osnova, da objekat koristi protivno svrsi i izričitoj zabrani vlasnika, vrši građevinske radove, dio dvorišta koristi za poljoprivredu i sl. Stoga, apelant smatra da su se stekli uslovi „za otkaz i predaju u posjed propisani članom 44. stav 1. tačka 1. i 3. ZOS-a, a da sud nije vezao pravni osnov naznačen u tužbi“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li prekršeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Osim toga, u vezi sa navodima koji se tiču pitanja kojim dokazima kojima su sudovi poklonili vjeru, Ustavni sud ističe da nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti u to kojim su dokazima strana u postupku redovni sudovi poklonili povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 258/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 25, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 60/05; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su u konkretnom slučaju dokazi izvođeni i na raspravi pred drugostepenim sudom koji je to smatrao potrebnim radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, te da su sudovi jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su prihvatili dokaze i način na koji su ih ocijenili, pa nema ništa što ukazuje na očiglednu proizvoljnost u ocjeni dokaza. Također, iako apelant nije temeljio tužbeni zahtjev na odredbama Zakona o stambenim odnosima, sudovi su razmotrili i obrazložili svoje zaključke o tome zašto smatraju da nisu ispunjeni uslovi za otkaz tuženoj kao zaštićenom podstanaru u skladu sa tim zakonom, o čemu su također dali dovoljne i relevantne razloge, pa su neosnovani i apelantovi navodi da sudovi nisu to pitanje razmotrili. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić