Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1296/10 (A. G.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1296/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1296/10, rješavajući apelaciju Almira Ganibegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Ganibegovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Pžp-09-000 200 od 28. decembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku broj 051-0-PR-I-08-000 088 od 25. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Almir Ganibegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Adil Lozo advokat iz Travnika, podnio je 13. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Pžp-09-000 200 od 28. decembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 051-0-PR-I-08-000 088 od 25. februara 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 051-0-PR-I-08-000 088 od 25. februara 2009. godine apelant je oglašen krivim za počinjeni prekršaj iz člana 4. stav 1. tačka 27. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (u daljnjem tekstu: Zakon) jer je u vrijeme i na mjestu preciziranom u rješenju narušio javni red i mir tako što je bez nadzora ili neoprezno držao životinjepse-vučjaka i tornjaka gdje je pas vučjak napao psa pekinezera starog četiri mjeseca kojeg je vlasnik Slavko Tomičić vodio na povodcu i tom prilikom udavio psa pekinezer. Apelantu je na osnovu člana 7. stav 1. tačka 5. istog Zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM i obavezan je, shodno zakonskim odredbama preciziranim u rješenju, da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 KM a sve u roku od 15 dana računajući do dana pravosnažnosti rješenja uz napomenu da će ukoliko apelant ne plati navedene iznose, iznosi biti upisani u registar novčanih kazni i evidentirani kao dug odgovarajućem nivou vlasti. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Policijska stanica Travnik 21. februara 2008. godine podnijela tom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog počinjenog navedenog prekršaj. Navedeno je da se apelant nije odazvao na usmeni pretres zakazan za 25. februar 2008. godine iako mu je poziv upućen na adresu prebivališta koja je evidentirana u Registru prebivališta i boravišta koji vodi Glavni centar za obradu podataka u BiH zbog čega se, temeljem odredbi člana 3. tačka 8. Zakona, smatra da je apelant uredno obaviješten o održavanju pretresa. Općinski sud je naveo da je članom 55. Zakona propisano da ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres koji je zakazan na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti krivim zbog propuštanja te utvrditi odgovarajuću sankciju na osnovu dokaza koje su podnijeli nadležni organi. Imajući u vidu navedeno kao i cijeneći težinu učinjenog prekršaja, Općinski sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 006-0-Pžp-09-000 200 od 28. decembra 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi naveo da ga prvostepeni sud nije obavijestio na uredan i zakonit način o danu održavanja usmenog pretresa niti mu je dostavio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka zbog čega nije ni znao da se takav postupak protiv njega vodi. U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelantu poziv na usmenu raspravu upućen preporučenom poštom na adresu koja je navedena u Registru prebivališta i boravišta koju vodi Glavni centar za obradu podataka u BiH što se u smislu člana 3. stav 1. tačka 8. Zakona smatra urednim uručenjem. Navedeno je i da je iz spisa vidljivo da je apelantu dva puta pokušana dostava poziva i to 26. januara 2009. godine i 27. januara 2009. godine te da je iz tog razloga a temeljem člana 45. Zakona doneseno osporeno rješenje. Zbog navedenog, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta vezane za neuredno dostavljanje poziva. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant u sklopu žalbe podnio i zahtjev za povrat u pređašnje stanje. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da o ovom zahtjevu taj sud ne može rješavati jer se radi o institutu o kojem odlučuje prvostepeni sud, a sve temeljem odredbi čl. 37. i 55. Zakona, pa je taj sud i ovaj navod apelanta odbio kao neosnovan. Kao neosnovane Kantonalni sud je odbio i tvrdnje apelanta vezane za navodno kršenje materijalnog propisa o prekršajima jer apelant, kako je naveo Kantonalni sud, nije naveo potrebne razloge niti je na bilo kakav način naznačeno u čemu se ogleda navedeno kršenje. Rješenjem su odbijeni kao neosnovani i žalbeni navodi apelanta vezani za visinu izrečene kazne uz obrazloženje da je prvostepeni sud prilikom izricanja te sankcije uzeo u obzir sve okolnosti vezane za apelanta i težinu prekršaja te utvrdio, prema mišljenju Kantonalnog suda, adekvatnu sankciju.

4. Apelant smatra da mu je navedenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da mu poziv za usmenu raspravu nije uručen jer nije u to vrijeme živio u svojoj kući već je privremeno boravio na drugom mjestu radi opravke kuće te da ni na koji način nije bio dužan da obavještava sud o promjeni svoje adrese. Navodi da se slučajno zatekao u kući kada mu je uručeno prvostepeno rješenje pa da je na takav način saznao da je protiv njega vođen postupak i doneseno rješenje i da je zbog toga mogao podnijeti žalbu. Apelant smatra da su zbog navedenog na njegov slučaj trebale biti primijenjene odredbe Zakona o krivičnom postupku.

5. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su navodi apelanta da nije bio upoznat sa činjenicom neosnovani budući da mu je policijska stanica kao i tom sudu, shodno odredbama 41. Zakona dostavila zahtjev za pokretanju postupka od 21. februara 2008. godine. Navedeno je i da je taj sud postupio u skladu sa odredbama člana 3. Zakona i dostavio apelantu poziv za usmenu raspravu na adresu evidentiranu u Registru prebivališta i boravišta koju vodi Glavni centar za obradu podataka u BiH te da je u vezi sa svim navedenom, apelant bio u obavezi da shodno odredbama člana 42. Zakona, obavijesti sud o promjeni adrese boravišta. Općinski sud je istakao i da je odredbama člana 35. Zakona propisano da kada se prekršajni nalog i poziv za raspravu dostavljaju putem pošte okrivljenom, smatra se da su uručen i okrivljenog nakon proteka od pet dana od dana predaje pošti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, prije svega, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Naime, u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za počinjeni prekršaj iz člana 4. stav 1. tačka 27. Zakona, zbog čega mu izrečena novčana kazna od 100,00 KM, dakle kazna u minimalnom iznosu budući da je za predmetni prekršaj članom 9. Zakona propisana novčana kazna u rasponu od 100,00 do 500,00 KM, te da je utvrđeno da će se u slučaju neplaćanja kazne, navedena kazna evidentirati u registru novčanih kazni. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“.

8. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na svoj stav izražen u odluci broj AP 3502/12 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 3502/12 od 31. januara 2013. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prema kojem uključivanje određenih djela u Zakon služi kao jemstvo zaštite ljudskog dostojanstva i javnog reda, vrijednosti i interesa koji redovno spadaju u sferu zaštite krivičnog prava kao i da su ovakve zakonske odredbe usmjerene prema svim građanima, a ne prema grupi koja ima poseban položaj. U navedenoj odluci je istaknuto i da je svrha kazne u prekršajnom postupku da spriječi djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, da spriječi učinioca da čini prekršaje i da ga prevaspita, te da vaspitno utječe na druge da ne čine prekršaje, da jača moral i utječe na razvijanje odgovornosti i discipline građana, a što čini obilježja i krivične sankcije, odnosno da je svrha kazne u prekršajnom postupku odvraćanje i kažnjavanje bez obzira na stepen njene težine. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je u konkrentom slučaju apelantu izrečena novčana kazna te da je, u konkretnom slučaju, svrha kazne osigurati poštivanje propisa kojim se uređuje oblast javnog reda i mira, te kazniti lica koja krše te propise. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi i odluku Ustavnog suda, broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).

9. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle,u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-

20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi sa apelantovim navodima da mu poziv za usmenu raspravu nije dostavljen zbog čega smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno pravo, Ustavni sud zapaža da je apelant u vezi s tim imao mogućnost propisanu čl. 70. i 71. Zakona da nakon prijema prvostepenog rješenja podnese prijedlog za povrat u pređašnje stanje u roku od tri mjeseca od dana kada je prekršajni nalog postao konačan ili izvršan ili od dana donošenja rješenja o prekršaju ali da apelant nije iskoristio tu mogućnost nego je prijedlog podnio u okviru žalbe drugostepenom sudu zbog čega njegov prijedlog shodno odredbama Zakona nije mogao ni biti razmatran. Ustavni sud smatra da se apelantov navedeni propust ne može staviti na teret redovnim sudovima već da se radi o isključivom propustu apelanta zbog kojeg prvostepeni sud nije ni mogao eventualno razmatrati pitanje dostave poziva. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da članom 9. Zakona nije propisana obaveza primjene odredaba Zakona o krivičnom postupku u vezi sa dostavljanjem nego je Zakonom regulirano navedeno pitanje, te da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud postupio u skladu sa odredbama Zakona vezanim za dostavljanje. Zbog navedenog Ustavni sud ove navode apelanta smatra neosnovanim.

12. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da nije znao da je prekršajni postupak protiv njega pokrenut kao i da nije imao obavezu da obavijesti sud o privremenoj promjeni adrese boravka, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Općinskog suda i drugostepenog rješenja proizlazi da je apelant bio obaviješten o pokretanju prekršajnog postupka te da je iz tog razloga imao zakonsku obavezu da informira sud o promjeni adrese. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je Zakonom o prebivalištu i boravištu državljana BiH ustanovljan obaveza svakog državljanina da izvrši prijavu promjene adrese stanovanja koja se evidentira u evidenciji odnosno Registru prebivališta i boravišta. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode apelanta smatra neosnovanim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1296/10 (A. G.) | Sudska praksa | Aktio