Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1030/10 (Bosna i Hercegovina – Ministarstvo odbrane)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1030/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1030/10, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine – Ministarstva odbrane, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosne i Hercegovine - Ministarstva odbrane podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev.-48/09 od 26. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosna i Hercegovina – Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 22. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev.-48/09 od 26. januara 2010. godine.

2. Sud BiH je donio Presudu broj P-32/07 od 16. januara 2009. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev kojim su Miloš Prošić, Siniša Mišić, Mladen Jović, Zoran Divjan, Dalibor Košpić, Goran Vuković, Stojan Božić, Slavica Gorančić, Momčilo Ristović, Oliver Gužvić i Saša Lazić (u daljnjem tekstu: tužitelji) tražili da se apelant obaveže da im, na ime razlike naknade za rad u inostranstvu, za period decembar 2005. - maj 2006. godine, isplati pojedinačne iznose navedene u izreci presude za svakog od tužitelja, sa zateznom kamatom od 31. januara 2007. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da su tužitelji, krajem 2005. godine upućeni u Irak, u jedinici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OS BiH) u sastavu Koalicijskih snaga u operaciji podrške miru u Iraku („Iračka sloboda“) uz dobrovoljni pristanak, na rok od 6 mjeseci, u skladu sa odlukom Predsjedništva BiH. Navedeno je i da su svi tužitelji prije upućivanja u mirovnu misiju bili pripadnici Vojske Republike Srpske te da su sa apelantom zaključili ugovore o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme rada u inostranstvu i da su za svoj rad dobili plaće, koje su se sastojale od dnevnica (85,00 Eura), komandnog dodatka(10,00 Eura dnevno) i sitnih dnevnih troškova (30,00 Eura mjesečno). Sporna je bila, kako je navedeno u prvostepenoj presudi, činjenica da li tužitelji imaju pravo na isplatu razlike plaće, po osnovu „dodatka na opasnost“ jer su bili angažirani u Iraku, koji se smatrao najopasnijim područjem sa aspekta sigurnosti ljudi, a shodno odredbi člana 7. Pravilnika o upućivanju pripadnika Vojske Republike Srpske i Ministarstva odbrane na rad u međunarodne organizacije i inostrana predstavništva Republike Srpske i BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik o upućivanju na rad u inostranstvo). U vezi s tim, Sud BiH je istakao da se prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, rukovodio jednim od osnovnih načela ugovornog prava, a to je da je zaključeni ugovor za ugovorne strane zakon, pa da u tom smislu, između ostalog, povjerilac nema pravo da od dužnika traži izvršenje obaveza suprotno odredbama u ugovoru. Stoga je Sud BiH zaključio da tužbeni zahtjev tužiteljā nije osnovan, jer se na njih ne može primjenjivati Pravilnik o upućivanju na rad u inostranstvo, pošto, kako je navedeno u prvostepenoj presudi, njegova primjena nije predviđena u zaključenim ugovorima.

4. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće), žalba tužiteljā je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Drugostepeno vijeće je istaklo da je utvrdilo da je u prvostepenom postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i da pri tome nisu povrijeđene odredbe parničnog postupka. Međutim, prema stavu drugostepenog vijeća, prvostepeni sud je na konkretni spor pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. U vezi s tim, navedeno je da su tužitelji tražili isplatu uvećanja neto plate „dodatkom za opasnost“ u vrijeme trajanja rada u operaciji podrške miru u Iraku. Cijeneći osnovanost tužbenog zahtjeva isključivo sa aspekta ugovorom preuzetih obaveza, prvostepeni sud je propustio primijeniti odgovarajuće odredbe materijalnog prava. Međutim, kako je zaključilo drugostepeno vijeće, ovaj propust prvostepenog suda, nije uticao na pravilnost odluke iz razloga što je i po shvatanju drugostepenog vijeća tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Naime, drugostepeno vijeće je pojasnilo da je u vrijeme upućivanja tužiteljā, u operaciju podrške miru u Iraku, uspostavljen jedinstveni odbrambeni sistem u BiH prema kojem su lica na službi u entitetskim vojskama, shodno članu 184. stav 1. Zakona o službi u OS BiH, od 1. januara 2005. godine, postala lica na službi u OS BiH, koja su (član 188. stav 1.) zadržala sva prava i obaveze stečene po propisima koji su važili na dan stupanja na snagu tog zakona, do rješavanja stanja u službi. U vezi s tim, navedeno je da Zakon o učešću pripadnika oružanih snaga BiH, policijskih službenika, državnih službenika i ostalih zaposlenika u operacijama podrške miru i drugim aktivnostima u inostranstvu („Službeni glasnik BiH“ broj 14/05, u daljnjem tekstu: Zakon o učešću u operacijama) nije regulisao pitanje plata ili bilo kojih vrsta naknada iz osnova rada za pripadnike misije. Naime, za vrijeme trajanja misije tužiteljā, ministar odbrane BiH nije donio poseban propis o pravu profesionalnih vojnih lica na dodatak na platu kako to propisuje član 62. st. 4. i 5. Zakona o službi u OS BiH. Kako tražena naknada nije propisana zakonskim odredbama koje regulišu radno - pravni status tužiteljā, niti po odredbama zakona po kojem su tužitelji upućeni u misiju, za odlučivanje u konkretnom sporu, potrebno je utvrditi da li je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o službi u oružanim snagama BiH, u entitetu iz koga su tužitelji preuzeti, bio na snazi propis koji predmetno pravo utvrđuje. S tim u vezi, utvrđeno je da tužitelji svoj zahtjev zasnivaju na Pravilniku o upućivanju na rad u inostranstvo. Navedeno je da je odredbama tog Pravilnika (član 7. alineja 7.) propisano uvećanje neto plate koeficijentom od 2 do 6 (množenjem neto plate i vrijednosti koeficijenta) u zavisnosti od vrste poslova u misiji, težine uslova života i rada, opasnosti po život i zdravlje, odvojenosti od porodice i slično. Stoga je drugostepeno vijeće zaključilo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se odredbe ugovora koje su zaključile parnične stranke derogiraju odredbe Pravilnika o upućivanju na rad u inostranstvo jer ugovori koje su zaključili tužitelji sa apelantom nisu isključivali primjenu navedenog Pravilnika, koji je propisao pravo na spornu naknadu.

6. Međutim, kako je dalje pojasnilo drugostepeno vijeće, i pored činjenice da su tužitelji u vrijeme preuzimanja na službu u OS BiH po entitetskom propisu imali pravo na uvećanje neto plate, njihov tužbeni zahtjev je neosnovan. U vezi s tim, pojašnjeno je da član 8. Pravilnika o upućivanju na rad u inostranstvo, propisuju da ministar odbrane u zavisnosti od zemlje u koju su upućeni i prava koja obezbjeđuje međunarodna zajednica, u svakom konkretnom slučaju, rješenjem-naredbom odlučuje o vrsti i visini naknade koja pripada licu upućenom na rad u međunarodnu organizaciju. Međutim, kako je drugostepeno vijeće nadalje zaključilo, pravo na dodatak za opasnost, koje je propisano Pravilnikom o upućivanju na rad u inostranstvo, ne pripada samim propisivanjem, nego se konstituiše za svaki pojedini slučaj i primjenom propisanih kriterija utvrđuje po vrsti i visini. Budući da u konkretnom slučaju ministar odbrane nije rješenjem ili naredbom odlučio o vrsti i visini naknade, drugostepeno vijeće je zaključilo da je stoga tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

7. Odlučujući o reviziji tužilaca, revizijsko vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: revizijsko vijeće) je Presudom broj Rev.-48/09 od 26. januara 2010. godine uvažilo reviziju i preinačilo drugostepenu i prvostepenu presudu te odlučilo da je apelant dužan svakom od tužitelja isplatiti iznos naveden u izreci presude sa kamatama počev od 31. januara 2007. godine do isplate. U obrazloženju presude, revizijsko vijeće je ponovilo činjenično utvrđenje prvostepenog suda i istaklo da ga je, kao pravilno i potpuno, potvrdilo i drugostepeno vijeće. Nadalje, revizijsko vijeće je ponovilo pravne zaključke prvostepenog i drugostepenog vijeća te je istaklo da su, po njegovoj ocjeni, oba pravna stava izražena u nižestepenim presudama pogrešna. Naime, revizijsko vijeće je istaklo da tužitelji ne smiju trpjeti štetne posljedice zbog apelantovog propusta da posebnim aktom odredi visinu koeficijenta uvećanjem neto plaće iz člana 7. alineja 7. Pravilnika o upućivanju na rad u inostranstvo. Naime, nedonošenjem rješenja ili naredbe ne može biti ukinuto pravo koje je jasno propisano u opštem aktu Ministarstva odbrane Republike Srpske broj: 8/1-01 93-175/01 od 24. decembra 2001. godine. Navedeno je da je nesporno da su tužitelji prije upućivanja u Irak, radi učešća u operacijama podrške miru, bili profesionalna vojna lica Vojske Republike Srpske te da Zakonom o učešću u operacijama, nije utvrđena plaća ni druge naknade, nego je samo (član 25.) propisano da se sredstva za finansiranje osiguravaju iz Budžeta institucija BiH. Istaknuto je da je članom 62. stav 5. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine propisano da državni službenici i zaposlenici zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane nakon procesa izbora. S obzirom na navedeno revizijsko vijeće je zaključilo da je, u vrijeme upućivanja tužitelja u Irak i njihovog boravka u ovoj zemlji, bio na snazi Pravilnik o upućivanju na rad u inostranstvo, čije se odredbe mogu primijeniti u predmetnom sporu.

8. Nadalje, revizijsko vijeće je istaklo da je po njegovom shvatanju, s obzirom na činjenicu da ministar odbrane nije rješenjem ili naredbom utvrdio traženu visinu naknade, na ime „dodatka na opasnost“, u konkretnom slučaju logično da se analogijom ta praznina popuni koeficijentima iz tada važeće Privremene odluke o plaćama i naknadama za profesionalna vojna lica u institucijama odbrane Bosne i Hercegovine broj: VM broj 278/04 od 9. decembra 2004. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 62/04). Pojedinačne iznose naknade koje je svakom od tužitelja dosudilo, revizijsko vijeće je utvrdilo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, koji, kako je navedeno u osporenoj presudi, u matematičkom smislu nije osporio ni apelant.

9. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ističe da su prvostepeno i drugostepeno vijeće pravilno primijenili materijalne propise ali da je revizijsko vijeće to učinilo pogrešno, primijenivši ns konkretna slučaj odredbe podzakonskog akta tj. Pravilnika o upućivanju na rad u inostranstvo. S tim u vezi apelant elaborira svoje shvatanje zašto se navedeni Pravilnik ne može primijeniti te navodi da su njegove odredbe u suprotnosti sa odredbama Zakona o učešću u operacijama, koji je zatečeni propis prije stupanja na snagu Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine, koji jedini reguliše oblast učešća u operacijama podrške miru, kao državni zakon, po kojem je tužiteljima i isplaćena naknada, jer se entitetski podzakonski akti iz oblasti odbrane BiH, ne mogu se primjenjivati, zbog ograničenja prenesenih ustavnih nadležnosti sa entitetskih Ministarstava odbrane. Apelant smatra da osporenom odlukom revizijsko vijeće podstiče neosnovano bogaćenje isplatom dva puta po istom osnovu, jer predmetni ugovori sa pripadnicima mirovnih snaga, sigurno ne bi bili zaključeni, ukoliko bi proizvodili dvostruke obaveze po Bosnu i Hercegovinu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji je revizijsko vijeće primijenilo materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je revizijsko vijeće dovoljno jasno obrazložilo svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prav na imovnu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Također, apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu zaštitini objekt tog člana, te činjenicu da je apelant organ javne vlasti, slijedom čega ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-2386/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1030/10 (Bosna i Hercegovina –… | Sudska praksa | Aktio