Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1041/10 (M. V.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1041/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-1041/10, rješavajući apelaciju Marinka Vukoje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Vukoje podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-09-000 089 od 12. januara 2010. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P-326/02 od 10. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Vukoja (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 22. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-09-000 089 od 12. januara 2010. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-326/02 od 10. septembra 2009. godine.
2. Apelant je 7. maja 2013. godine dopunio apelaciju. U navedenoj dopuni apelant je obavijestio Ustavni sud da povlači apelaciju u odnosu na dužinu predmetnog postupka budući da smatra da za dužinu trajanja postupka nije odgovoran sud.
3. Presudom Općinskog suda broj P-326/02 od 10. septembra 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-09-000 089 od 12. januara 2010. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da mu u korist njegovih nekretnina bliže označenih u presudi preko nekretnine Janje Markić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Kreše Markić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) bliže označenih u presudi pripada pravo služnosti odvoda oborinskih, površinskih i podzemnih voda kanalom lociranim na nekretnini tuženih, lokacije kao u skici vještaka geometra od 14. maja 2009. godine, koja skica čini sastavni dio ove presude, te dubine od 70 cm, te da su na osnovu navedenog tuženi dužni trpjeti da se na njihovoj nekretnini prokopa, po tuženima, zatrpani kanal, lokacije i dubine iz pomenute skice vještaka geometra, radi uspostave pređašnjeg stanja, a tuženima se ubuduće zabranjuje da se na bilo koji način miješaju u ovu služnost apelanta, te da tuženi apelantu naknade uz kamatu od dana presuđenja do isplate troškove parničnog postupka u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Apelant je obavezan da naknadi troškove parničnog postupka tuženima u iznosu od 491,40 KM u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja.
4. U predmetnom postupku je utvrđeno da drugotuženi nije posjednik niti vlasnik nekretnine označene kao k.č. 82 „poslužna nekretnina“. Stoga je sud u odnosu na drugotuženog odbio apelantov tužbeni zahtjev na osnovu odredbe člana 61. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
5. Iz nalaza vještaka geometra i uviđajem na licu mjesta utvrđeno je da je pozicija nekretnina takva da omogućava apelantu da odvodnju voda izvrši na drugi način, a ne korištenjem kanala prvotužene. Navedeno iz razloga što zbog konfiguracije terena nema nikakve prepreke da apelant na nekretninama u svom posjedu izgradi sistem odvodnje vode sa svojih nekretnina bez korištenja nekretnine prvotužene, te da stoga nije ispunjen uvjet da se utvrdi pravo služnosti apelanta odlukom suda u smislu odredbe člana 59. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i člana 150. Zakona o vodama.
6. Iz iskaza apelanta utvrđeno je da je apelant tvrdio da je kanal oduvjek bio njegov odnosno njegovog punca, a da je vlasništvo nad kanalom utvrđeno tek u postupku koji je prednik tuženih pokrenuo 1985. godine, kada je utvrđeno da je vlasnik kanala prednik tuženih Vinko Markić. Prema tome, tek u parnici iz 1985. godine je utvrđeno da kanal nije vlasništvo apelanta nego da je vlasništvo prednika tuženih pa se od tada mogao smatrati „poslužnim dobrom“ i od tada se mogla ustanoviti služnost na spornom kanalu kao vlasništvo drugog. Iz navedenog je utvrđeno da apelant nije ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina budući da se vlasnik poslužne nekretnine protivio da apelant ostvaruje služnost odvodnje voda spornim kanalom. Stoga je zaključeno da apelant nije dosjelošću stekao stvarnu služnost kao vlasnik povlasne nekretnine faktičkim ostvarivanjem služnosti za vrijeme od 20 godina uz saglasnost vlasnika poslužne nekretnine kako se to traži odredbom člana 60. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima za zasnivanje stvarne služnosti dosjelošću. Imajući u vidu navedeno sud je u odnosu na prvotuženu odbio apelantov tužbeni zahtjev na osnovu člana 55, 57., 59., 60., 61. i 62. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i članom 150. Zakona o vodama.
7. Rješavajući po apelantovoj žalbi Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani navodi žalbe o tome da se sud pozvao na presudu koja nije predložena kao dokaz. Navedeno iz razloga što iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da se sud pozvao na obrazloženje odluke P-156/94 koja je predložena i provedana kao dokaz. Istaknuto je da je prvostepeni sud naveo da iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je pod brojem P-333/85 vođena parnica u kojoj je prednik tuženih dobio spor. Stoga je Kantonalni sud konstatovao da se prvostepeni sud pozvao na obrazloženje odluke P-156/94 u koju je i izvršen uvid.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, kao i da je postupak trajao neopravdano dugo. Navodi da su redovni sudovi povrijedili odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku jer su načelo slobodne ocjene dokaza primjenili na štetu apelanta. Po mišljenju apelanta pozivanje redovnih sudova na odredbe člana 150. Zakona o vodama nema mjesta jer upravo izmještanjem spornog kanala nastala bi značajna šteta, te odvodnja kanala ne bi mogla biti razumno izvršena na drugi način. Ističe da nije jasno kako su redovni sudovi utvrdili da apelant može izvršiti odvodnju i na drugi način.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanta Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić