Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1236/10 (V. D.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1236/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1236/10, rješavajući apelaciju Vlade Džoića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Džoića podnesena protiv Presude Suda BiH broj Gž-24/09 od 4. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Džoić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 9. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda BiH br. Gž-24/09 od 4. marta 2010. godine.

2. Presudom Suda BiH broj P-690/07 od 17. decembra 2008. godine obavezana je tužena Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu za period od 1. januara 2006. godine do 28. februara 2007. godine isplati iznos od 6.352,59 KM na ime manje isplaćenog dijela plate po osnovu minulog rada i neisplaćenog povećanja osnovne plate od 20% sa zakonskom zateznom kamatom od 14. septembra 2007. godine do isplate, da na ime manje uplaćenih doprinosa za penzijsko osiguranje uplati u korist apelanta iznos od 2.242,05 KM na račun Fonda PIO/MIO Federacije Bosne i Hercegovine-Kantonalna administrativna služba Sarajevo i nadoknadi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.215,20 KM, sve u roku od 15 dana.

3. Protiv prvostepene presude tužena je podnijela žalbu koju je Sud BiH u drugostepenom vijeću Presudom broj Gž-24/09 od 4. marta 2010. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da se tužena obavezuje da za period od 1. januara 2006. godine do 28. februara 2007. godine isplati apelantu na ime dijela plate po osnovu minulog rada iznos od 508,68 KM sa zakonskom kamatom od 14. septembra 2007. godine do isplate, te da na iznos od 508,68 KM uplati doprinose Federalnom fondu PIO/MIO Mostar, Kantonalna administrativna služba Sarajevo za penzijsko osiguranje u iznosu od 179,53 KM u korist apelanta i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 177,20 KM sve u roku od 15 dana. Odbijen je tužbeni zahtjev apelanta za povećanje osnovne plate od 20% mjesečno i doprinos za penzijsko osiguranje za ovo potraživanje.

4. U obrazloženju drugostepene presude je navodeno da je neprihvatljiv stav prvostepenog suda da na odlučne činjenice koje i nisu bile sporne među strankama treba primjeniti odredbu člana 62. stav

3. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH („Službeni glasnik BiH broj 88/05) u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev za isplatu uvećanja osnovne plaće u iznosu od 20% za period od 1. januara 2006. godine do 28. februara 2007. godine.

5. Istaknuto je da je odlukom Predsjedništva BiH od 21. jula 2004. godine apelant imenovan na dužnost komandanta operativne komande BiH, a da mu je odlukom Predsjedništva BiH od 1. septembra 2004. godine dodijeljen čin general-bojnik i da je apelantu u tuženom periodu plata ispalćivana promjenom odredbi Privremene odluke o platama i naknadama profesionalnih vojnih lica u institucijama odbrane BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 62/04).

6. Takođe je navedeno da je članom 185. stav 1. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH propisano da sva prava i obaveze stečene na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po tom zakonu.

7. Drugostepeno vijeće je suprotno shvatanju prvostepenog suda zaključilo da se navedena odredba ne odnosi samo na lica na službi u entitetskim vojskama, koja su u Oružane snage preuzeta 1. januara 2006. godine već i na apelanta bez obzira što je odlukom Predsjedništva od 21. jula 2004. godine postao profesionalno vojno lice zaposleno u institucijama odbrane BiH. Stoga je po ocjeni drugostepenog vijeća tužena pravilno obračunavala platu apelantu u utuženom periodu primjenjujući kriterije iz člana 2. Privremene odluke o platama i naknadama na profesionalna vojna lica u institucijama odbrane BiH sve do 1. marta 2007. godine. Navedeno iz razloga jer je apelantu odredbom člana 185. stav 1. Zakona o službi u oružanim snagama zagarantovan postojeći status do okončanja prelaznog perioda i donošenja Pravilnika o platama i drugim naknadama profesionalnih vojnih lica na službi u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama BiH čije se odredbe primjenjuju na sve zaposlenike tužene.

8. Međutim, konstatovano je da je, prema utvđenom činjeničnom stanju, u utuženom periodu apelantu obračunata manja naknada po osnovu minulog rada, te da razlika između onoga što je već primio i iznosa koji mu je trebalo isplatiti iznosi 508,68 KM. Istaknuto je da je visinu navedenog iznosa drugostepeno vijeće utvrdilo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijsje struke od 27. oktobra 2008. godine na čiji sadržaj ni apelant ni tužena nisu imali nikakvih primjedbi.

9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da je drugostepena presuda proturječna i nekonzistentna posebno u dijelu koji se odnosi na primjenu odredbe člana 62. st. 2. i 3. Zakona o službi u oružanim snagama BiH.

10. U dopuni apelacije apelant je dostavio Presudu Suda BiH P-428/08 donesenu u prvostepenom postupku po tužbi tužitelja S.P. protiv tužene kojom je u cjelosti usvojen tužbeni zahtjev tog tužitelja. Apelant je naveo da protiv te presude zakonski zastupnik tužene nije podnio žalbu tako da je prvostepena presuda postala pravosnažna. Ukazuje da se radi o predmetu koji je u činjeničnom i pravnom smislu identičan apelantovom predmetu. Smatra da nepodnošenje žalbe zakonskog zastupnika tužene u tom predmetu ukazuje na diskriminaciju apelanta u konkretnom slučaju. Apelant potražuje troškove za sastav i dopunu apelacije.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH dovoljno jasno obrazložilo svoju odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Dalje, apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član

14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33).

16. U konkretnom slučaju, apelant navodi da je diskriminisan jer zakonski zastupnik tužene nije protiv prvostepene presude Suda BiH donesene u postupku po tužbi drugog tužitelja podnio žalbu zbog čega je ta presuda postala pravomoćna. Ustavni sud ukazuje da odlučuje u okolnostima svakog konkretnog slučaja te da činjenica da tužena nije u nekom drugom predmetu koristila pravo žalbe ne ukazuje na diskriminaciju apelanta u predmetnom postupku. Naime, apelant nije dostavio dokaz koji bi mogao pokazati da se u konkretnom slučaju zaista radi o diskriminaciji apelanta po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U vezi sa traženjem apelanta da mu Ustavni sud isplati troškove sastava i dopune apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanta.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1236/10 (V. D.) | Sudska praksa | Aktio