Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1072/10 (F. B.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Otpremnina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1072/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1072/10, rješavajući apelaciju Fikreta Brkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Brkića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 002396 09 U od 27. januara 2010. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-535/09 od 5. novembra 2009. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 182. (152.) Zakona o radu broj 05/5-50756/BH od 2. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 24. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002396 09 U od 27. januara 2010. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-126-535/09 od 5. novembra 2009. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 182. (152.) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-50756/BH od 2. oktobra 2009. godine.
2. Rješenjem Komisije broj 05/5-50756/BH od 2. oktobra 2009. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. U obrazloženju rješenja Komisija je navela da je utvrdila da je apelantu radni odnos prestao 10. oktobra 1992. godine, na osnovu Rješenja broj 16 od 12. oktobra 1992. godine, koje je donio apelantov poslodavac „Celpak“ Prijedor, zbog neopravdanog izostanka sa posla od pet radnih dana uzastopno. Komisija je ukazala da iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u smislu odredaba člana 182. (152.) Zakona o radu, već da je apelantu radni odnos prestao u skladu sa odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, zbog čega je i odlučila kao u izreci rješenja.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 16-126-535/09 od 5. novembra 2009. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev kao neosnovan, budući da apelantu nije nezakonito prestao radni odnos, već u skladu sa zakonskim propisima koji su bili na snazi u vrijeme prestanka radnog odnosa apelantu.
4. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 11 0 U 002396 09 U od 27. januara 2010. godine odbio, kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su prvostepeno rješenje i osporeni akt doneseni na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, navedeno je da je odredbama člana 152. stav 1. Zakona o radu propisano da radnik koji se 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu tog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu, što je učinio i apelant. Međutim, kako je dalje naveo Okružni sud, da bi se priznalo pravo na otpremninu, neophodno je utvrditi da li je radni odnos nezakonito prestao, što kod apelanta nije bio slučaj, a što je Ministarstvo pravilno zaključilo. Naime, navedeno je da je apelantov radni odnos prestao 10. oktobra 1992. godine, na osnovu pismenog rješenja njegovog poslodavca, nakon što je prethodno utvrđeno da apelant u spornom periodu nije dolazio na posao, što ni apelant, kako je naveo Okružni sud, nije osporavao u toku postupka. Stoga se, kako je dalje navedeno, u skladu sa članom 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, to rješenje smatra zakonitim.
5. Osim toga, Okružni sud je naveo da su navodi apelanta da njegov poslodavac nije mogao donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa bez provođenja disciplinskog postupka, rezultat pogrešnog tumačenja odredbi člana 75. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. S tim u vezi navedeno je da je taj član decidno propisao razloge na osnovu kojih radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti, kao samostalne zakonske osnove za prestanak radnog odnosa, pa je pod tačkom 3. bio predviđen slučaj neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopno (što se kod apelanta i desilo), a koje utvrđenje je poslodavcu omogućavalo donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu, bez provođenja disciplinskog postupka.
6. U pogledu apelantovih navoda da mu je radni odnos prestao zbog toga što mu je rukovodstvo preduzeća zabranilo ulazak u krug fabrike te da navedeno rješenje o prestanku radnog odnosa nikad nije dobio, Okružni sud je ukazao da takvi navodi ne utiču na drugačije rješenje predmetne upravni stvari. Pri tome, Okružni sud je ukazao da su se takve činjenice mogle utvrđivati samo u postupku zaštite prava iz radnog odnosa pred nadležnim redovnim sudom, u kojem se jedino može ocjenjivati zakonitost akta o apelantovom prestanku radnog odnosa u materijalno-pravnom smislu a ne u predmetnom postupku.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su nadležni organi, pri donošenju osporenih odluka, povrijedili odredbe člana 189. Zakona o radu, odredbe člana 39. Ustava Republike Srpske kojom je propisano da zaposlenom radni odnos može prestati protiv njegove volje samo pod uslovom i na način utvrđen zakonom [ ], te odredbe člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Apelant navodi da su nadležni organi bili dužni utvrditi sve okolnosti koje su postojale ili koje su prethodile donošenju rješenja o prestanku radnog odnosa, te utvrditi da li mu je bilo omogućeno da opravda svoj nedolazak na posao. Također, apelant navodi da nadležni organi, pri odlučivanju o njegovom zahtjevu, nisu uzeli u obzir da je poslodavac donio rješenje o prestanku radnog odnosa bez provođenja disciplinskog postupka, u kojem se jedino moglo utvrditi da li je apelant neopravdano izostao sa posla .
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić