Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1130/10 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1130/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1130/10, rješavajući apelaciju Hercegovačko - neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko - neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 000962 09 Gž od 17. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 000962 05 P od 16.

marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 31. marta 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 000962 09 Gž od 17. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 000962 05 P od 16. marta 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 000962 05 P od 16. marta 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 000962 09 Gž od 17. marta 2010. godine, obavezan je apelant da Rami Boškailu (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime manje isplaćenih plaća za period od 1. jula 2002. do 31. decembra 2003. godine, isplati iznos od 1.323,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. jula 2005. godine do isplate, te da mu naknadi troškove postupka. Općinski sud je obrazložio da je u provedenom postupku utvrdio da je tužitelj radio na poslovima operativnog dežurnog u MUP-u HNK- a, te da je po struci KV limar i da je obavljao poslove shodno rješenjima od 12. jula 1999. godine, 27. jula 2003. godine i 24. maja 2005. godine. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da je Odlukom Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada HNK) broj 01-16-310/01 od 8. oktobra 2001. godine izvršena izmjena osnovice za obračun plaća budžetskom korisnicima i uposlenicima uprave HNK-a, te je ista sa 85,00 KM povećana na 120,00 KM, sa početkom primjene od 1. septembra 2001. godine. Utvrđeno je da navedenu odluku apelant nije primijenio na tužitelja nego mu je obračunavao plaću po manjoj osnovici i primjenjujući niži koeficijent, za period od 1. jula 2002. do 31. decembra 2003. godine.

3. Općinski sud je naveo da je visinu manje uplaćenih plaća tužitelju utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je primjenom odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Hercegovačko-neretvanskom kantonu («Službene novine HNK» broj 8/99), izvršio traženi obračun. Općinski sud je cijeneći poslove i zadatke koje je tužitelj obavljao, utvrdio da apelant nije postupio po Odluci Vlade HNK od 8. oktobra 2001. godine kada je vršio obračun plaća tužitelju, te da mu je po tom osnovu dužan iznos od 1.323,80 KM, zbog čega je apelanta obavezao da mu isplati iznos naveden u dispozitivu presude.

4. Kantonalni sud je u svojoj presudi zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i primijenio materijalno pravo, te da se eventualno usklađivanje postojećih koeficijenata, koje nije proveo apelant, ne može staviti na teret tužitelju.

5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u cijelosti žali na način na koji je utvrđena osnovica, odnosno izvršen obračun na osnovu kojeg je određen iznos koji je obavezan da plati tužitelju u osporenim odlukama. Apelant je mišljenja da je prihvatanje tužbenog zahtjeva znači dovođenje tužitelja u povoljniji položaj od drugih radnika HNK odnosno od radnika drugih ministarstava HNK koji imaju istu stručnu spremu pa čak i od radnika MUP-a hrvatske nacionalnosti što je svakako neprihvatljivo, te je u tom kontekstu ukazao na diskriminaciju u uživanju navedenih ustavnih prava tih osoba protivnu članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu prava na pravično suđenje, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu iz člana II.3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je prije svega imao u vidu domen zaštite tog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelant organ javne vlasti, slijedom čega smatra da ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2386/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ovo s toga što iz navedenog člana proizlazi da se radi o ličnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizičke osobe. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je i u odnosu na ove navode apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1130/10 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio