Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1152/10 (H.M.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1152/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1152/10, rješavajući apelaciju H.M.,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000524 06 U od 22. februara 2010. godine, Rješenja Federalnog Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 02/1-1073366468 od 26. jula 2006. godine i Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe za Kanton Sarajevo u Sarajevu, matični broj 1073366468 od 9. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Senad Dupovac, advokat iz Hadžića, podnio je 2. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 000524 06 U od 22. februara 2010. godine, Rješenja Federalnog Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje u Mostaru (Federalni zavod PIO) broj 02/1-1073366468 od 26. jula 2006. godine i Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe za Kanton Sarajevo u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba), matični broj 1073366468 od 9. maja 2006. godine.

2. Iz stanja spisa proizlazi da je Rješenjem Kantonalne administrativne službe, donesenom u ponovnom postupku, matični broj 1073366468 od 9. maja 2006. godine apelantu priznato pravo na samostalnu prijevremenu starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 248,2061 KM počev od 1. jula 1999. godine, koji iznos, usklađen na dan donošenja rješenja, iznosi 256,5086 KM, te da isplata po tom rješenju apelantu pripada od 1. januara 2006. godine.

3. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Federalni zavod PIO je donio Rješenje broj 02/1-1073366468 od 26. jula 2006. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju je navedeno da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je u prethodnom postupku apelantu rješenjem od 4. novembra 1999. godine priznato prvo na starosnu penziju počev od 1. jula 1999. godine, prema ukupnom penzijskom stažu od 40 godina, dva mjeseca i 15 dana od čega penzijski staž ostvaren na području Bosne i Hercegovine iznosi 36 godina i 11 dana, a penzijski staž ostvaren na području R Hrvatske (u daljnjem tekstu: RH) iznosi četiri godine, dva mjeseca i četiri dana, dok je visina staža određena samo prema penzijskom stažu ostvarenom na području Bosne i Hercegovine u procentu od 77% od penzijskog osnova, u skladu sa odredbom člana 82. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Dalje je navedeno da je nakon stupanja na snagu Ugovora o socijalnom osiguranju između BiH i RH (u daljnjem tekstu: Ugovor o socijalnom osiguranju), u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, doneseno rješenje od 12. januara 2006. godine kojim je apelantu priznato pravo na samostalnu prijevremenu penziju počev od 1. marta 2003. godine od kada mu je pravo na srazmjernu starosnu penziju priznao nositelj osiguranja u RH, a u procentu od 72,20%, u skladu sa odredbom člana 50. Zakona o PIO, prema 2003. godine kao godini ostvarivanja prava.

4. Imajući u vidu navedeno činjenično utvrđenje Federalni zavod PIO je stao na stanovište da je prvostepeni organ prilikom donošenja osporenog rješenja pravilno cijenio sve činjenice, pa i godine života apelanta na dan podnošenja prvog zahtjeva za priznavanje prava na penziju (6. avgust 1999. godina), pa je pravilno utvrdio da je apelant na navedeni datum navršio 60 godina života (apelant je rođen 20. oktobra 1938. godine), te je s obzirom na navedeno pravilno postupio kada je shodno odredbi člana 137. stav 3. Zakona o PIO određeni iznos penzije umanjio za 1% za svaku godinu ranijeg odlaska u penziju prije navršenih 65 godina života, odnosno za 5%, tako da navodi apelanta da osporenim rješenjem nisu pravilno utvrđene njegove godine života, te da nije trebalo vršiti umanjenje penzije, nisu osnovani. Takođe je navedeno da je pored penzijskog staža ostvarenog na području BiH apelant ostvario i penzijski staž na području RH, po osnovu kojeg mu je nositelj osiguranja u RH priznao pravo na srazmjerni dio starosne penzije, počev od 1. januara 2003. godine. Na kraju je istaknuto da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je utvrdio da je apelant ostvario poseban staž, kao pripadnik Oružanih snaga BiH, u trajanju od 16. aprila 1992. godine do 13. maja 1994. godine, koji je utvrđen u dvostrukom trajanju, pa je zaključeno da je s obzirom na sve navedeno prvostepeno rješenje pravilno i utemeljeno na zakonu.

5. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj radi poništenja osporenog drugostepenog rješenja Kantonalni sud je Presudom, broj 09 0 U 000524 06 U od 22. februara 2010. godine tužbu odbio. Nakon što je preispitao osporeno rješenje, u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima, Kantonalni sud je zaključio da su osporena rješenja donesena na pravilan i zakonit način. Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja upravnih organa koje je u cijelosti prihvatio, te je naveo da je prvostepeni organ apelantu priznao pravo na starosnu penziju prema ukupnom penzijskom stažu ostvarenom u BiH i RH od 40 godina, dva mjeseca i 14 dana, dok je visinu penzije odredio prema penzijskom stažu ostvarenom na području BiH (36 godine i 11 dana), te je pravilno utvrdio da je apelant ispunio uvjet iz odredbe člana 137. stav 2. Zakona o PIO kojom je propisano da osiguranik može steći pravo na starosnu penziju i prije navršenih godina života propisanih stavom 1. iste odredbe, odnosno člana 30. istog zakona (za muškarace - 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, odnosno 60 godina života i 35 godina penzijskog staža). Isto tako Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni organ utvrđeni iznos penzije pravilno umanjio za 1% za svaku godinu ranijeg odlaska u penziju prije navršenih 65 godina života, shodno odredbi člana 137. stav 3. Zakona o PIO, kojom je propisano da se osiguraniku iz stava 2. navedene odredbe iznos penzije određen prema dužini penzijskog staža umanjuje za 0,5 % (žena), odnosno 1% (muškarac) za svaku godinu ranijeg odlaska u penziju prije navršenih 65 godina života. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je apelant ispunio uvjete za sticanje prava na starosnu penziju na temelju staža ostvarenog u BiH na dan podnošenja zahtjeva (6. avgusta 1999. godine), te da su upravni organi pravilno odredili penzijski osnov i visinu penzije (77% od penzijskog osnova) kojom prilikom nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu apelanta.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suštinski apelant je nezadovoljan visinom određene penzije, smatra da je nije bilo osnova za umanjenje penzije, shodno odredbi člana 137. stav 2. Zakona o PIO, kako je to učinjeno, te smatra da tokom postupak nije uzeto u obzir da nesporni dio penzijskog staža iznosi 40 godina, dva mjeseca i 14 dana i da apelant ima 69 godina starosti, te da mu shodno navedenom pripada pravo na penziju u punom iznosu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se u okolnostima konkretnog predmeta ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1152/10 (H.M.) | Sudska praksa | Aktio