Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1068/10 (K. Š.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Otpremnina
  • Radni odnos
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1068/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1068/10, rješavajući apelaciju Kelime Šerić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kelime Šerić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 002177 09 U od 28. decembra 2009. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-241/09 od 11.

septembra 2009. godine i rješenja Komisije za implementaciju člana

152. Zakona o radu broj 05/5-173-7129/01/R.K. od 4. aprila 2006.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kelima Šarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Jasna Babić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 24. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002177 09 U od 28. decembra 2009. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-126-241/09 od 11. septembra 2009. godine i rješenja Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-173-7129/01/R.K. od 4. aprila 2006. godine.

2. Apelantica je, 12. februara 2001. godine, podnijela zahtjev Komisiji za ostvarivanje prava na otpremninu u skladu sa članom 152. stav 1. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07). Komisija je, rješenjem broj 05/5-173-7129/01/R.K. od 4. aprila 2006. godine, odbila apelanticin zahtjev zato što je utvrdila da je apelantici, kao zaposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: poslodavac), zakonito prestao radni odnos na osnovu rješenja od 25. maja 1993. godine. Komisija je navela da je u rješenju o prestanku radnog odnosa navedeno da apelantici prestaje radni odnos zato što je pismeno izjavila da odbija izvršenje naređenja koje se odnosilo na izvršenje službenog zadatka. Komisija je dalje obrazložila da se ovo rješenje temelji na zakonskom propisu koji je bio na snazi u to vrijeme, ono ne može biti predmetom preispitivanja u postupku pred organom uprave, već „eventualno sudskih vlasti“. Također, Komisija je navela da apelantica protiv rješenja o prestanku radnog odnosa nije ulagala prigovor drugostepenom organu.

3. Ministarstvo je, rješenjem broj 16-126-241/09 od 11. septembra 2009. godine, odbilo apelanticinu žalbu protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju je navedeno da je Komisija u spisu imala rješenje o prestanku radnog odnosa u odnosu na apelanticu koje je ona sama dostavila i koje je pravosnažno i konačno. Također, Ministarstvo je navelo da apelantica nije ni navela da je bilo kad ulagala prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa te da zato „nije bilo potrebno provoditi poseban ispitni postupak radi utvrđivanja činjenica bitnih za rješavanje ove upravne stvari. Ministarstvo je također navelo da, s obzirom na odredbe „člana 182.(152.) Zakona o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) kojima je utvrđena nadležnost Komisije da odlučuje o zahtjevu radnika za ostvarenje prava na otpremninu u slučaju kada mu je radni odnos prestao nezakonito, kao i činjenicu da je rješenje o prestanku radnog odnosa zasnovano na važećim zakonskim propisima“, apelanticina žalba nije osnovana.

4. Okružni sud je, presudom broj 11 0 U 002177 09 U od 28. decembra 2009. godine, odbio apelanticinu tužbu protiv drugostepene odluke. U obrazloženju ove odluke, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je odredbom člana 152. stav 1. Zakona o radu propisano da „radnik koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca [...] ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu“. Međutim, kako je sud dalje naveo, da bi se po navedenoj odredbi nekom licu priznalo pravo na otpremninu, neophodno je utvrditi da mu je radni odnos prestao nezakonito što, kako je sud zaključio, nije slučaj u odnosu na apelanticu. Naime, Okružni sud je naveo da je apelantici radni odnos prestao rješenjem poslodavca od 25. maja 1993. godine, a kao razlog prestanka radnog odnosa je navedeno apelanticino odbijanje izvršenja službenih zadataka, što je Zakonom o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ broj 4/92), koji je tad bio na snazi, „predstavljao samostalan osnov za prestanak radnog odnosa“. Okružni sud je naveo da apelanticine tvrdnje da objektivno nije mogla odbiti izvršenje poslova jer joj je bilo onemogućeno da dođe na posao zbog svoje nacionalnosti i jer je bila istjerana iz stana sa svojom porodicom, nisu relevantne u konkretnoj upravnoj stvari, već „mogu samo imati značaj u eventualnom radnom sporu (koji [apelantica] može pokrenuti pred Osnovnim sudom u Banjaluci), a koji je jedini ovlašćen da ocjenjuje zakonitost akta o prestanku radnog odnosa u materijalno-pravnom smislu“.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 13. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je rješenjem poslodavca od 15. juna 1992. godine raspoređena na poslove u CJB Laktaši, a da je zatim rješenjem od 18. septembra 1992. godine stekla status neraspoređenog radnika zbog smanjenja obima poslova radnog mjesta, kako navodi da je obrazloženo. Dalje, apelantica navodi da je početkom 1993. godine izbačena sa porodicom iz stana i da su tada napustili Banja Luku, a da je nakon rata došla u posjed rješenja o prestanku radnog odnosa. Apelantica dalje navodi da nije vodila parnični postupak kako bi je poslodavac vratio na posao, ali je „smatrala da [joj] pripada pravo na otpremninu kako je to regulisano Zakonom o radu [...] zbog nezakonitog otkaza“. Apelantica navodi da su upravni organi i sud utemeljili svoje odluke na tome što u rješenju o prestanku radnog odnosa piše da je odbila da obavlja poslove i radne zadatke, što je kako apelantica navodi rezultiralo nezakonitim odbijanje njenog zahtjeva za isplatu otpremnine. Apelantica smatra da je diskriminirana zato što „upravni organi RS kao i Okružni sud [...] nisu proveli upravni postupak radi utvrđivanja stvarnih činjenica“, te navodi da je 28 godina bila uzorna radnica.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o diskriminaciji, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, osim što navodi da upravni organi i nadležni sud nisu proveli odgovarajući postupak, pa proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije na koji se pozvala, ali te navode nije posebno obrazložila. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su osporene odluke rezultat provedenog upravnog postupka i upravnog spora u kojem je apelantica, kroz zahtjev za isplatu otpremnine, pokušala izdejstvovati razmatranje zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa. Ustavni sud također zapaža da apelantica i ne osporava da protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, nakon što ga je dobila, nije koristila propisana pravna sredstva – prigovor poslodavcu i, u slučaju neuspjeha, tužbu nadležnom sudu u parničnom postupku, niti navodi da je na bilo koji način bila onemogućena u tome nakon što je saznala za navedeno rješenje. Stoga, činjenica da upravni organi i sud u upravnom sporu nisu mogli odlučivati o pitanju zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, ne može značiti da ti organi nisu proveli postupak, niti da su odlukama koje su u upravnom postupku i sporu donijeli diskriminirali apelanticu ili da joj je bio uskraćen neki od propisanih pravnih lijekova u ovom postupku. Osim toga apelantica, osim paušalnog navoda o povredi prava na nediskriminaciju, nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana u upravnom postupku i upravnom sporu koji su rezultirali osporenim odlukama. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1068/10 (K. Š.) | Sudska praksa | Aktio