Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1407/10 (P.B.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1407/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1407/10 , rješavajući apelaciju P.B.,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003057 09 U od 18. februara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnio je 19. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003057 09 U od 18. februara 2010. godine.
2. Ministarstvo za pitanje branitelja Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je postupajući po službenoj dužnosti Rješenjem broj N-14-43-1-2896/06-1 od 18. maja 2009. godine ukinulo Rješenje istog Ministarstva od 30. jula 2007. godine, odlučujući, između ostalog, da apelantu prizna svojstvo ratnog vojnog invalida II grupe sa 100% tjelesnog oštećenja trajno, po osnovu ranjavanja zadobijenog u svojstvu pripadnika HVO-a, počevši od 1. oktobra 2006. godine, uz isplatu lične invalidnine u mjesečnom iznosu od 588,12 KM od 1. maja 2009. godine, a sve preciznije u tačkama od I do V dispozitiva rješenja. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je izmijenjenom odredbom člana 52. stav 2. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) propisano da ukoliko u postupku nadzora i medicinskog vještačenja posebna ljekarska komisija donese drugačiji nalaz i mišljenje takav nalaz će poslužiti kao razlog za obnovu postupka, što se desilo u konkretnom slučaju. U tom kontekstu je navedeno da je nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije KLJV-668/08 od 12. decembra 2008. godine novi dokaz koji sam ili s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima može dovesti do drugačijeg rješenja stvari, kako je to precizirano odredbom člana 246. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) kao procesnog zakona, a u skladu sa određenjima propisanim članom 53. Zakona o pravima boraca. Ministarstvo je na temelju ranije provedenih dokaza i nanovo utvrđenog činjeničnog stanja u obnovljenom postupku, a temeljem odredbe člana 255. ZUP-a odlučilo kao u dispozitivu rješenja.
3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj radi poništenja rješenja Ministarstva Kantonalni sud je nakon održane javne rasprave donio Presudu broj 07 0 U 003057 09 U od 18. februara 2010.godine. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je neosnovano pozivanje apelanta na povrede odredaba ZUP-a koje se odnose na obnovu postupka, s obzirom na odredbu člana 53. Zakona o pravima branitelja kojom je propisano da se u postupku za ostvarivanje prava prema navedenom zakonu, primjenjuje odredbe ZUP-a, ako navedenim zakonom nije drugačije propisano. Kako je odredbom člana 52. stav 2. Zakona o pravima boraca (odredba člana 12. navedenog Zakona o izmjenama i dopunama) određeno da će nalaz i mišljenje posebne ljekarske komisije poslužiti kao razlog za obnovu postupka što upućuje da je obnova postupka moguća, ne samo u slučaju povrede zakonom predviđenih pravila postupka, već i u slučaju drugačijeg nalaza i mišljenja posebne ljekarske komisije. Navedeno je i da je Uputstvom o primjeni odredbe člana 52. Zakona o pravima boraca i to tačkama 7. i 8. pojašnjeno da je osnov za obnovu postupka nalaz i mišljenje ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje, ukoliko je ista dala drugačiji nalaz i mišljenje od prvostepene i revizione ljekarske komisije, te da organ nadležan za obnovu, pri tome, ne donosi poseban zaključak kojim se obnova dozvoljava. Kantonalni sud se u obrazloženju pozvao i citirao odredbe člana 1. i 5. Pravilnika o radu ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te je u svjetlu citiranih odredaba istakao da iz nalaza i mišljenja ljekarske komisije od 12. decembra 2008. godine proizlazi da je navedena komisija izvršila i pregledala apelanta, te da je tom prilikom utvrdila da kod apelanta postoji invaliditet 100% II grupe trajno pri čemu je ocijenila da je nepravilan nalaz revizione ljekarske komisije od 9. februara 2007. godine u pogledu primjene član 4. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (prema kojem je apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida I grupe sa 100% tjelesnog oštećenja). Navedeno je da nalaz i mišljenje od 12. decembra 2008. godine ovjeren i potpisan pečatima trojice ljekara specijalista, pa je isti dat u skladu sa Pravilnikom. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanta o povredi odredaba člana 8. ZUP-a, s obzirom da je apelantu dostavljen nalaz i mišljenje ljekarske komisije, pa stoga nije učinjena povreda pravila upravnog postupka što u toku tog postupka apelant nije saslušan. Osim toga, kako je navedeno, da je i postojala povreda odredaba člana 8. ZUP-a ista je otklonjena u predmetnom postupku održavanjem javne rasprave. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je Ministarstvo donoseći osporeno rješenje, čiji je osnov nalaz i mišljenje komisije za nadzor i medicinsko vještačenje od 12. decembra 2008. godine, postupilo u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravima boraca, te da nije prekoračilo ovlasti jer je rješenje doneseno pravilnom primjenom odredaba člana 52. i 53. navedenog zakona.
4. Apelant (koji isključivo osporava presudu Kantonalnog suda) smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u iscrpnoj apelaciju suštinski osporava proceduru postupka. Ukazuje, između ostalog, da prema odredbama ZUP-a nije bilo moguće provesti obnovu postupka i ukinuti rješenje koje je postalo pravomoćno 17. jula 2007. godine (kojim je apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida I grupe). Apelant smatra da je Kantonalni sud krajnje arbitrirano primijenio odredbe Zakona o pravima boraca kao i Uputstvo o primjeni člana 52. navedenog zakona, pri čemu se navedeni sud nije očitovao o svim navodima koje je apelant u tužbi isticao. Apelant je tražio naknadu troškova postupka kao i troškove na ime sastava predmetne apelacije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima apelanta koji kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon održane javne rasprave, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, prije svega, izmijenjene odredbe člana 52. i 53. Zakona o pravima boraca, jasno i argumentovano obrazložio svoj stav o neosnovanosti apelantove tužbe. Imajući u vidu sadržaj odredbi na koje se Kantonalni sud pozvao Ustavni sud dato obrazloženje u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim, niti u jednom segmentu. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud, suprotno navodima apelanta, obrazložio sve relevantne prigovore koje je apelant isticao u tužbu, a koje zapravo apelant ponavlja i u apelaciji. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U pogledu zahtjeva apelanta da mu se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić