Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1123/10 (Z. Š.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1123/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1123/10, rješavajući apelaciju Zemire Šimić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/10), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemire Šimić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002409 od 14. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-

164/04 od 6. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zemira Šimić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 31. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002409 od 14. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-164/04 od 6. jula 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-164/04 od 6. jula 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002409 od 14. januara 2010. godine, apelantica je obavezana da tužitelju JP BH Telecom Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) plati iznos od 4.425,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospijeća, na način preciziran u izreci presude, pa do isplate. Apelantica je obavezana da tužitelju na ime naknade troškova plati novčani iznos od 265,50 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da su na pretplatničkom broju apelantice utrošeni telefonski impulsi u periodu od 1. juna do 1. septembra 2003. godine, te da je ukupan dug prema tužitelju za ovaj period 4. 425,40 KM. Dalje je navedeno da iz ugovora zaključenog između S. K. i Dž. R. proizlazi da je Dž. R. preuzeo obavezu da plati dug prema tužitelju, ali da ova činjenica nije od uticaja na drugačiju odluku suda budući da je u konkretnoj pravnoj stvari pasivna legitimacija isključivo na strani apelantice koja je kao pretplatnik na telefonskom broju 612-597 zasnovala ugovorni odnos sa tužiteljem, pa je jedino ona u obavezi da izmiri predmetni dug prema tužitelju, a što ne utiče na njena regresna prava prema Dž. R. Naime, pasivna legitimacija Dž. R. je mogla biti zasnovana samo ugovorom između apelantice i Dž. R., ali uz pristanak tužitelja kao povjerioca, u smislu člana 446. stav 1. ZOO, iz čega slijedi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za preuzimanje duga u skladu sa navedenom zakonskom odredbom. S obzirom da je odredbom člana 17. ZOO je propisano da učesnici u obligacionom odnosu imaju obavezu da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, a obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu i na osnovu zakona, Općinski sud je primjenom navedene zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje odlučio kao u izreci prvostpene presude.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da su neosnovani apelanticini prigovori da ona nije u obavezi platiti dug s obzirom da su parnične stranke, dakle tužitelj i apelantica, bili u ugovornom odnosu, a ne treća osoba, Dž. R., pa sud nije mogao obavezati ovu osobu na plaćanje duga, neovisno o tome što se izjasnio da će dug biti isplaćen. Dalje je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno primijetio da se u smislu odredbe člana 446. ZOO preuzimanje duga vrši ugovorom između dužnika i preuzimaoca, a na koje preuzimanje je pristao povjerilac. Kantonalni sud je zatim istakao da je u toku prvostepenog postupka Općinski sud proveo dokaz čitanjem ugovora između S. K. i Dž. R. od 23. oktobra 2003. godine, prema kojem se Dž. R. obavezuje da isplati dug koji je nastao korištenjem pretplatničkog broja apelantice, ali da takav ugovor ne može apelanticu osloboditi obaveze plaćanja nastalog duga, posebno što tužitelj kao povjerilac nije dao svoj pristank za preuzimanje duga. Osim toga, ukoliko je preuzimalac Dž. R. zaista imao namjeru realizovati ugovor ugovor o preuzimanju duga, mogao je povjeriocu uplatiti utuženi iznos, na koji način bi apelantica bila oslobođena obaveze isplate dugovanog iznosa, a s obzirom da se to nije dogodilo, apelantica je pravilno obavezana na isplatu duga kao strana koja se nalazila u ugovornom odnosu sa tužiteljem.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnog stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ističe da sudovi nisu vodili računa o stvarnom stanju stvari, tj. o utvrđivanju činjenice ko je stvarno prouzrokovao dug na predmetnom telefonskom broju, pogotovo što je stvarni dužnik Dž. R. priznao dug, kao i da postoji sklopljen ugovor između njega i S.K. o korištenju stana i pretplatničkog broja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njenog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1123/10 (Z. Š.) | Sudska praksa | Aktio