Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1220/10 (A. J.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1220/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1220/10, rješavajući apelaciju Ante Janjiša na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Janjiša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001132 od 24. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-08-000 001 od 9. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 025-0-P-07-

0000189 od 8. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anto Janjiš (u daljnjem tekstu: apelant), iz Odžaka, koga zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 3. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001132 od 24. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-08-000 001 od 9. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 025-0-P-07-

0000189 od 8. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 025-0-P-07-0000189 od 8. oktobra 2007. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja Mije Galića (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je apelant obavezan da mu plati iznos od 21.290,04 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od presuđenja tj. 8. oktobra 2007. godine pa do konačne isplate, kao i troškove postupka. U preostalom dijelu odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu apelant isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 9.415,36 KM počev od 5. decembra 1991. godine, a na iznos od 11.777,78 KM počev od 26. februara 1991. godine pa do 7. oktobra 2007. godine, kao neosnovan.

3. Općinski sud je naveo da među strankama nesporno da su tužitelj i apelant 26. februara 1991. godine zaključili kupoprodajni ugovor, koji su potpisali oni kao i dva svjedoka a koji nisu ovjerili kod nadležnog suda, predmet kojeg su nekretnine upisane u PL broj 148 i PL 318 K.O. Gornja Dubica (u daljnem tekstu: sporne nekretnine). Dalje je navedeno da ugovorena kupoprodajna cijena od 40.000,00 CHF, kao i način isplate tako da tužitelj kao kupac isplati apelantu kao prodavcu sukcesivno iznose navedene u prvostepenoj presudi odnosno isplati u dinarskoj vrijednosti računajući po kursu važenja u momentu isplate valute švicarskog franka. Općinski sud je također utvrdio da među strankama nije sporo da je tužitelj isplatio iznos od 10.000,00 CHF na ime kapare danom potpisivanja navedenog ugovora i da je stupio u posjed kupljenih nekretnina, da je 5. decembra 1991. godine apelantu isplatio iznos od 8.000,00 CHF. Dalje se navodi da je tužitelj predmetnu kuću napustio početkom rata u BiH tokom 1992. godine i više nikada nije stupio u njen posjed, niti je sporno da je tokom 1993. godine apelant pozivao tužitelja da nastavi sa plaćanjem kupoprodajne cijene što je on odbio, da nije po njegovom pozivu nastavio plaćanje ni tokom 1996. godine, te nije sporno da je apelant prodao sporne nekretnine Peri Matiću, odnosno njegovom sinu Matiji Matiću u čijem su posjedu sada sporne nekretnine. Općinski sud je nadalje utvrdio da su predmetni ugovor potpisale ugovorne strane i dva svjedoka, međutim, da isti nije ovjeren kod nadležnog suda. Kako je odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH», br. 38/78, 4/79, 29/90 i 23/91) regulisano da ugovor na osnovu kog se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, a stavom 3. regulirano da ugovor koji je zaključen protivno odredbama stava 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo, to je Općinski sud utvrdio da je predmetni ugovor ništavan. Kako je naveo Općinski sud, ugovorne strane su dogovorile da će raskinuti ugovor ukoliko u predviđenom roku apelant kao kupac ne plati ostali dio kupoprodajne cijene i da će apelant tužitelju dati kaparu u iznosu od 10.000 CHF odmah po ulasku u posjed predmetnih nekretnina i po potpisivanju ugovora. Nadalje, u jednoj od odredaba ugovora stoji da će uloženi dio kapare od 10.000 CHF se smatrati kao kirija za posjedovanje i korištenje nekretnine koju apelant preuzima u posjed ukoliko dođe do raskida ugovora. Po ocjeni Općinskog suda, ugovor ne ispunjava izuzetak predviđen članom 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti kojim je regulirano da će ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine proizvoditi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača i nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, jer u konkretnom slučaju nije isplaćena kupoprodajna cijena u preostalom iznosu (pretežnom dijelu) tj. 22.000,00 CHF i tužitelj nije u posjed predmetnih nekretnina. Osim toga, kako je utvrdio Općinski sud, sporne nekretnine koje su bile predmet tog ništavog kupoprodajnog ugovora nisu bile vlasništvo apelanta, niti čak upisane kao njegov posjed u katastarskom operatu. I konačno, kako je zaključio Općinski sud, budući da je predmetni ugovor apsolutno ništav to je shodno odredbi člana 104. stav 1. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelant je obavezan da vrati ono što je primio po osnovu tog kupoprodajnog ugovora tj. protuvrijednost u konvertibilnim markama iznosa od 18.000,0 CHF. Na dosuđeni iznos od 21.290,04 KM Općinski sud je apelanta, shodno odredbi člana 277. stav 1. preuzetog ZOO, obavezao da plati i zakonske zatezne kamate počev od dana presuđenja tj. 8. oktobra 2007. godine, s obzirom da je tek tada došlo do utvrđenja da je predmetni ugovor zaključen između parničnih stranaka apsolutno ništav.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-08-000 001 od 9. aprila 2008. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kako je naveo Kantonalni sud, neosnovan je žalbeni prigovor apelanta da je prvostepeni sud učinio povrede odredaba parničnog postupka jer je dva puta odložio glavnu raspravu iz istog razloga. Prema zaključku Kantonalnog suda, neosnovan je i prigovor žalbe apelanta da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Iz činjenica utvrđenih u toku postupka proizilazi da su, kako navodi Kantonalni sud, tužitelj i apelant 26. februara 1991. godine su zaključili kupoprodajni ugovor, da je tužitelj dio kupoprodajne cijene platio, ali ostale obroke nije plaćao, te da je utvrđeno da je apelant predmetnu nekretninu prodao Matić Matiji. Na osnovu ovakvih utvrđenja, Kantonalni sud je zaključio da je ugovor između parničnih stranaka raskinut, jer su obadvije strane izrazile želju da se ugovor raskine obzirom da je tužitelj odustao od plaćanja ostalog dijela kupoprodajne cijene, a apelant je nekretninu koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora prodao drugom licu. Iz navedenog slijedi da nijedna od stranaka u sporu nije zainteresovana da se ugovor održi na snazi, te da, po ocjeni Kantonalnog suda, i sa tog aspekta obje strane nisu ispunile svoje obaveze i na taj način pokazale da ne žele održati na snazi predmetni ugovor. Po mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju se radi o raskidu ugovora i pravnim posljedicama raskida iz člana 132. stav 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), a ne kako to pogrešno prvostepeni sud zaključuje da se radi o ništavosti ugovora iz čl. 103. i 104. citiranog zakona. Zbog toga što su ugovor izvršile djelimično parnične stranke imaju pravo da im se vrati ono što su dale. Kantonalni sud je zaključio da bi bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO da se apelantu koji je sam odustao od ugovora omogući da zadrži 10.000 CHF. Što se tiče odredbe iz ugovora da je iznos od 10.000 CHF kapara, koja se u slučaju raskida ugovora zbog neplaćanja ugovorne cijene smatra kao kirija za posjedovanje i korištenje predmetnih nekretnina Kantonalni sud smatra, da bi u konkretnom slučaju ostavljanje kapare od 10.000 CHF bilo protivno načelu jednake vrijednosti davanja (član 15. ZOO) i da bi time apelant bio stavljen u povoljniji položaj, odnosno u neravnopravan odnos u pogledu tužitelja.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001132 od 24. decembra 2009. godine, koju je apelant primio 4. februara 2010. godine, revizija apelanta je odbijena. Po ocjeni Vrhovnog suda, apelant prigovora da je drugostepeni sud nepravilno primijenio odredbe čl. 231. i 8. Zakon o parničnom postupku FBiH (u daljnjem postupku: ZPP FBiH), uslijed čega je pobijana presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP FBiH. Međutim, Vrhovni sud je, suprotno prigovoru apelanta, istakao da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora, pravilno primjenivši odredbu člana 231. ZPP FBiH. Vrhovni sud je takođe zaključio da je neosnovan prigovor apelanta da su zaključci drugostepenog suda u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza, a naročito sa sadržajem iskaza parničnih stranaka, te da je naročito proizvoljan zaključak drugostepenog suda da se i on saglasio sa raskidom ugovora time što je prodao predmetnu nekretninu trećem licu. Nižestepeni sudovi su, po ocjeni Vrhovnog suda, savjesno i brižljivo cijenili svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te na osnovu slobodne ocjene dokaza, koja u konkretnom slučaju nije bila arbitrarna, odlučili koje će činjenice uzeti kao dokazane. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, za koje je Vrhovni sud kao revizijski vezan, istaknuto je da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su stranke sporazumno raskinule predmetni ugovor. U tom kontekstu je navedeno da je, nakon što ga je tužitelj obavijestio da želi raskinuti ugovor, apelant odmah u toku rata ponudio prodaju sporne nekretnine trećem licu i kasnije realizirao svoj dogovor sa tim licem, na koji način je, i po mišljenju Vrhovnog suda, takvim ponašanjem apelant izrazio svoju saglasnost da sporazumno raskine zaključeni ugovor sa tužiteljem. Po mišljenju Vrhovnog suda, na osnovu iskaza parničnih stranaka, datih na raspravi pred drugostepenim sudom, utvrđeno je da je prava volja ugovarača bila da za slučaj raskida ugovora plaćeni iznos od 10.000 CHF služi za pokriće troškova dotadašnjeg korišćenja nekretnine, na osnovu čega je drugostepeni sud pravilno zaključio da ni same stranke navedenom novčanom iznosu nisu dale karakter kapare. Kako ne stoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, revizija apelanta je odbijena primjenom odredbe iz člana 248 ZPP FBiH.

6. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je odlukama redovnih sudova arbitražno primijenjeno materijalno pravo, posebno odredba čl. 12. i 15. ZOO, jer prema stanovištu nižestepenih sudova prodavcu, vlasniku nekretnina ne pripada ništa zato što je tužilac koristio njegove nekretnine osam mjeseci i zato što su stranke ugovorile dvostruku zaštitu za prodavca nekretnina za slučaj da dođe do raskida ugovora da se dati iznos ima smatrati kaparom i da se ima smatrati cijenom za korištene nekretnine. Apelant također navodi da zahtjev za poništaj ugovora kojeg je, po shvatanju apelanta, tužilac morao podnijeti i eventualno uspjeti sa tim zahtjevom da bi mogle nastupiti pravne posledice raskida nije deklatorne prirode, jer ništavost nastupa po samom zakonu, a poništaj tek po odluci suda i uvijek ima konstitutivno dejstvo. Zbog svega navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da ukine presudu Vrhovnog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje istom sudu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke,uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost odlučivanja u zaključku sudova da su stranke sporazumno raskinule predmetni ugovor, jer je apelant još u toku rata ponudio prodaju spornih nekretnina trećem licu i kasnije realizirao dogovor sa tim licem, čime je takvim ponašanjem izrazio svoju saglasnost da sporazumno raskine zaključeni ugovor sa tužiteljem. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1220/10 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio