Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1127/10 (F. R.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1127/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1127/10, rješavajući apelaciju Fuada Redžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fuada Redžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 003133 08 Rev od 17. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 003133 08 Gž od 6. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 003133 06 P od 25. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fuad Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 29. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 003133 08 Rev od 17. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 003133 08 Gž od 6. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 003133 06 P od 25. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj 07 58 P 003133 06 P od 25. oktobra 2007. godine prvotužena Ziba Husković kao glavni dužnik (u daljnjem tekstu: prvotužena) te apelant i Jasmina Begović (u daljnjem tekstu: trećetužena) su obavezani da tužitelju NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno isplate iznos od 9.382,57 KM sa zakonskim zateznim kamatama kao i da naknade troškove postupka, sve preciznije u izreci presude. U obrazloženju je navedeno da tokom postupka nije bilo sporno da su prednik tužitelja i prvotužena zaključili ugovor o dugoročnom kreditu 14. februara 2003.godine na iznos od 10.000,00 KM i rokom otplate 60 mjeseci, te da su apelant i trećetužena po istom osnovu sa tužiteljom zaključili ugovor o jemstvu 14. februara 2003. godine temeljem koga su se obavezali će ispuniti pravovaljanu i dospjelu obavezu prvotužene, ako to on ne učini, na način kako to proizlazi iz pojma jemstva iz odredbe člana 997. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U obrazloženju je istaknuto da je jemstvo po svojoj funkciji akcesoran ugovor, a ujedno i dobročini pravni posao, supsidijarnog karaktera, tako da se, u smislu odredbe člana 1004. stav 1. ZOO-a, od jemca može tražiti ispunjenje obaveze, tek nakon što je glavni dužni ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu, tako da obaveza jemca dospijeva tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu. U tom kontekstu je navedeno da se tužitelj, shodno navedenom, prethodno pokušao namiriti od prvotužene kao glavnog dužnika, slanjem opomene na plaćanje i opomene pred tužbu. Međutim, tužitelj nije dostavio dokaz njihovog uručenja glavnom dužniku, pa u nedostatku tih dokaza sud smatra da je prvotužena za obavezu plaćanja saznala 8. marta 2006. godine, odnosno 21. juna 2007. godine kada joj je od strane suda uručena tužba sa dokazima, kada je obaveza plaćanja nedvosmisleno dospjela. Kako je odredbom člana 177. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) regulisano da sud može naložiti dužniku da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, pri čemu sud odlučuje na temelju činjeničnog stanja koji postoje u tom trenutku, a glavna rasprava u predmetnoj pravnoj stvari je zaključena 26. septembra 2007. godine, to je shodno odredbi člana 1004. ZOO-a obaveza prvotužene i apelanta i trećetužene kao jemaca na isplatu utuženog duga dospjela.

3. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 003133 08 Gž od 6. marta 2008. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu u cijelosti odbio. Kantonalni sud je ponovio nesporna utvrđenja prvostepenog suda, te se pozvao na odredbe člana 1. i člana 2. ugovora o jemstvu kojom su se jemci obavezali da će prema banci u cijelosti ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu glavnog dužnika, ako to on ne učini, te da tužitelj od jemaca može zahtjevati ispunjenje obaveze samo ako glavni dužnik tu obavezu ne ispuni. Kako su odredbom člana 3. ugovora o jemstvu apelant i trećetužena kao jemci ovlastili tužitelja da za naplatu dospjelih potraživanja stavi na naplatu mjenicu, odnosno da traži naplatu iz cjelokupne nepokretne i pokretne imovine sa kojom jemci raspolažu pa imajući u vidu da tuženi tokom postupka nisu dokazali da su temeljem ugovora o kreditu, odnosno ugovora o jemstvu iplatili utuženo dugovanje, to je prvostepeni sud uz pravilnu primjenu odredaba ZOO-a pravilno postupio kada ih je obavezao na isplatu duga.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 003133 08 Rev od 17. decembra 2009. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbe člana 997. i 1004- ZOO-a kada su apelanta kao jemca obavezali da zajedno sa glavnim dužnikom i trećetuženom kao drugim jemcom isplati dospjelu obavezu u dosuđenom iznosu. U obrazloženju se revizioni sud pozvao na odredbe člana 997. i člana 1004. stav 1.ZOO-a koje je citirao, te je u kontekstu citiranih odredaba naveo da je u konkretnom slučaju tužitelj sudu dostavio na uvid svoje podneske upućene prvotuženoj kao glavnom dužniku i to otkaz ugovora o kreditu i opomenu pred tužbu u kojim je naznačen iznos dospjelog duga i određen rok za ispunjenje obaveze. Navedeno je tužitelj tokom postupka nije dokazao da je prvotužena na nesumnjiv način primila poziv na šta upućuje apelant. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, to ne znači da nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 1004. stav 1. ZOO-a, da se od jemca može zahtijevati ispunjenje obaveze. Kako je dalje navedeno i u slučaju da prije podnošenja tužbe prvotužena nije primila poziv na ispunjenje obaveze, to je učinjeno u toku postupka dostavljanjem tužbe sa prilozima na odgovor 8. marta 2006. godine i 21. juna 2007. godine, pa apelant i u reviziji ponovo neosnovano ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe člana 1004. stav 1. ZOO-a.

5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osnovni prigovor apelanta je da se tužba ne može smatrati kao pismeni poziv glavnom dužniku za ispunjenje obaveze jer se takav stav koji su zauzeli redovni sudovi u osporenim odlukama protivi osnovnom smislu i tumačenju člana 1004. stav 1. ZOO-a.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa prigovorima apelanta o kršenju prava na pravilno suđenje i imovinu koji se isključivo temelje na pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavalja navode koje je tokom postupka već isticao u vezi sa primjenom odredbe člana 1004. stav 1. ZOO-a o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano izjasnili, a data obrazloženja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog postupka, ne smatra proizvoljnim, niti u jednom segmentu. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1127/10 (F. R.) | Sudska praksa | Aktio