Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1199/10 (N. D.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1199/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1199/10, rješavajući apelaciju Nade Dalipagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Dalipagić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog sud u Mostaru, broj 07 0 K 003284 10 Kv 5 od 26. marta 2010. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 003284 09 Kpp od 25. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Dalipagić (u daljnjem tekstu: apelantica) odvjetnica iz Mostara, podnijela je 5. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 07 0 K 003284 10 Kv 5 od 26. marta 2010. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 K 003284 09 Kpp od 25. januara 2010. godine.

2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 07 0 K 003284 09 Kpp od 25. januara 2010. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice kojim je tražila da joj se po troškovniku od 20. januara 2010. godine iz sredstava navedenog suda isplati nagrada za zastupanje u svojstvu branitelja po službenoj dužnosti osumnjičene N.V. Obrazlažući stav o neosnovanosti zahtjeva Kantonalni sud je naveo da je rješenjem navedenog suda od 16. septembra 2009. godine apelantica postavljena za branitelja po službenoj dužnosti osumnjičenoj N.V. temeljem člana 59. stav

4. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) jer ga osumnjičena u momentu lišenja slobode nije imala, a morala ga je imati prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora. U obrazloženju je istaknuto da iz navedenog jasno proizlazi da apelantica nije postavljena za branitelja po službenoj dužnosti temeljem člana 60. ZKP FBiH, odnosno temeljem tzv, „siromaškog prava“ u kom slučaju sud snosi nagradu i troškove branitelja, već je postavljena isključivo, u smislu zakonske obaveze iz člana 59. stav 2. ZKP FBiH, budući da je osumnjičena morala imati branitelja u momentu izjašnjavanja o prijedlogu za određivanje pritvora i za vrijeme dok pritvor traje. Još je istaknuto da, budući da je osumnjičena N.V. sama angažirala branitelja i time manifestirala da je u stanju da finansijski može sama da snosi troškove odbrane i platiti nagradu i troškove svog branitelja, to je u konkretnom slučaju, u smislu člana 204. ZKP FBiH, osumnjičena N.V. dužna da apelantici plati nagradu i nužne izdatke iz priloženog troškovnika.

3. Odlučujući o žalbi apelantice žalbeno vijeće Kantonalnog suda je Rješenjem broj 07 0 K 003284 10 Kv 5 od 26. marta 2010. godine kojim je žalbu kao neosnovanu odbilo. Kantonalni sud se u obrazloženju, prije svega, pozvao na odredbu člana 204. ZKP FBiH kojom je, između ostalog, određeno da će se nagrada i nužni izdaci branitelja isplatiti iz sredstava suda tek u slučaju ako bi plaćanjem nagrade i nužnih izdataka bilo dovedeno u pitanje izdržavanje osumnjičenog ili osoba koje je on dužan izdržavati. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe Kantonalni sud je pojasnio da je navedenom odredbom jasno ustanovljena obaveza osumnjičenog da plati nagradu i nužne izdatke branitelja postavljenog po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 59. stav 4. ZKP FBiH. Kantonalni sud je nadalje podsjetio i na odredbu člana 199. stav 4. ZKP FBiH koja reguliše da se nužni troškovi branitelja isplaćuju unaprijed iz sredstava suda, a da se isti kasnije naplaćuju od osumnjičenih (optuženih) osoba, u konkretnom slučaju osumnjičene N.V., koja je po zakonu dužna da ih naknadi. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao i na odredbu člana 203. stav 1. ZKP FBiH kojom je propisano da nagrada i nužni izdaci branitelja (uključujući i branitelja postavljenog po službenoj dužnosti) padaju na teret suda samo u slučaju kada se postupak obustavlja ili donese presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe ili se optužba odbija. Osim toga istaknuto je da je u žalbenom postupku sud ovlašten da pobijano rješenje ispituje u granicama u kojima je po zahtjevu za isplatu odlučivao i prvostepeni sud, pa kako se žalbom ne ukazuje da se tokom prvostepenog postupka uopće odlučivalo o materijalnoj situaciji osumnjičene N.V. žalbeno vijeće nije ovlašteno da donosi svoj stav o tome da li su žalbeni navodi o nezaposlenosti osumnjičene N.V. i njeno strano državljanstvo zaista činjenice odnosno da li postoje dokazi u vezi sa tim navodima ili da li tako šta proizlazi iz spisa. U vezi s tim je navedeno da slabo imovinsko stanje osumnjičene samo po sebi ne stvara obavezu plaćanja nagrade iz sredstava suda jer ono mora biti u tolikom stepenu slabo da bi plaćanje nagrade dovelo u pitanje osnovno izdržavanje osumnjičene osobe ili osobe koju ona mora izdržavati.

4. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencija. Apelantica je istakla da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno i „pravo na rad i zaradu po osnovu rada“. Apelantica je ponovila hronologiju postupka istaknuvši da je kao braniteljica po službenoj dužnosti osumnjičene N.V. u periodu od 16. septembra 2009. godine do 25. januara 2010. godine, kada je razriješena dužnosti, preduzela niz procesnih radnji, pristupila je na šest ročišta, te sastavila tri žalbe čime je, kao braniteljica po službenoj dužnosti, uredno i profesionalno obavila svoju dužnost. Apelantica smatra nekorektnim upute suda da joj osumnjičena N.V. treba naknaditi troškove, jer se radi o osobi koja je nezaposlena, koja se nalazi u pritvoru, da se radi o stranoj državljanki koja je u BiH boravila ilegalno, bez prijave boravka nadležnoj službi za poslove sa strancima i da je prema njenoj izjavi bila nastanjena u Njemačkoj i u Šamcu na dvije adrese. Iz navedenog je, prema mišljenju apelantice, više nego očigledno da, s obzirom na navedene okolnosti, ne postoji mogućnost da se troškovi naplate od osumnjičene N.V. Prema ocjeni apelantice sud joj je u smislu odredbe člana 199. stav 4. ZKP FBiH morao isplatiti troškove, a u konačnici presudom odlučiti, s obzirom na ishod postupka, da li će se ti troškovi naplatiti od „osuđene“ ili iz budžetskih sredstava.

5. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelantica nikada nije tražila da se osumnjičena N.V. oslobodi od plaćanja troškova krivičnog postupka, što bi bio preduslov za isplatu nagrade. Navedeno je da apelantica nikada nije dostavila ni dokaze o imovnom stanju osumnjičene N.V. U vezi sa pozivanjem apelantice na odredbu člana 199. stav 4. ZKP FBiH Kantonalni sud je istakao da se navedena odredba odnosni isključivo na nužne izdatke branitelja po punomoći, a ne i na nagradu branitelja, pa tako ni branitelja po službenoj dužnosti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Odlučujući o zahtjevu apelantice da joj se isplati nagrada za zastupanje u svojstvu branitelja po službenoj dužnosti sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP FBiH, bili saglasni u ocjeni da se takva nagrada apelantici ne može isplatiti iz budžetskih sredstava suda jasno obrazloživši razloge za takvo odlučenje. Imajući u vidu sadržaj odredaba ZKP FBiH na koje su se sudovi pozvali Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni procesnog prava, pri čemu su sudovi za svoj stav dali dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje, a data obrazloženja u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim u bilo kom segmentu. Uz navedeno Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje navedenog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega zapaža da apelantica kršenje ovog prava nije ničim obrazložila, a iz ponuđenih dokaza je vidljivo da je apelantica imala mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, što je i učinila. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u tom postupku ne može samo po sebi voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je pozivanje apelantice na kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje, očigledno (prima facie) neosnovano.

11. Konačno, apelantica ukazuje da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na rad i zaradu po osnovu tog rada. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka

8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantovano pravo na rad i pravo na zaradu. Budući da apelantica kršenje ovih prava nije posebno obrazlagala Ustavni sud zaključuje da se ti navodi suštinski zasnivaju na istim razlozima na kojim je apelantica temeljila i tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, pa Ustavni sud zaključuje da su i ovi, ničim obrazloženi, navodi o povredi prava na rad, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1199/10 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio