Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1104/10 (K. B., M. B., D. B. i D. M.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1104/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1104/10, rješavajući apelaciju K.B., M.B., D.B i D.M. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K.B., M.B., D.B i D.M.

podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001635 od 3. novembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-07- 000097 od 21. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. K. B., M. B., D. B. i D. M. (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnijeli su 26. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001635 od 3. novembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-07-000097 od 21. maja 2008. godine.

2. Prethodno je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti broj AP 2432/08 od 13. maja 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju apelantice K.B. (iako su i u toj apelaciji, kao apelanti bili označeni i M. B., D. B. i D. M.) koju su apelanti podnijeli 6. avgusta 2008. godine protiv naprijed navedene presude Kantonalnog suda, budući da u vrijeme podnošenja te apelacije nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom po reviziji apelanata.

3. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-556/05 od 21. aprila 2006. godine, obavezan je tuženi Centar za istraživanje i dokumentaciju Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da svakom od apelanata, na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 3.500,00 KM sa pripadajućim kamatama i da im naknadi troškove postupka (stav I izreke presude). Višak tužbenog zahtjeva apelanata, Općinski sud je odbio, kao neosnovan (stav II izreke presude).

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti u podnijetoj tužbi istakli da je tuženi izdavač knjige Dossier - Zločini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH 1992. - 1994. godine, (u daljnjem tekstu: sporna knjiga) izdate u Mostaru 1999. godine, u kojoj je na str. 56., 172. i 173. napisan tekst i objavljena fotografija leša M. B. (u daljnjem tekstu: sporna fotografija), koji je najbliži srodnika apelanata (suprug i otac). Apelanti su naveli da se sporna knjiga nalazi u javnom prometu i da košta 60,00 KM te da za objavljivanje sporne fotografije od njih niko nije tražio odobrenje, niti je sa njima obavio bilo kakav razgovor. Dalje, apelanti su istakli da im je objavljivanjem sporne fotografije pričinjena nematerijalna šteta, koja se „ogleda usljed povrede prava osobe (ličnosti)“.

5. Općinski sud je istakao da je tuženi tokom postupka tvrdio da sporna knjiga spada u kategoriju naučno-istraživačkog djela, u čijoj izradi je učestvovalo više desetina osoba. Navedeno je da je motiv izdavanja sporne knjige bio da se domaća i svjetska javnost upozna sa stradanjima ljudi u posljednjem ratu, što svaka od žrtava ima pravo. Osim toga, tuženi je istakao da je sporna fotografija, prije objavljivanja u spornoj knjizi, objavljena u elektronskim medijima u više navrata kao i da je, također u više navrata, objavljena u „Tisku“ i to u „Slobodnoj dalmaciji“, „Globusu“ itd. Također je navedeno da je autor sporne fotografije Anto Čakić - Did, koji ju je objavio u njegovoj knjizi Križni put Hrvata Srednje Bosne 1992 – 1994 na str. 23. i 24., a poslije toga je tu fotografiju objavio i Ivica Mlivončić u svojoj knjizi Zločin sa pečatom, uz saglasnost autora Ante Čakića - Dida. Navedeno je da je u spornoj knjizi, sporna fotografija prekopirana iz Mlivončićeve knjige, uz njegovu saglasnost. Osim toga, tuženi je istakao da su spornu fotografiju upravo njegovi predstavnici predali i istražiteljima Međunarodnog tribunala u Hagu.

6. Općinski sud je istakao da je odredbama Zakona o uslovima za objavljivanje ličnih spisa, portreta, fotografija, filmova i fonograma („Službeni list SR BiH“ broj 33/80) regulisano na koji način se mogu objaviti fotografije u javnim glasilima. Članom 5. tog zakona je regulisano da se portret, fotografija i dr. može objaviti samo sa pristankom lica čiji je lik predstavljen na portretu, fotografiji i slično. Smatra se da postoji pristanak ako je za pozivanje ili snimanje primljena nagrada. Članom 6. navedenog zakona je regulisano da se portreti i fotografije poslije smrti mogu objaviti uz saglasnost bračnog druga ili djece, odnosno ako ovih nema uz pristanak roditelja. Navedeno je da je tim zakonom propisano da se fotografije bez pristanka lica u konkretnom slučaju iz člana 6. navedenog zakona mogu objaviti ako su od značaja za bezbjednost zemlje, te da se lični spisi, portreti i dr. poslije smrti lica koje ih je sačinilo mogu objaviti ako imaju karakter kulturno - istorijskog nasljeđa. Općinski sud je naveo da iz prednjih odredbi proizilazi da je sporna fotografija mogla biti objavljena bez saglasnosti apelanata ako je od značaja za bezbjednost zemlje ili ima karakter kulturno - istorijskog nasljeđa za državu, što, po mišljenju Općinskog suda nema navedeni značaj. Naime, prema mišljenju Općinskog suda, fotografije izmasakriranog leša M. B. bi trebale imati značaj u eventualnim krivičnim postupcima, ukoliko se dokaže da postoji krivično djelo ratnog zločina, odnosno u „užim krugovima“. Bez obzira što objavljivanje navedenih fotografija, znači i obilježavanje žrtava rata, i na neki način je dio naše istorije, ipak to objavljivanje, po mišljenju Općinskog suda, nanosi duševni bol užoj porodici žrtve rata, te oni ne trebaju da dalje trpe duševnu bol zbog objavljivanja sporne fotografije. Stoga je Općinski sud udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata, smatrajući da će naknada štete u ukupnom dosuđenom iznosu od 14.000,00 KM (umjesto traženih 20.000,00 KM, odnosno po 5.000,00 KM za svakog od apelanata) poslužiti ostvarenju cilja kojem služi naknada nematerijalne štete, shodno odredbama čl. 199. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-07-000097 od 21. maja 2008. godine žalba tuženog je uvažena i Presuda Općinskog suda broj P-556/05 od 21. aprila 2006. godine, preinačena na način da se žalba apelanata odbija kao neosnovana i stav II izreke prvostepene presude potvrđuje, a tužbeni zahtjev apelanata da se tuženi obaveže na isplatu nematerijalne štete, odbijen kao neosnovan. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje tokom prvostepenog postupka ali da je na njega pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. Naime, Kantonalni sud je ponovio da među parničnim strankama nije sporno da je tuženi izdavač sporne knjige u kojoj je na stranicama 56, 172. i 173. napisan tekst i objavljena sporna fotografija ubijenog M.B., supruga i oca apelanata, bez njihovog odobrenja. Ono što je sporno, kako je istakao Kantonalni sud je, između ostalog, da li apelantima pripada novčana satisfakcija na ime nematerijalne štete, koja se ogleda u duševnim bolovima zbog povrede prava osobe (ličnosti) u smislu člana 200. ZOO-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obavezao tuženog da apelantima na ime duševnih bolova zbog povrede prava osobe (ličnosti) dosudi naknadu nematerijalne štete, kao novčanu satisfakciju. Kantonalni sud je istakao da uvažava da apelanti trpe izuzetno jake duševne bolove zbog svirepe smrti i izmaskiranog tijela supruga i oca, za što im pripada pravična novčana satisfakcija u smislu člana 201. ZOO -a od strane odgovornog lica za ovaj zločin.

8. Međutim, po stavu Kantonalnog suda, apelantima ne pripada novčana satisfakcija za duševne bolove zbog povrede prava osobe (ličnosti) u smislu čl. 199. i 200. ZOO - a, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Naime, po ocjeni Kantonalnog suda, sporna knjiga spada u kategoriju naučno - istraživačkog djela čija je namjera da se domaća i svjetska javnost upozna sa žrtvama i stradanjima ljudi u ratu u BiH, tako da za objavljivanje podataka o žrtvama i prikazivanje načina na koji su stradali nije ni potrebna saglasnost bližih srodnika stradalog. Naprotiv, kako je naglasio Kantonalni sud, tekst u spornoj knjizi i objavljivanje fotografije leša supruga i oca apelanta ima za posljedicu da se sazna istina o svirepom zločinu čija je žrtva bio i srodnik apelanata. Stoga je Kantonalni sud žalbu tuženog uvažio i preinačio prvostepenu presudu u stavu I. izreke.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio Rješenje 070-0-Rev-08-001635 od 3. novembra 2009. godine kojim je reviziju odbacio zbog formalnih razloga – zato što vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, a odlučivanje o reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

10. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, na privatni i porodični život i imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer, po njihovom stavu, niti jedna odredba bilo kojeg zakona ne oslobađa štetnika ili odgovornu osobu da plati štetu. Osim toga, apelanti smatraju da je Kantonalni sud propustio da ukaže na odredbe materijalnog zakona prema kojoj oni nemaju pravo na naknadu štete. Dalje, apelanti ističu da je paušalna ocjena Kantonalnog suda da sporna knjiga spada u kategoriju naučno - istraživačkog djela. S tim u vezi naglašavaju da oni trpe štetu zbog svirepog ubistva najbližeg srodnika i zbog toga što je javnosti izložena fotografija njegovog izmasakriranog leša, a pri tome se još i „na tome zarađuje

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001635 od 3. novembra 2009. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, pa konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-07-000097 od 21. maja 2008. godine. Stoga Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP 2432/08 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda uručena apelantima 20. juna 2008. godine, a apelacija protiv te odluke je prvobitno podnesena 6. avgusta 2008. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.

13. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, na privatni i porodični život i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na privatni i porodični život i imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na privatni i porodični život ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, prava na privatni i porodični život i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e),

f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1104/10 (K. B., M. B., D. B. i D. M.) | Sudska praksa | Aktio