Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1319/10 (M. Z.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1319/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1319/10, rješavajući apelaciju Miloša Zoljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Zoljića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-08-
000 153 od 21. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Zoljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozluka, kojeg zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 14. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-08-000 153 od 21. januara 2010. godine. Apelant je podneskom od 17. maja 2013. godine dopunio apelaciju traženim dokumentima .
2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 083-0-P-06-
000162 od 17. oktobra 2007. godine, donesenom u ponovnom postupku, utvrđeno je da je apelant 20. juna 1996. godine zasnovao radni odnos kod tuženog Ministarstva unutrašnjih poslova – Centar javne bezbjednosti Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi), te da mu je zbog nezakonitog postupanja tuženog „rad kod iste“ prestao 8. februara 2000. godine, bez donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, pa je tuženi obavezan da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, kao i da mu na ime neisplaćenih plaća isplati iznose precizirane u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Presudom je apelant odbijen u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva, sve preciznije u izreci presude. Osnovni sud je istakao da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant bio angažiran kao rezervni policajac kod tuženog u periodu od 1. oktobra 1992. godine do 19. juna 1996. godine (kada je ukinuto ratno stanje), u skladu sa Zakonom o odbrani, da je nakon 20. juna 1996. godine apelant bez ikakvog rješenja nastavio faktički rad kod tuženog sve do 8. februara 2000. godine, kada mu je rečeno da više ne dolazi na posao, bez donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Temeljem takvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je zaključio da je apelant kod tuženog zasnovao radni odnos sa danom 20. juni 1996. godine jer je apelant nastavio da obavlja poslove i radne zadatke policajca i nakon navedenog datuma, bez obzira što je propustom tuženog izostalo donošenje rješenja o prijemu u radni odnos. Osnovni sud je na kraju zaključio da je apelantu nezakonito prestao radni odnos kod tuženog, pa je primjenom odredaba člana 8. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS“ br. 11/96 i 6/97; u daljnjem tekstu: ZRODO) i člana 14. Zakona o radnim odnosima (Službeni glasnik RS“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98) odlučio kao u izreci presude.
3. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 012-0-Gž-07-000 783 od 24. decembra 2007. godine (koju je apelant u dopuni apelacije dostavio nekompletnu, bez 3. stranice) kojom je žalbu uvažio, te prvostepenu presudu preinačio, tako što je utvrđeno da je apelant kod tuženog radio u periodu od 20. juna 1996. godine do 8. februara 2000. godine, temeljem čega je tuženi obavezan da apelantu isplati neisplaćene plaće za period od 1. avgusta 1998. godine do prestanka radnog odnosa u iznosu od 5.640,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka, sve precizije u izreci presude. Presudom je apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva. Okružni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda zaključivši da je apelantu nezakoniti radni odnos kod tuženog trajao do 8. februara 2000. godine, koji je usmenim saopštenjem prestao. Obrazlažući stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je apelant (ponovo) tražio poništenje odluke tuženog od 8. februara 2000. godine Okružni sud je istakao da u spornom periodu nije postojao niti jedan propis koji bi nezakonito uspostavljeni radni odnos mogao ozakoniti ocijenivši da se rad apelanta kod tužene u spornom periodu ne može posmatrati i rješavati sa aspekta važećih propisa. U tom kontekstu Okružni sud je još dodao da čak i kada bi se pošlo od pravne fikcije zakonitog radnog odnosa, apelant nije blagovremeno, u smislu tada važeće odredbe člana 37. ZRODO, podnio zahtjev za utvrđivanje nezakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa od 8. februara 2000. godine, obrazloživši da je apelant u tom dijelu tužbu precizirao preinačenjem tužbe od 18. decembra 2000. godine, pa je od istog dijela zahtjeva odustao podneskom od 27. decembra 2000. godine, da bi ga ponovo postavio podneskom od 12. februara 2007. godine.
4. Odlučujući o reviziji apelanta podnesenoj protiv drugostepene odluke Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 153 od 21. januara 2010. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je naveo da precizirani tužbeni zahtjev može biti predmet radnog spora, samo ako su ispunjene procesne pretpostavke za sudsku zaštitu prava u radnom sporu, koje u smislu odredbe člana 37. ZRODO pretpostavljaju prethodno obraćanje radnika organu radi ostvarivanja interne zaštite u zakonom određenom roku i blagovremeno podnošenje tužbe, pa s toga ni stav revizionog suda iznesen u rješenju broj Rev.320/01 od 5. jula 2002. godine nije od značaja za odlučivanje po ovako preciziranom tužbenom zahtjevu. Naime, Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantov rad kod tuženog prestao nakon usmenog saopštenja 8. februara 2000. godine, da se nakon toga apelant prvi put obratio tuženom 8. marta 2000. godine sa zahtjevom za donošenje rješenja o rasporedu i visini ličnog dohotka iz čega proizlazi da se apelant tuženom obratio neblagovremeno protekom roka iz odredbe člana 37. ZRODO od 8 dana. Dalje je navedeno da čak i da se prihvati da je apelant prigovor tuženom podnio blagovremeno, tuženi je u roku od 15 dana morao da donese odluku o prigovoru, a ako to ne učini u navedenom roku, apelant je u narednom roku od 15 dana morao podnijeti tužbu. Podnoseći tužbu 15. maja 2000. godine, kako je naveo Vrhovni sud, apelant je propustio rok iz odredaba člana 37. ZRODO usljed čega je tužba podnesena neblagovremeno, pojasnivši da se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnim zakonskim rokovima, te da se njihovim propuštanjem gubi pravo na sudsku zaštitu, ali i samo pravo čija se zaštita traži u predmetnom postupku. Vrhovni sud je primjenom odredaba člana 248. u vezi sa odredbom člana 241. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.
5. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda, budući da isključivo osporava tu presudu, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u apelaciji, između ostalog, ukazuje da se u postupku nije mogla cijeniti blagovremenost tužbe, jer suprotna strana takav prigovor nije isticala tokom postupka. Ukazuje da je Vrhovni sud u predmetnom postupku donio tri odluke i da je u svakoj zauzeo različiti stav, što je za apelanta neprihvatljivo, a što apelant dovodi u vezu sa kršenjem prava na nepristrasan sud kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje. Ističe se da Vrhovni sud u pobijanoj odluci apelanta lišava prava na pravičan sud i suđenje, jer Vrhovni sud nema pravo da mijenja pravomoćne stavove u pogledu prava na rad, prava na „lični dohodak“i druga prava koja faktički rad priznaje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. Suštinski apelant iskazuje nezadovljstvo odlukama Vrhovnog suda koji je, prema tvrdnjama apelanta, u svojim odlukama donesenim u okviru istog predmeta zauzimao različite stavove. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća, a što je vidljivo iz obrazloženja osporenih odluka, da je apelant u više navrata tokom postupka preinačavao tužbu, te odustajao od pojednih tužbenih zahtjeva. Stoga Ustavni sud smatra da činjenica da je Vrhovni sud preispitujući nižestepene odluke u svjetlu konkretnih revizijskih navoda i u odnosu na u tom trenutku precizirani tužbeni zahtjev zauzimao, kako apelant tvrdi, različite stavove u konkretnim okolnostima je sasvim razumljivo i samo po sebi ne vodi zaključku da je na taj način došlo do kršenja apelantovog prava na nepristrasan sud, kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje. Cijeneći postupak u cjelini Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana,Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić