Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1405/10 („DMK TRADE“ d.o.o. Dvorovi)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Upravni spor
- Ništavost
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1405/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1405/10, rješavajući apelaciju. „DMK TRADE“ d.o.o Dvorovi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „DMK TRADE“ d.o.o. Dvorovi podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000959 09 U od 4. februara 2010. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinske pravne poslove Banjaluka broj 21.05/477-3/09 od 7. oktobra 2009. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka – Područna jedinica Bijeljina broj 12-477-928/07 od 11. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „DMK TRADE“ d.o.o. Dvorovi (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Dvorovima, koga zastupa Predrag Drinić, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 000959 09 U od 4. februara 2010. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinske pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.05/477-3/09 od 7. oktobra 2009. godine i Rješenja Republičke uprave – Područna jedinica Bijeljina (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 12-477-928/07 od 11. decembra 2008. godine. Apelant je podneskom od 15. februara 2011. godine dopunio apelaciju.
Uvodne napomene
2. Ugovorom o kupoprodaji nekretnina zaključenim u Bijeljini, ovjerenim kod Općinskog suda u Tuzli Ov broj 7786/03 od 20. oktobra 2003. godine, između „Razvitak“ d.d Metković (pravni sljednik TRO „Razvitak“ Metković PJ „Radinost“ Dvorovi) kao prodavca sa jedne strane i Esada Begića kao kupca sa druge strane, prodavac je prodao kupcu sve svoje nekretnine iz kk uloška broj 128/3 k.o. Dvorovi (k.č. 537, 538/1; 538/2 te 539/1; u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) temeljem koga se Esad Begić rješenjem od 12-477-2532/06 od 27. decmbra 2006. godine uknjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina.
3. Prema stanju spisa kupoprodajnim ugovorom od 27. decembra 2006. godine zaključenim u Bijeljini između Esada Begića kao prodavca i apelanta kao kupca apelant je kupio predmetne nekretnine, temeljem čega apelant crpi svoj pravni interes za vođenje predmetnog upravnog postupka.
Upravni postupak
4. Rješenjem područne jedinice broj 12-477-928/07 od 11. decembra 2008. godine donesenim u ponovnom postupku oglašeni su ništavim zapisnik o toku izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanju prava na nepokretnosti Opštinske komisije za izlaganje od 2. oktobra 2001. godine i katastarska promjena broj 11-952-3-10/2001 od 2. oktobra 2001. godine kao i rješenje o provedenoj promjeni broj 12-477-2532/06 od 27. decembra 2006. godine urađena na temelju kupoprodajnog ugovora Ov.br.7786/2003 na temelju koje se kao posjednik predmetnih nekretnina upisao Esad Begić, sve preciznije u tačkama 1. i 2. izreke rješenja. Istim rješenjem su poništene i pravne posljedice koje su izazvale sporni zapisnik i navedeno rješenje, te su obje promjene vraćene u stanje upisa predmetnih nekretnina koje je postojalo prije donošenja spornog zapisnika, tako da će se kao posjednikkorisnik na predmetnim nekretninama upisati „Razvitak“ Dvorovi, umjesto TRO „Razvitak“ Metković PJ „Radinost“ Metković. U obrazloženju je, između ostalog, istaknuto da je navedeni organ u konkretnom slučaju postupio po nalazu iz zapisnika o izvršenoj kontroli od 30. marta 2007. godine koji je obuhvatio obje katastarske promjene, u kom je utvrđeno da je promjena od 2. oktobra 2001. godine urađena nezakonitim postupanjem zaposlenika prvostepenog organa.
5. Odlučujući o žalbi apelanta i AD „Razvitak“ Dvorovi Republička uprava je donijela Rješenje broj 21.05/477-3/09 od 7. oktobra 2009. godine kojim je žalba odbijena. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ pravilno primijenio zakon kada je rješenjem oglasio ništavim predmetne promjene i uspostavio stanje koje je bilo prije 2. oktobra 2001. godine. Istaknuto je da je osporeno rješenje doneseno u ponovnom postupku prema uputama datim u rješenju drugostepenog organa koje je doneseno po presudi Okružnog suda od 1. septembra 2008. godine u kojoj je jasno naznačeno da je obaveza prvostepenog organa da u ponovnom postupku ispravi nepravilnosti koje su utvrđene zapisnikom o izvršenoj kontroli od 30. marta 2007. godine, što podrazumijeva dovođenje upisa predmetnih nekretnina u stanje koje je postojalo prije spornog upisa 2. oktobra 2001. godine, izvršenog uz višestruku povredu odredaba člana 114. i 115. Zakona o premjeru i katastru nekretnina koji je važio i bio u primjeni u vrijeme kada su učinjene katastarske promjene. Drugostepeni organ se u tom kontekstu pozvao i na odredbu člana 252. tačka 5. Zakona o opštem upravnom postupku kojom je propisano da se ništavim oglašava rješenje koje sadrži nepravilnosti koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.
6. Okružni sud je odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj radi poništenja osporenih rješenja donio Presudu broj 12 0 U 000959 09 U od 4. februara 2010. godine kojom je tužbu odbio. Preispitujući osporena rješenja Okružni sud je zauzeo stav da su potpuno pravilna jer je i po ocjeni navedenog suda bilo neophodno poništiti sve sporne akte i promjene koje je proizveo sporni upis od 2. oktobra 2001. godine jer iz zapisnika o utvrđenom nadzoru proizlazi da je radnik prvostepenog organa, nezakonito u ime komisije za izlaganje podataka o nekretninama, bez provedenog postupka i odgovarajućeg upravnog akta, izvršio promjenu upisa stvarnih prava u katastru. Okružni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani prigovori apelanta koji se odnose na nadležnost sudova za ovjeru ugovora o prenosu prava svojine na nepokretnostima, jer je o tome zauzet stav od strane Vrhovnog suda RS. Navedeno je da je ovjera spornog kupoprodajnog ugovora od 20. oktobra 2003. godine izvršena u Općinskom sudu u Tuzli, što nije sporno, međutim navedena činjenica nije bila razlog koji je proizveo poništenje osporenog rješenja, pa je Okružni sud ovaj prigovor ocijeni irelevantnim. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema nerazumljivosti, niti protivrječnosti između dispozitiva i obrazloženja rješenja jer su nedostaci i nerazumljivost koji su postojali u ranijem rješenju otklonjeni u ponovnom postupku nakon čega je i doneseno novo rješenje koje apelant osporava. Na kraju je istaknuto da se, suprotno stajalištu apelanta, stvarni osnov za poništenje katastarskih promjena na predmetnim nekretninama nakon 2. oktobra 2001. godine nalazi u činjenice da je radnik prvostepenog organa nezakonito izvršio promjenu upisa stvarnih prava, pa su takvi upisi nastali uz višestruku povredu postupka i zakona što je utvrđeno u zapisniku o izvršenoj kontroli, zaključivši da su osporena rješenja u procesnom i materijalnom smislu zakonita.
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ukazuje na nezakonitost postupka koji je rezultirao osporenim odlukama donesenim uz „diskriminatorsko, paušalno i nestručno tumačenje zakona“. Navodi, između ostalog, da je katastarska isprava javna knjiga kojoj se mora vjerovati i da je na temelju katastarskih podataka kupio predmetne nekretnine, pa se pobijanim rješenjima stvara pravna nesigurnost sa dalekosežnim posljedicama. Ističe da se u konkretnom slučaju mora imati u vidu i Sporazum o sukcesiji kojim je podijeljena imovina između bivših republika SFRJ jer su predmetne nekretnine prvobitno bile upisane na TRO „Razvitak“ Metković, PJ „Radinost“ Dvorovi.
8. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, ocijenio pogrešnim pozivanje apelanta na primjenu Sporazuma o sukcesiji u konkretnom slučaju. Obrazlažući svoj stav Okružni sud je istakao da navedeni Sporazum nije pravni akt već isključivo akt političke prirode, pa bi bilo kakvo raspravljanje o činjenicama u vezi s tim Sporazumom dovelo do povrede zakona. Navedeno je da bi Okružni sud počinio drastičnu povredu zakona i postupka, ukoliko bi zakonitost osporenog rješenja cijenio u skladu sa Sporazumom o sukcesiji pojasnivši da se u okviru upravnog spora isključivo vrši ocjena zakonitosti konačnog upravnog akta.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu koji se suštinski svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Okružni sud bili saglasni u ocjeni da je upis iz oktobra 2001. godine na predmetnim nekretninama bio nezakonit, što je utvrđeno u inspekcijskom nadzoru, a što je za posljedicu imalo i da su svi naknadni upisi na predmetnim nekretninama bili nezakoniti, uključujući i provedbu kupoprodajnog ugovora od 20. oktobra 2003. godine (kojim je Esad Begić kupio predmetne nekretnine koje je kasnije prodao apelantu), što je za apelanta zapravo sporno. Ustavni sud, međutim, data obrazloženja u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim, budući da, suprotno tvrdnjama apelanta, nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant dalje navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić