Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1266/10 (Općina Posušje)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1266/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1266/10 , rješavajući apelaciju Općine Posušje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Posušje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000126 od 11. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog sud u Širokom Brijegu, broj 008-0-Pž-08-000 042 od 6. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-Ps-06-000 053 od 16. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Posušje (u daljnjem tekstu: apelantica) sa sjedištem u Posušju, koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo Posušje, podnijela je 9. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000126 od 11. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 008-0-
Pž-08-000 042 od 6. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 064-0-Ps-06-000 053 od 16. maja 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 064-0-Ps-06-000 053 od 16. maja 2008. godine apelantica je obavezana da tužitelju „Vican-Trade“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 16.391,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na način pobliže preciziran u izreci presude, kao i da naknadi troškove postupka. Tužitelj je u tužbi naveo da je Porezna uprava Ljubuški rješenjem o prinudnoj naplati temeljem nezakonite i neustavne Odluke Općinskog vijeća Posušje, skinula u dva navrata sa njegovog transakcijskog računa potraživani iznos istaknuvši da Općinsko vijeće Posušje (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) nije imalo ovlasti da uvodi taksu kao isključivi prihod općinskog proračuna. U obrazloženju je navedeno da je tokom postupka među strankama bio sporan pravni osnov naplaćenog iznosa. Prigovore apelantice da je sporna odluka bila na snazi u momentu skidanja sa računa Općinski sud nije prihvatio jer je Ustavni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) svojom odlukom od 20. oktobra 2005. godine odbacio zahtjev premijera za utvrđivanje ustavnosti i zakonitosti sporne odluke iz razloga što navedena odluka nije bila na snazi, što ne znači da je odluka saglasna ustavu i zakonu. Još je navedeno da je Općinsko vijeće 29. marta 2005. godine donijelo novu odluku (kojom je ranija odluka od 15. marta 2002. godine stavljena van snage) za koju je Ustavni sud FBiH svojom odlukom od 15. februara 2006. godine utvrdio da nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH. Nadalje je navedeno da je Amandmanom VIII d) na Ustav FBiH propisano da su donošenjem propisa o finansijama i finansijskim institucijama FBiH i fiskalna politika u isključivoj nadležnosti FBiH, a da je odredbama člana 8. st. 1. i 2. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u FBiH propisano da općinama pripadaju javni prihodi u skladu sa kantonalnim propisima, odnosno da općinska vijeća donose propise o općinskim taksama. Općinski sud je na kraju istakao da je na temelju provedenog postupka utvrdio da je apelant bez pravnog osnova stekao potraživani iznos, te da je, shodno odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima FBiH (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude.
3. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepeni presude Kantonalni sud je Presudom broj 008-0-Pž-08-000 042 od 6. novembra 2008. godine žalbu u cijelosti odbio. Ispitujući osporenu presudu u granicama propisanim odredbom člana 221. Zakona o parničnom postupku Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna. Obrazlažući svoj stav Kantonalni sud je naveo da apelant pogrešno smatra da je odluka iz 2002. godine zakonita, budući da je bila na snazi u vrijeme skidanja novčanog iznosa sa transakcijskog računa, posebno uzme li se u obzir činjenica da je Općinsko vijeće svojom odlukom stavilo van snage odluku iz 2002. godine, te da je nova odluka identična ranijoj odluci, kao i činjenica da je Ustavni sud FBiH novu odluku proglasio neustavnom, što znači da odluka iz 2002. godine nije zakonita, kako je to pravilno obrazložio prvostepeni sud. U vezi sa prigovorima apelanta da sud u konkretnom slučaju nije stvarno nadležan da postupa u konkretnom postupku Kantonalni sud je istakao da je iz tužbe vidljivo da tužitelj potražuje povrat novčanog iznosa koji je skinut sa njegovog transakcijskog računa, a da ne traži da se utvrdi ustavnost odluke Općinskog vijeća iz 2002. godine, pa je s obzirom na to, u konkretnom slučaju stvarno nadležan Općinski sud, te su stoga neutemeljeni i žalbeni navodi apelanta usmjereni u tom pravcu.
4. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000126 od 11. februara 2010. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je u obrazloženju ocijenio neosnovanim prigovore apelanta da su nižestepeni sudovi preuzeli ulogu Ustavnog suda FBiH jer su se upustili u ocjenu ustavnosti i zakonitosti sporne odluke iz 2002. godine. Prema ocjeni Vrhovnog suda, suprotno stajalištu apelanta, nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili da je sporna odluka iz 2002. godine sadržajno bila identična odluci iz 2005. godine za koju je Ustavni sud FBiH utvrdio da nije u skladu sa Ustavom FBiH. Navedeno je i da je Federalno ministarstvo finansija apelanticu upozorilo na nezakonitost uvođenja predmetne takse nakon čega je apelantica sama spornu odluku stavila van snage, pa su, s obzirom na navedeno, prema ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi donijeli pravilnu odluku kada su primjenom odredbe člana 210. stav 4. ZOO-a obavezali apelanticu da vrati neosnovano naplaćeni iznos.
5. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskoh prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa navedenim pravima. Suštinski prigovori apelantice su usmjereni u pravcu osporavanja nadležnosti suda u konkretnoj pravnoj stvari ukazujući da je zahtjev za vraćanje uplaćenog iznosa na ime takse u isključivoj nadležnosti organa uprave.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava već razmatrao rješavajući apelaciju apelantice broj AP 738/10. Naime, Ustavni sud je u odluci broj AP 738/10 od 16. maja 2013. godine (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti broj AP 738/10 od 16. maja 2013. godine, tač. 10. i 11.) koja je pokretala gotovo identična pravna pitanja zaključio da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje prima facie neosnovani nenalazeći opravdanim apelanticine navode o kršenju navedenih prava. Ustavni sud je u navedenoj odluci obrazlažući stav o neosnovanosti navoda apelantica u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje i prava na imovinu, između ostalog, naveo da su redovni sudovi na tri instance, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, bili saglasni u ocjeni da je tužbeni zahtjev osnovan obavezujući apelanticu da vrati potraživani iznos koji je skinut sa računa tužitelja temeljem neustavne odluke Općinskog vijeća apelantice, pri čemu su pojasnili i navode apelantice u vezi sa nadležnošću suda u konkretnoj pravnoj stvari za šta su dali dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje Ustavni sud je istakao da je prije svega imao u vidu domen zaštite tog člana, te činjenicu da je apelant organ javne vlasti, slijedom čega smatra da ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanticu prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer iz sadržaja odredbe navedenog člana proizlazi da se radi o ličnom pravu na koje se ne može pozivati organ javne vlasti.
9. Budući da predmetna apelacija pokreće gotovo isto činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog i procesnog prava Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u cijelosti poziva na obrazloženje Ustavnog suda dato u citiranoj odluci, pa Ustavni sud iz istih razloga u cijelosti odbacuje navode apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu kao (prima facie) neosnovane.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić