Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1076/10 (AD „Hemiks“ Banjaluka)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1076/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1076/10, rješavajući apelaciju AD „Hemiks“ Banjaluka na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD „Hemiks“ Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000415 od 4. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pž-06-000 333 od 25.
januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj Ps:129/05 od 30. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD „Hemiks“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000415 od 4. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž-06-000 333 od 25. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps:129/05 od 30. juna 2006. godine.
2. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj Ps:129/05 od 30. juna 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik poslovnog prostora, laboratorije površine 793 m , na prvom spratu privrednog objekta broj 107, ležećeg na k.č. broj 1085/04 upisanoj u kknj broj 323/16 k.o. Vrbanja II i da nije dozvoljena prodaja tog spratnog dijela u izvršnom postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci pod brojem IP: 705/00, što su tuženi „Ekvator Banka“ iz Banjaluke, u stečaju, MDP „Incel Holding“ iz Banjaluke i AD SHP „Celex“ iz Banjaluke (u daljnjem tekstu. tuženi) dužni priznati i dozvoliti da apelant slobodno koristi taj prostor. Istom presudom apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 4.000,00 KM.
3. Iz obrazaloženja prvostepene presude proizlazi da je sporni poslovni prostor-laboratorija, uknjižena na k.č. broj 1085/4 upisanoj kknj broj 323/16 k.o. Vrbanja II, privredni objekat broj 107, ukupne površine 9626 m i da se nalazi na spratu objekta u površini od 735,54 m ; da se cjelokupna zgrada vodi kao pomoćni objekat u privredi sa stalnom dozvolom. Zatim je utvrđeno da je 5. aprila 2000. godine pod brojem 21/00 zaključen Ugovor o razgaraničenju sredstava, prava i obaveza (u daljnjem tekstu: diobni bilans), čiji su potpisnici, između ostalih, apelant i tuženi MDP „Incel Holding“ iz Banjaluke; da je ovim ugovorom došlo do razgraničenja sredstava, prava i obaveza na dan 31. decembar 1999. godine po završnom računu (član 1.), da su potpisnici ugovora saglasni da se pravno stanje u zemljišnim i drugim javnim knjigama uredi po određenim principima, između ostalog po faktičkom stanju, pravu svojine, raspolaganja i korištenja (član 2.), da su za neke nekretnine prihvatili promjene izvršene od strane „GeoAstor“ Banjaluka (član 3.).
4. Nadalje je utvrđeno da je u postupku privatizacije sporni poslovni prostor koji se nalazi na spratu poslovne zgrade tuženog „Incel Holding“ iz Banjaluke prikazan kao imovina apelanta (poslovna zgrada na parceli k.č. broj 1085/4, zgrada 2, objekat fizičko-tekstilna laboratorija, površine 735,54 m -tvrdi objekat), da akcije ovog preduzeća kotiraju na berzi, da iz nalaza vještaka geometra slijedi da se u zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama nije vodila spratnost objekta nego samo tlocrtna površina (što znači da nije ucrtan sprat a slijedom toga ni sporni poslovni prostor na spratu zgrade), da u površinu od 9626 m nije ušla i površina od 735,54 m (tj. površina poslovnog prostora na spratu zgrade), ali da se spratni dio nalazi u sastavu i okviru čitavog objekta broj 107, kao i to da je apelant pravni sljedbenik Sektora tehničke kontrole koji je imao u posjedu taj sporni laboratorijski prostor te da je cijela poslovna zgrada označena brojem 107 bila predmet založnog prava u korist tuženog „Ekvator Banka“ iz Banjaluke i da je hipoteka relizovana sudskim putem 2005. godine u predmetu broj Ip-705/00 tako da je kupovinom ovih nekretnina tuženi AD SHP „Celex“ iz Banjaluke postao vlasnik i uknjižio navedne nekretnine na svoje ime.
5. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je stekao vlasništvo nad spornim dijelom poslovnog prostora koji nije naveden u tački 3. Ugovora o razgraničenju sredstava, prava i obaveza broj 21/00, na kog se apelant pozivao kao osnov sticanja. Osnovni sud je zaključio da je sporni poslovni prostor prodat tuženom AD SHP „Celex“ iz Banjaluke u izvršnom postupku u kom apelant nije podnosio prigovore protiv izvršenja kao treće lice i nije tražio da se izvršenje na tom prostoru proglasi nedopuštenim.
6. Drugostepenom Presudom Okružnog suda broj 011-0-Pž-06-000 333 od 25. januara 2008. godine apelantova žalba je djelimično uvažena u dijelu odluke o troškovima postupka tako da su troškovi postupka sniženi na iznos od 3.000,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalbe odbijena i prvostepena presuda je potvrđena (stav 1). Žalba tuženog „Ekvator Banka“ iz Banjaluke je uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da ih isplati ovom tuženom (stav II).
7. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke Osnovnog suda iz kog razloga je odbio žalbu apelanta i potvrđuje prvostpenu presudu u pogledu glavne stvari. Okružni sud je smatrao da do promjene vlasništva ne može doći jer je tuženi AD SHP „Celex“ iz Banjaluke, kao kupac u izvršnom postupku, zaštićen u smislu odredbe člana 94. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07, u daljnjem tekstu: ZIP), pri tome prihvatajući da apelant nije dokazao nijedan osnov za sticanje vlasništva.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000415 od 4. februara 2010. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Pž-06-000 333 od 25. januara 2008. godine.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude prije svega istakao da je Ugovor o razgraničenju sredstava, prava i obaveza broj 21/00, čiji su potpisnici, između ostalih, apelant i tuženi MDP „Incel Holding“ iz Banjaluke, imao za predmet diobni bilans između preduzeća nastalih podjelom zavisnih preduzeća, promjenom oblika organizovanja odnosno statusnim promjenama na dan 31. decembar 1999. godine, pri čemu je naglasak stavljen, između ostalog, i na nekretnine. Potpisnici diobnog bilansa su postigli saglasnost da se pravno stanje u zemljišnim knjigama ili drugim javnim knjigama uredi na principima upisanih prava, faktičkog stanja, zaokruživanja cjelina proizvodnje i poštovanjem prava više vlasnika na jednom nedjeljivom objektu uvođenjem etažnog vlasništva. Polazeći od ovih principa potpisnici diobnog bilansa u članu 3. su prihvatili do tada sačinjeno razgraničenje u pogledu nekretnina na način kako su one uknjižene od strane ovlaštenog preduzeća za geodetske poslove „GeoAstor“ d.o.o. Banjaluka u kknj Vrbanja II. Promjene u razgraničenju upisanih prava na nekretninama koje su nastale nakon tog razgraničenja, u daljim odredbama člana 3. posebno su naznačene. Zatim je istaknuto da prema izvodu iz kknj uloška broj 323 k.o. Vrbanja II od 16. maja 2006. godine apelant je upisan kao nosilac prava posjeda zemljišta sa dijelom 1/25, odnosno sa istim dijelom kao i drugi upisani nosioci, tj. tuženi. Nadalje, prema podacima u „A“ listu upis se odnosi na cjelokupno zemljište u navedenom ulošku, a ne samo na zemljište na kome se nalazi objekat broj 107. Prema „B“ listu navedenog uloška, koji se odnosi na upis vlasnika i nosioca prava raspolaganja na zgradi, kao posjednik sa dijelom 1/1 u podulošku broj 2 upisan je tuženi MDP Incel Holding Banjaluka. Zatim je navedeno da je sporni privredni objekat broj 107 upisan u poduložak broj 2, a u pogledu prava raspolaganja na zgradama (privrednim objektima) apelant je upisan na podulošku broj 3 sa dijelom 1/5 i na podulošku broj 5 sa dijelom 1/1. Takođe je istaknuto da prema upisu zasnovanom na nalazu „GeoAstor“ d.o.o Banjaluka apelant nema upisano pravo vlasništva (raspolaganja) na privrednom objektu iz poduloška broj 2, a Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banjaluka, broj 10-952- 5304/05 od 18. februara 2005. godine, provedeno je pravosnažno rješenje Osnovnog suda u Banjaluci broj Ip: 705/00 od 31. januara 2005. godine (rješenje o dosudi) uknjižbom prava raspolaganja u korist tuženog AD SHP „Celex“. Navedeni upis odnosi se na sporni objekat broj 107, do tada upisan u poduložak broj 2 kao pravo raspolaganja MDP Incel Holding Banjaluka. Dakle, sporni privredni objekat se, prema razgraničenju od strane „GeoAstor“ d.o.o. Banjaluka, nalazio u podulošku broj 2 u kknj broj 323/16 k.o. Vrbanja II na k.č. broj 1085/4, u kom podulošku apelant nije upisan sa pravom raspolaganja.
10. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su Osnovni i Okružni sud pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, jer apelant nije dokazao da ima na zakonit način stečen pravni osnov vlasništva na dijelu privrednog objekta broj 107, laboratorij na spratu, u površini od 793 m , jer pravo vlasništva apelanta ne proizlazi iz sadržine diobnog bilansa broj 21/00, ni iz stanja upisa u kknj ulošku broj 323 k.o. Vrbanja II. Takođe, tokom postupka apelant nije dokazao da navedeni upis ne odgovara knjiženju koje je izvršeno po nalazu ovlaštenog preduzeća za geodetske poslove „GeoAstor“ d.o.o. Banjaluka, sa kojim nalazom diobe su se sagalasili svi potpisnici diobnog bilansa, i koji je predstavljao osnov za upis njihovih pojedinačnih prava na nekretninama iz tog nalaza.
11. Apelant je u apelaciji istakao da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te pogrešnoj ocjeni dokaza koje je apelant izveo na glavnoj raspravi.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
13. „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić