Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1065/10 (Ž. K.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1065/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1065/10 , rješavajući apelaciju Željka Katane, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Katane podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001299 od 22. decembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž:727/05 od 30. avgusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Katana (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Muhamed Husika, advokat iz Kaknja, podnio je 25. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-08-001299 od 22. decembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:727/05 od 30. avgusta 2006. godine.
2. Apelant je tužbom kod Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo radni spor protiv Federacije BiH– Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja i isplate.
3. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-274/04 od 15. juna 2005. godine utvrđeno je da je apelantu nezakonito prestao radni odnos kod tuženog koji je obavezan da apelanta vrati na ranije radno mjesto te da mu nadoknadi mjesečne plaće u iznosu i na način preciran u izreci presude, kao i da mu naknadi troškove postupka, dok je sa viškom tužbenog zahtjev apelant odbijen. U obrazloženju je navedeno da je temeljem provedenih dokaza utvrđeno da je apelant radio kod tuženog, da mu je rješenjem tužene od 1. aprila 2002. godine prestao radni odnos sa danom 31. mart 2002. godine, da tužena nije odlučila o prigovoru apelanta protiv navedenog rješenja, pa je apelant u novembru 2002. godine pokrenuo predmetni spor. Općinski sud je odbio kao neosnovan istaknuti prigovor neblagovremenosti tužbe uz obrazloženje da je apelant tužbu podnio u roku od jedne godine koji je propisan odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Osim toga navedeno je da tuženi ničim nije dokazao da je apelantovo radno mjesto ukinuto, a osim toga apelant je mogao biti raspoređen na drugo radno mjesto, budući da je po činu satnik i da je fakultetski obrazovan. Još je navedeno da se apelant odazvao pozivu tadašnjeg FMO, koji mu je obećao da će ostati na svom radnom mjestu, ali je sve to bilo uzalud, jer je dobio rješenje o prestanku radnog odnosa. Cijeneći sve navedeno, kao i činjenicu da su razlozi koji su navedeni u rješenju o prestanku radnog odnosa nepotpuni i nerealni Općinski sud je udovoljio tužbenom zahtjevu kao u izreci.
4. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je Presudom broj Gž: 727/05 od 30 avgusta 2006. godine preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio dio tužbenog zahtjeva u odnosu na zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa, te da ga shodno tome vrati na posao, istovremeno obavezujući tuženog da apelantu na ime neisplaćenih plaća za period od 1. april 2001. godine do 31. mart 2002. godine isplati ukupan iznos od 7. 873,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospjeća mjesečnih potraživanja, pa do konačne isplate i da mu nadoknadi troškove postupka. Kantonalni sud se prije svega složio sa stavom prvostepenog suda vezano za blagovremenost tužbe. Međutim, u odnosu na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa Kantonalni sud je zauzeo stav da je žalba tuženog u tom dijelu osnovana. U vezi s tim je pojašnjeno da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu doneseno na temelju Odluke Predsjedništva BiH broj 286 od 26. februara 2002. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) kojom je odlučeno o smanjenju profesionalnog sastava Vojske Federacije. Navedeno je da je na temelju Odluke ukinuto formacijsko mjesto apelanta, ali da j apelant imao mogućnost da, u skladu sa Odlukom i drugim aktima tuženog ostvari druga prava iz Odluke, što apelant očito nije učinio, niti tražio od tuženog, a niti u predmetnom sporu, pa je iz navedenih razloga Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak da je rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa nezakonito.
5. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu neisplaćenih plaća Kantonalni sud je, suprotno stavu prvostepenog suda, ocijenio da je žalba apelanta u tom dijelu osnovana, obrazloživši da je apelant u tom periodu bio u radnom odnosu kod tuženog, a za navedeni period mu nije isplaćena plaća, pa je drugostepeni sud ocijenio osnovanim apelantov zahtjev u tom dijelu. Temeljem svega navedenog Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja pozivajući se na odredbu člana 229. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv odbijajućeg dijela drugostepene odluke Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001299 od 22. decembra 2009. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud se u obrazloženju, između ostalog, pozvao na odredbu člana 112. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federacije (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) kojom je propisano da službenici mogu biti stavljeni na raspolaganje između ostalog i u slučaju kada se pravilnikom o ustrojstvu organa uprave i službe iz bilo kojih razloga ukinu pojedina radna mjesta. Nadalje je navedeno da su Odlukom u suštini brojčano ukinuta radna mjesta i da s toga, s obzirom na sadržaj citirane odredbe Zakona o radnim odnosima, tuženi i nije u bio u obavezi da zaposlenike stavi na raspolaganje, jer je propisano da mogu biti stavljeni na raspolaganje , što znači da im po odredbi člana 118. navedenog zakona prestaje radni odnos ukoliko ne budu stavljeni na raspolaganje. Još je navedeno da kada je kroz postupak nesumnjivo utvrđeno da apelant još od marta 2001. godine zapravo i nije radio, dakle prije donošenja spornog rješenja, a sve do prestanka radnog odnosa je tretiran kao zaposlenik tuženog, ne može se smatrati da mu je tuženi trebao odrediti rok u kome će biti na raspolaganju. Vrhovni sud je, s obzirom na sve navedeno, zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za poništenje spornog rješenja o prestanku radnog odnosa, pa je temeljem odredbe člana 248. ZPP- a odlučio kao u izreci presude.
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prav i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene odluke nezakonite i donesene bez zakonskog utemeljenja tvrdeći da je rješenje tuženog nezakonito, te da mu radni odnos nije mogao biti raskinut po odredbama Zakona o radnim odnosima.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud bili saglasni u ocjeni, suprotno stajalištu prvostepenog suda, da sporno rješenje tuženog nije nezakonito i da je doneseno saglasno Odluci, pri čemu tuženi, u okolnostima konkretnog slučaja, nije bio u obavezi da, u smislu relevantnih odredaba Zakona o radnim odnosima, apelanta stavi na raspolaganje. Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, pri čemu, suprotno tvrdnjama apelanta, nije izostala ni pravilna primjena materijalnog prava. Stoga, imajući u vidu sve navedeno kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz. Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić