Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1067/10 (K. K.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1067/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1067/10, rješavajući apelaciju Kasima Kovača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kasima Kovača podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001018-31/09 od 30. decembra 2009.
godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000654 od 12. maja 2009. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P- 1485/01 od 28. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kasim Kovač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Muhamed Husika, advokat iz Kaknja, podnio je 25. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001018-31/09 od 30. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0- Gž-08-000654 od 12. maja 2009. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1485/01 od 28. novembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1485/01 od 28. novembra 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Medžlis Islamske zajednice iz Sanskog Mosta (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantu iznos od 3.350,00 KM koliko je preostalo od ugovorene cijene na ime izvršenih ugovorenih radova, te iznos od 21.950,00 KM na ime dodatno izvedenih radova i dodatno utrošenog materijala. U obrazloženju ove odluke, Općinski sud je naveo da je sud prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je tuženi istakao, zato što je utvrđeno da je ugovor o izvođenju građevinskih radova zaključio Građevinski odbor Džemata Stari Majdan (u daljnjem tekstu: Građevinski odbor), a ne tuženi, pa se obaveze iz ugovora odnose samo na ugovorne strane. Osim toga, Općinski sud je naveo da ostalim provedenim dokazima apelant nije dokazao da je taj ugovor tužena naknadno priznala, odobrila ili preuzela. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelant istakao i drugi osnov za svoja potraživanja prema tuženoj i to onaj iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da je u toku postupka istakao da se tuženi obogatio za vrijednost izvedenih radova i uloženog materijala i na taj način stekao korist koju je dužan vratiti apelantu. U vezi sa ovim navodima, Općinski sud je naveo da je članom
210. ZOO propisan institut sticanja bez osnova, ali da provedenim dokazima apelant nije dokazao koje dodatne radove i u kojem obimu je izvršio, kolika je vrijednost tih radova, niti koliko je dodatnog materijala ugradio i vrijednost tog materijala. Imajući to u vidu, te obaveze tužitelja da u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) iznese sve činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, odnosno da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, sud je ocijenio da na osnovu dokaza koje je apelant predložio i izveo nije dokazao „ni vrstu, ni obim, ni vrijednost izvedenih dodatnih radova, ni količine kao ni vrstu ugrađenih dodatnih materijala“. Zbog toga je Općinski sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 126. ZPP-a, odbio apelantov zahtjev.
3. Navedena presuda Općinksog suda bila je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000240 od 8. juna 2006. godine, ali je rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev- 06-001018 od 25. decembra 2007. godine usvojena apelantova revizija protiv drugostepene odluke i predmet je vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje, sa nalogom da se ispita pitanje stranačke sposobnosti kako tuženog, tako i apelanta.
4. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je osporenom presudom broj 004-0-Gž-08- 000654 od 12. maja 2009. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da je članom 4. Pravilnika o organizaciji i radu medžlisa Islamske zajednice regulisano da medžlis ima svojstvo pravnog lica, zbog čega je zaključio da tuženi u ovoj pravnoj stvari ima stranačku sposobnost „jer je Sabor Islamske zajednice odobrio medžlisu svojstvo pravnog lica“. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je sporni ugovor zaključilo pravno lice „Edi-extra“ d.j.l. Zenica, ali da je, nakon što je navedeno pravno lice prestalo postojati i što je izbrisano iz sudskog registra, na apelanta prešlo sporno potraživanje, o čemu je apelant dostavio odgovarajuća rješenja, koja je Kantonalni sud detaljno pobrojao u obrazloženju svoje presude.
5. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije odbio tužbeni zahtjev „zbog nedostatka stranačke sposobnosti na strani tuženog“, već da je prihvatio prigovor pasivne legitimacije zato što je utvrdio „da je obaveza ispunjenja ugovora pogrešno usmjerena na tuženog koji nije zaključio sporni ugovor“, te da stoga nije osnovan prigovor povrede parničnog postupka koji je apelant istakao u žalbi. Također, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani i žalbeni razlozi koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, te da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, i da je za svoju odluku dao valjane i pravilne razloge. Kantonalni sud je naročito naveo da je kao dokaz da su radovi na izgradnji džamije rađeni i djelimično plaćeni, apelant dostavio uz žalbu dokaze koje ranije nije predlagao ni izvodio (fotokopije priznanica koje je potpisao i ovjerio tuženi). Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, novi dokazni prijedlozi u ovoj fazi parničnog postupka se ne mogu prihvatiti, jer „nove dokaze stranke mogu predlagati najkasnije na glavnoj raspravi“. Kantonalni sud je zaključio i da je pravilan zaključak prvostepenog suda o tome da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan ni po članu 210. ZOO, zato što je ugovorena cijena „isplaćena skoro u cijelosti, a [apelant] nije dokazao koje dodatne radove i u kojem obimu je izvršio, niti kolika je vrijednost istih, odnosno koliko je dodatnog materijala ugradio“. Osim toga, kako je dalje naveo Kantonalni sud, kako se za tuženog koji nije ugovorna strana nisu mogle stvarati obaveze bez njegove saglasnosti, to onda „na njegovoj strani ne postoji sticanje bez osnove i nije dužan izvršiti ugovornu obavezu, bez obzira što je prema izjavi Mirsada Spahića, zakonskog zastupnika tuženog, predmetna džamija prešla u imovinu Islamske zajednice“.
6. Vrhovni sud je, osporenom presudom broj 070-0-Rev-06-001018-31/09 od 30.
decembra 2009. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. Vrhovni sud je naročito istakao da je Kantonalni sud, postupajući po uputama Vrhovnog suda iz rješenja broj 070- 0-Rev-06-001018 od 25. decembra 2007. godine, utvrdio da i apelant i tuženi imaju stranačku sposobnost u konkretnom sporu. S obzirom na to, „budući da je u cijelosti postupljeno po uputama [Vrhovnog] suda, a imajući u vidu utvrđenja koja su nesporna među strankama proizlazi da je pravilno primijenjeno materijalno pravo u pobijanoj odluci kada je odbijena žalba [apelanta]“. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio i da su neosnovani revizijski prigovori koji su se odnosili na primjenu člana 210. ZOO, odnosno stjecanje bez osnova. Naime, Vrhovni sud je naveo da „prelaz imovine iz vlasništva Građevinskog odbora koji je gradio predmetnu džamiju u eventualno vlasništvo tužene nije kao činjenica utvrđivana“, zbog čega je Vrhovni sud ocijenio da je pravilna ocjena nižestepenih sudova da apelant nije dokazao da postoji stjecanje bez osnova u vrijednosti koju je tražio tužbenim zahtjevom. Vrhovni sud je naglasio da je apelant morao u „ toku faze pripremanja glavne rasprave, a najkasnije na pripremnom ročištu (osim u slučajevima iz člana 102. stav 2. ZPP-a) odrediti činjenični i pravni osnov svog zahtjeva kako bi sud na pripremnom ročištu odredio koji će dokazi biti izvedeni na glavnoj raspravi“. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da je apelant tužbenim zahtjevom tražio isplatu potraživanja na ime izvršenih, ugovorenih i dodatnih radova, „što je odredilo postupak izvođenja dokaza i utvrđenja relevantnih činjenica. Činjenično utvrđenje za tako postavljen tužbeni zahtjev nije isto sa činjenicama koje se trebaju utvrditi kada je zahtjev usmjeren na sticanje bez osnova“. Stoga je Vrhovni sud zaključio da revizijski prigovori „kojim se upućuje na potpuno drugi pravni osnov tj. sticanje bez osnova, nije osnovano, jer se u postupku nisu ni utvrđivale relevantne činjenice za taj pravni osnov“.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje i način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da je u postupku dokazao da je bio izvođač radova na izgradnji džamije u Sanskom Mostu i „da je za izvedene radove predračunom koji je predao investitoru obračunao sve radove koje izveo u gradnji džamije“, te da je tužbenim zahtjevom „tražio isplatu naknade po ispostavljenom predračunu“. Apelant navodi da je članom 7. ZPP-a propisano da je u tužbi potrebno navesti i pravni osnov za tužbeni zahtjev, ali i to da sud nije vezan za pravni osnov koji je u tužbi naveden. Apelant smatra da je njegov tužbeni zahtjev odbijen zato što „nije blagovremeno dat pravi pravni osnov“, te da su stoga osporene presude nezakonite.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li prekršeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, sudovi razmotrili i pitanje eventualnog stjecanja bez osnova na šta se apelant pozvao u postupku, ali da su zaključili da se član 210. ZOO ne može primijeniti zato što u vezi s tim apelant nije, na način predviđen ZPP-om, predložio i izveo dokaze, o čemu su također dali dovoljne i relevantne razloge. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić