Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1057/10 (V. G. iz Konjica)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
  • Nekretnina
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1057/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1057/10, rješavajući apelaciju Velinke Gije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velinke Gije podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 006607 09 Gži od 18. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 P 006607 07 I od 9. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Velinka Gije iz Konjica (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 24. marta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 006607 09 Gži od 18. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 P 006607 07 I od 9. februara 2009. godine. Apelantica je, 1. juna 2010. godine, dopunila apelaciju.

2. Općinski sud je u izvršnom postupku koji se vodio pod brojem 07 56 P 006607 07 I u kojem je bilo više tražioca izvršenja, među kojima je bila i apelantica, protiv izvršenika „Konfekcija“ d.d. Konjic (u daljnjem tekstu: izvršenik), nakon prodaje nekretnina izvršenika upisanih u z.k.ul. broj 263 KO Konjic I i dva održana ročišta za diobu iznosa kupoprodajne cijene od 399.000,00 KM donio Rješenje broj 07 56 P 006607 07 I od 9. februara 2009. godine. Donesenim rješenjem, Općinski sud je izvršio raspodjelu novčanog iznosa na način da je u izreci rješenja (stav I) u tabelarnom prikazu naveo sve tražioce izvršenja sa prvobitnim brojem izvršnog predmeta, zatim visinu troškova izvršnih postupaka, zatezne kamate na glavni dug te iznos glavnog duga i troškove postupka, odnosno šta je kojem od tražioca izvršenja dodijeljeno. U naznačenoj tabeli su pod rednim br. 11., 15. i 16. navedeni i apelanticicini predmeti, te iznosi koji su joj raspoređeni na ime troškova u dva izvršna postupka koje je pokrenula protiv izvršenika. Dalje, stavom IV izreke donesenog rješenja je navedeno da u 15 predmeta tražioci izvršenja, među kojima je i apelantica, nisu namirili svoja potraživanja, čija je struktura pobliže opisana u tom stavu (glavni dug, zakonske zatezne kamate i troškovi parničnog postupka). Navedeno je da apelantica nije namirena u pogledu glavnog duga iz dva izvršna predmeta (glavni dug u predmetu P-6607 I u iznosu od 36.188,13 KM i parnični troškovi u iznosu od 270,00 KM, te glavni dug u predmetu broj I 28525 07 u iznosu od 7.351,75 KM sa troškovima parničnog postupka u iznosu od 183,00 KM).

3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je istakao da je prije donošenja rješenja o namirenju, utvrdio koji tražitelji izvršenja i druga lica određena Zakonom o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZlP) imaju pravo da se namire iz novčanog iznosa dobivenog prodajom izvršenikovih nekretnina i potom redoslijed namirenja, koji, kako je istakao Općinski sud, ovisi od momenta sticanja založnog prava na nekretninama koje su prodate u predmetnom izvršnom postupku. Detaljno je obrazložen i način na koji su tražitelji izvršenja stekli pravo za namirenje iz cijene dobivene prodajom nekretnina, kao i način na koji je došlo do spajanja svih predmeta sa predmetom apelantice broj 07 56 P 006607 07 I, u kojem je prijedlog za izvršenje podnijet Općinskom sudu 31. maja 2007. godine, a rješenje o izvršenju i zaključak o zabilježbi izvršenja na nekretninama izvršenika su donijeti 21. juna 2007. godine.

4. Pored toga, Općinski sud je naveo da je, u skladu sa odredbama čl. 97., 98. i 101. ZlP-a utvrdio i strukturu potraživanja koje će tražiteljima izvršenja biti isplaćeno (troškovi izvršnog i postupka parničnog postupka, zatezne kamate na glavni dug i glavni dug), zbog čega je, u skladu sa članom 108. stav 1. ZlP-a, budući da se iz prodajne cijene namiruje više lica, 11. decembra 2008. i 6. januara 2009. godine, održao ročišta za diobu prodajne cijene, na kojima je, između ostalih, bila i apelantica te založni povjerilac - Kantonalna porezna uprava Mostar (u daljnjem tekstu: Porezna uprava). Navedeno je da je utvrđeno da Porezna uprava ima zakonsko založno pravo na cjelokupnoj imovini izvršenika prema Rješenju o uplati javnih prihoda broj 10-7-B/02-15-1-1197-

01 od 24. oktobra 2001. godine, za ukupno potraživanje od 270.753,62 KM, te da tom povjeriocu, prije ostalih tražilca izvršenja, pripada pravo na namirenje tog iznosa.

5. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na ročištima za diobu formirano više grupa tražitelja izvršenja, iz razloga što je u svim u izreci predmetnog rješenja navedenim predmetima, predložen i rješenjem o izvršenju usvojen isti predmet izvršenja – izvršenikova nekretnina. U vezi s tim, Općinski sud je pojasnio da se pravo na namirenje iz nekretnine koja je prodata u izvršnom postupku stiče, u skladu sa odredbama ZlP-a, zabilježbom izvršenja u zemljišne knjige, a redoslijed namirenja vrši se po redoslijedu kojim su zahtjevi za upis zaprimljeni u zemljišno knjižni ured (član 36. Zakona o zemljišnim knjigama). Općinski sud je naveo da su predmeti koji su pripojeni predmetu broj: 07 56 P 006607 07 I radi vođenja jedinstvenog postupka na istoj nekretnini, u skladu sa članom 73. ZlP-a, grupisani u šest grupa od čega je grupa pod tačkom g) obuhvatala dva predmeta u kojim je tražilac izvršenja bila apelantica (P 6607 07 I i P 12825 07 I). Općinski sud je opisao kada su svaki od tražilaca izvršenja, stekli založno pravo, a samim tim i pravo na namirenje iz prodate nekretnine. Osim toga, Općinski sud je naveo da na ročištima za diobu nije bilo osporavanja prava na namirenje, niti primjedbi na sticanje založnih prava u pogledu tražitelja izvršenja koji su pokrenuli izvršne postupke.

6. Navedeno je da je na ročištu za diobu, apelantica, osim namirenja u predmetima br. P 6607 07 I i P 12825 07 I, tražila i namirenje po predmetu broj: P 10174. Međutim, Općinski sud je pojasnio da taj prijedlog nije prihvatio iz razloga što je u tom predmetu izvršenje određeno na novčanim sredstvima izvršenika, a iz spisa nije vidljivo da je predlagano izvršenje na nekretninama koje su prodate, zbog čega joj nisu priznati troškovi tog izvršnog postupka. Nadalje, Općinski sud je pojasnio na koji način je došao do pojedinačnih iznosa troškova izvršnog postupka, za svakog od tražioca izvršenja, uključujući i apelanticine troškove iz dva izvršna predmeta.

7. Nadalje, Općinski sud je naveo da je, nakon namirenja troškova izvršnog postupka, koji ukupno iznose 34.143,45 KM i potraživanja Porezne uprave u ukupnom iznosu od 270.753,62 KM za namirenje ostalih tražitelja izvršenja, ostao iznos od 94.102,93 KM. Od ovog iznosa, u skladu sa odredbama ZlP-a iz člana 66. u vezi sa članom 72. stav 2., a obzirom da se na ročištima za diobu održanim 11. decembra 2008. i 6. januara 2009. godine, nije postigao sporazum o promjeni redoslijeda namirenja, niti je iko od učesnika u postupku osporio redoslijed upisa zabilježbi rješenja o izvršenju u zemljišnoj knjizi, izvršeno je djelomično namirenje tražitelja izvršenja prema momentu sticanja založnog prava, a prema stanju upisa zabilježbi u ZK izvadak za prodate nekretnine. Namireni su tražioci izvršenja iz tri predmeta, koji su založno pravo stekli do 5. juna 2007. godine, srazmjerno visini njihovih pojedinačnih potraživanja, s tim da su im namireni cjelokupni troškovi izvršnog postupka.

8. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelantice i još jednog tražioca izvršenja, Rješenjem broj 56 0 P 006607 09 Gži od 18. januara 2010. godine, žalbe odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ponovio činjenice koje su navedene u prvostepenom rješenju te je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je nakon namirenja troškova izvršnog postupka i potraživanja Porezne uprave, ostatak iznosa koji preostaje za namirenje ostalih tražitelja izvršenja u visini od 94.102,93 KM. Dalje je navedeno da je ovaj iznos raspoređen tražiocima izvršenja drugog isplatnog reda iz člana 98. stav l. tačka 3. ZlP-a, kojim je propisan redoslijed namirenja koji odgovara redoslijedu stjecanja njihovih založnih prava upisom u zemljišne knjige, a ako su založno pravo stekli istovremeno onda se namiruju srazmjerno. Kantonalni sud je pojasnio da na ročištu za diobu na kojem se u smislu člana 108. stav 3. ZlP-a najkasnije može osporiti potraživanje, njegova visina i red namirenja, apelantica niti iko od drugih tražilaca izvršenja nisu osporili utvrđenje suda, zbog čega su apelanticini navodi da je sud nezakonito izvršio namirenje, na ime različitih isplatnih redova, neosnovani. Također, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i apelanticini navodi da je tražiteljima izvršenja koji su namireni, omogućeno stjecanje protupravne koristi jer su im izvršenjem priznata potraživanja prema PIO, jer apelantica te činjenice, kako je istakao Kantonalni sud, nije osporila na ročištu za diobu.

9. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je zahtjev za upis zabilježbe izvršenja u predmetu I 2742 07 I zaprimljen u zemljišno - knjižnom uredu, 27. juna 2007. godine, a u predmetu apelantice I 006607 I, 26. juna 2007. godine, a da su upisi u oba predmeta provedeni 27. juna 2007. godine. Međutim, kako je dalje pojasnio Kantonalni sud, prema odredbi člana 98. ZlP-a iz iznosa dobivenog prodajom prvenstveno se namiruju troškovi izvršnog postupka pa su stoga advokatu iz predmeta I 2742 07, kao i svim drugim tražiteljima izvršenja prvo namireni troškovi izvršnog postupka iz svih predmeta koji su navedeni u izreci osporenog rješenja. Osim toga, Kantonalni sud je pojasnio da su u tri predmeta u kojima su srazmjerno namireni tražioci izvršenja u pogledu glavnog duga i troškova parničnog postupka, zahtjev za upis zabilježbe izvršenja, podneseni 11. maja i 5. juna 2007. godine.

10. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelantica navodi da joj je povrijeđeno i „pravo na slobodu misli i izražavanja“. Apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena zbog toga što redovni sudovi nisu pravilno utvrdili sve relevantne činjenice koje je ona isticala tokom postupka. Navodi da Kantonalni sud (u izvršnom postupku) nije provjerio činjenice i navode iz njene žalbe niti je obratio pažnju na bitna pitanja koja je navela. Također, apelantica opisuje parnične postupke koji su se prethodno vodili po njenim tužbama za potraživanja iz radnog odnosa i ističe da je postupak po njenoj tužbi započet 17. aprila 2006. godine a okončan 18. januara 2010. godine [datum donošenja osporenog rješenja iz izvršnog postupka], što govori u prilog njenim navodima o „nezakonitosti pobijanog rješenja“. Navodi da posjeduje dokaze – tonske zapise snimljene na mobitelu „o ucjenama i o otkazu te primoravanju nje da povuče tužbu“. Navodi da nije imala jednak pristup sudu kao druge stranke, te u tom smislu opisuje istorijat i po njenom shvatanju nezakonitosti iz, osim osporenih rješenja, drugih rješenja donesenih u toku trajanja tri izvršna postupka koji se vode povodom njenih prijedloga za izvršenje. Smatra da je to „možda iz više razloga, jedan od njih je sigurno što je kao građanin srpske nacionalnosti totalno bukvalno psihički „mučena“ na silnim raspravama, koje su se vodile od parnice do izvršenja skoro 4 godine, dok su drugi za dva do tri mjeseca došli do izvršnog postupka i namirili se. Smatra da nije tretirana kao lica koja su zastupali „moćni“ advokati koji su u „potpunosti preuzeli posao sudija i sve izdogovarali kako bi sebi pribavili veliku novčanu korist, a sve na njenu štetu“.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi ravnopravnosti u postupku, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom, vezano za apelacione navode koji se tiču navodnog kršenja prava na ravnopravnost stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja donesena u jednoj od faza izvršnog postupka, u kojoj se odlučivalo o namirenju više tražilaca izvršenja iz iznosa dobivenog od prodaje izvršenikove imovine, nakon dva održana ročišta za diobu na kojima je, kako to proizilazi iz osporenih rješenja i apelantica učestvovala i imala mogućnost da osporava potraživanje, njegovu visinu i red namirenja ostalih tražilaca izvršenja a što apelantica nije učinila. Zbog toga se pokazuju neosnovanim navodi apelantice vezani za tvrdnje da nije ravnopravno tretirana u postupku. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u odnosu na tvrdnje o kršenju prava na ravnopravnost strana u postupku i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelantica također navodi da je osporenim rješenjima prekršeno i njeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Obzirom da apelantica osim paušalnog navoda da je diskriminiran „po nacionalnoj osnovi“ nije ponudila nikakve konkretne dokaze i razloge koji bi upućivali na eventualno kršenje prava na nediskriminaciju, te imajući u vidu zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke o neosnovanosti navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud i navode apelantice o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje smatra očigledno (prima facie)neosnovanim.

16. Nadalje, u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju „prava na slobodu misli i izražavanja“, Ustavni sud ističe da je osporenim odlukama odlučivao o raspodjeli novčanog iznosa dobivenog nakon prodaje nekretnine izvršenika na tražioce izvršenja, te s tim u vezi činjenice dali apelantica ima pravo na namirenje svog potraživanja, pa samim tim, s obzirom na sadržinu i domet naprijed navedenih prava, u ovom postupku nije moglo biti ni na koji način odlučivano o navedenim pravima . S obzirom na to, Ustavni sud apelanticine navode o kršenju prava iz čl. II/3.g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz čl. 9. i 10. Evropske konvencije, također smatra očigledno (prima facie) neosnovanim

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav

2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1057/10 (V. G. iz Konjica) | Sudska praksa | Aktio