Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1515/10 („Resod-guming“ d.d. Tuzla)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 265
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 36
- Uredba o dopuni uredbe o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije · čl. 2
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Uredba o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije · čl. 2
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1515/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1515/10, rješavajući apelaciju „Resod-guming“ d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Resod-guming“ d.d.
Tuzla, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 001090 09 U 2 od 1. februara 2010. godine i rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 03-19-7759/01-veza od 11.
novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Resod-guming“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) zastupan po zakonskom zastupniku direktoru Nusretu Hadžiibriševiću i Bori Brestovcu predsjedniku Nadzornog odbora, svi iz Tuzle, koje zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 29. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 001090 09 U 2 od 1. februara 2010. godine i Rješenja Federalnog ministrastva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) broj 03-19-7759/01-veza od 11. novembra 2008. godine.
2. Rješenjem Ministarstva finansija broj 03-19-7759/01-veza od 11. novembra 2008. godine proglašeno je u cijelosti ništavim Rješenje „Auditor“ d.o.o. za računovodstveno-finansijsku reviziju Tuzla broj UP-I-02-67-AU/02 od 12. decembra 2002. godine.
3. U obrazloženju rješenja Ministarstva finansija je navedeno da je taj organ postupajući po službenoj dužnosti na osnovu čl. 264. tačka 3. i čl. 265. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 2/98 i 48/99, u daljnjem tekstu: ZUP) odlučilo kao u izreci rješenja. Rješenjem od 11. novembra 2008. godine Ministarstvo finansija je u cijelosti proglasilo ništavim rješenje „Auditor“ d.o.o. za računovodstveno-finansijsku reviziju Tuzla (u daljnjem tekstu: preduzeće Auditor) broj UP-I-02-67-AU/02 od 12. decembra 2002. godine, kojim je ova revizorska kuća nakon izvršene revizije vlasničke strukture kapitala apelanta ostavila na snazi rješenje Preduzeća za reviziju računovodstvo i finansijski konsalting „Recon“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: preduzeće Recon) broj UP-I-02-135-RC/98 od 18. februara 2000. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo finansija je ukazalo da je Rješenjem preduzeća Recon utvrđeno da vlasnička struktura kapitala apelanta u dijelu trajnih uloga na dan 31. decembra 1998. godine izražena u dinarima iznosi 5.269.191,20, tj. učešće od 61.86376%. S tim u vezi Ministarstvo finansija je takođe podsjetilo da je odredbom člana 2. stav 1. i 2. Uredbe o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije („Službene novine FBiH“, broj 1/98 i 16/99) propisano da se pod revizijom u smislu ove uredbe podrazumijeva utvrđivanje pravilnosti i zakonitosti vlasničke transformacije preduzeća iz člana 1. ove Uredbe, u pravnom, finansijskom i računovodstvenom pogledu. Revizijom se utvrđuje efektivna vlasnička struktura preduzeća, odnosno relativno učešće državnog i privatnog kapitala u kapitalu preduzeća na dan 31. decembra 1991. godine, na zakonu osnovane promjene u visini i strukturi kapitala od 1. januara 1992. godine do 31. decembra 1997. godine, kao i knjigovodstvena vrijednost i relativno učešće državnog i privatnog kapitala u kapitalu preduzeća na dan 31. decembra 1997. godine. Ministarstvo finansija je konstatovalo da izvršenje rješenja preduzeća Auditor od 12. decembra 2002. godine nije bilo moguće iz razloga što je protiv rješenja preduzeća Recon o izvršenoj revizije vlasničke strukture apelanta žalbu izjavila Sindikalna podružnica apelanta i jer je Ministarstvo finansija već 21. marta 2002. godine donijelo zaključak broj 03-19-7759-1/01 kojim je po službenoj dužnosti odobrilo obnovu postupka izvršene revizije vlasničke strukture apelanta u dijelu trajnih uloga, nakon čega je novim zaključkom broj 03-19-7759-1/01-veza od 26. augusta 2003. godine po drugi put dozvolilo obnovu postupka u istoj pravoj stvari. Dakle, Ministarstvo finansija je u predmetnoj upravnoj stvari u dva navrata odobrilo obnovu upravnog postupka, s tim što je osporeno rješenje postupaka revizije apelanta izvršeno od strane preduzeća Recon okončano po drugom zaključku Ministarstva finansija rješenjem tog organa broj 03-19- 7759/01 od 2. marta 2005. godine, koje je postalo pravomoćno. Navedenim rješenjem Ministarstvo finansija je poništilo tačku II, podtačku 4) dispozitiva rješenja preduzeća Recon broj UP-I-02-135-RC/98 od 18. februara 2000. godine i tačku 3) istog rješenja u dijelu trajnih uloga, utvrdivši da vrijednost vlasničke strukture apelanta u tom dijelu sa stanjem na dan 31. decembra 1998. godine iznosi 0,00 KM, na temelju čega je Ministarstvo finansija konstatovalo da je navedenim rješenjem ova upravna stvar riješena na drugačiji način. Naime u obnovljenom postupku revizije je utvrđeno da je u vrijednost vlasničke strukture apelanta, stavka-trajni ulozi knjigovodstveno uknjižena vrijednost nepriznatog patenta, odnosno dvije licence zasnovane na patentu koji zvanično nije priznat. Prema tome izvršenje rješenja preduzeća Auditor od 12. decembra 2002. godine nije bilo moguće iz razloga što je Ministarstvo finansija rješavajući po službenoj dužnosti u obnovi postupka revizije vlasničke strukture apelanta rješenjem od 2. marta 2005. godine, knjigovodstvenu vrijednost apelanta u dijelu trajnih uloga, riješio na drugačiji način, iz čega proizilazi da je u konkretnoj pravnoj stvari postojala stvarna i pravna nemogućnost izvršenja navedenog rješenja. Ministarstvo finansija je takođe navedenim rješenjem utvrdilo da je apelant nepravilno iskazao knjigovodstvenu vrijednost i vlasničku strukturu kapitala i da u takvoj situaciji preduzeće Auditor prema članu 252. stav 2. ZUP nije bilo nadležano za donošenje rješenja od 12. decembra 2002. godine, budući da navedenom odredbom regulisano da, o prijedlogu za obnovu postupka rješava samo onaj organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan. Prema tome imajući u vidu da je u istoj upravnoj stvari upravni postupak dva puta obnovljen, Ministarstvo finansija je rješenje preduzeća Auditor od 12. decembra 2002. godine u cijelosti proglasilo ništavim shodno članu 264. stav 1. tačka 3. ZUP zbog nemogućnosti izvršenja. Članom 264. stav 1. tačka 3. propisano je da se ništavim oglašava rješenje čije izvršenje uopće nije moguće, što u konkretnom slučaju podrazumijeva da se ne mogu se izvršavati rješenja donesena u postupku obnove postupka u kojima je upravna stvar riješena na drugačiji način.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 001090 09 U 2 od 1. februara 2010. godine rješavajući u upravnom sporu apelanta kao tužitelja protiv akta tuženog Ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 03-19-7759/01-veza od 11. novembra 2008. godine u upravnoj stvari proglašenja ništavim rješenja preduzeća Auditor o rezultatima izvršene obnove postupka revizije prethodno izvršene vlasničke transformacije u dijelu trajnog uloga apelanta, tužbu apelanta odbilo kao neosnovanu.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant tom sudu podnio tužbu protiv rješenja tuženog, Ministarstva finansija od 18. novembra 2008. godine jer smatra da nije bilo uslova za proglašenje ništavim rješenje preduzeća Auditor od 12. decembra 2002. godine u smislu člana 264. ZUP. Nakon uvida u spise predmetne upravne stvari Kantonalni sud je utvrdio da je tuženi pravilno postupio kada je proglasio ništavim rješenje preduzeća Auditor od 12. decembra 2002. godine, kojim je ova revizorska kuća ostavila na snazi rješenje preduzeća Recon broj UP-I-02-135-RC/98 od 18. februara 2000. godine kojim je utvrđena knjigovodstvena vrijednost i vlasnička struktura apelanta u dijelu trajnih uloga sa stanjem na dan 31. decembra 1998. godine u procentu od 61.86376% ili vrijednost u dinarima od 5.269,20. Dalje taj sud je utvrdio da je rješenje preduzeća Auditor doneseno nakon što je tuženi zaključkom broj 03-19- 7759-1/01-veza od 2. marta 2002. godine postupajući po službenoj dužnosti odobrio obnovu postupka revizije u dijelu trajnih uloga apelanta. Ministarstvo finansija je postupajući po zaključku o obnovi postupka revizije apelanta rješenjem broj 03-19-7759/01 od 2. marta 2005. godine stavom II. poništilo tačku II., podtačku 4) dispozitiva rješenja preduzeća Recon broj UP- I-02-135-RC/98 od 18. februara 2000. godine i tačku 3), tako da je utvrđena vrijednost vlasničke strukture kapitala u dijelu trajnih uloga apelanta sa stanjem na dan 31. decembra 1998. godine u iznosu od 0,00 KM, iz čega slijedi da je tim rješenjem tuženi ovu upravnu stvar riješio na drugačiji način u odnosu na način na koji je riješena prvostepenim upravnim aktom. Iz navedenog slijedi da je tuženi obnovu postupka dozvolio dva puta, s tim da je upravni postupak konačno okončan nakon druge obnove rješenjem tužene broj 03-19-7759-1/01 od 2. marta 2005. godine, koje rješenje je postalo pravosnažno. U takvoj pravnoj situaciji po ocjeni tog suda kada je u jednoj istoj upravnoj stvari, upravni postupak obnovljen dva puta, navodima apelanta se ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog akta, kojim je proglašeno ništavim u cijelosti rješenje preduzeća Auditor broj UP-I-02-67-AU/02 od 12. decembra 2002. godine primjenom člana 264. stav 1. tačka 3. ZUP, zbog nemogućnosti izvršenja navedenog rješenja. Kantonalni sud je stoga zaključio da se u upravnom postupku ne mogu izvršavati upravni akti ukoliko je nakon njihovog donošenja dozvoljena nova obnova upravnog postupka i u kome je donesen konačni upravni akt, rješenje tuženog broj 03-19-7759/01 od 2. marta 2005. godine a kojim je ista upravna stvar riješena na drugačiji i suprotan način, iz čega očigledno proizilazi da je postojala stvarna i pravna nemogućnost izvršenja rješenja preduzeća Auditor. Prema tome Kantonalni sud je konstatovao da preduzeće Auditor nije bilo nadležno za donošenje rješenja od 12. decembra 2002. godine, jer je za donošenje novog rješenja u odobrenoj obnovi postupka mogao biti nadležan samo tuženi kao drugostepeni organ prema odredbi člana 252. stav 2. ZUP, kojom je regulisano da o prijedlogu za obnovu postupka rješava onaj organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan, zbog čega je taj sud odbio kao neosnovane navode tužitelja koji se tiču nenadležnosti tužene strane za donošenje osporenog akta. Kantonalni sud je na kraju primjenom člana 34. stav 1. i člana 36. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“, broj 9/05) odlučio kao u izreci presude.
6. Iz spisa predmeta Kantonalnog suda proizilazi da je apelant Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 03 0 U 001090 09 U 2 od 1. februara 2010. godine, koji je Presudom broj 03 0 U 001090 10 Uvp 2 od 29. decembra 2011. godine zahtjev apelanta odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani navodi tužitelja za vanredno preispitivanje odluke Kantonalnog suda kojom je tužba apelanta odbijena kao neosnovana, jer smatra da su za takvu odluku suda postojali zakonski uslovi u smislu odredbe člana 264. stav 2. ZUP, da se može proglasiti ništavim rješenje čije izvršenje nije moguće i što je u obnovljenom postupku Ministarstvo finansija konkretnu upravnu stvar pravomoćno i konačno riješilo na suprotan način.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama organa uprave i suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi hronologiju svog osnivanja započetu procesom privatizacije DP „Guming“ 19. decembra 1990. godine otkupom internih dionica tog preduzeća i spajanjem sa privatnim preduzećem njegovih vlasnika „Resod Sop“ Tuzla, u koje zajedničko preduzeće su njegovi osnovači kako ističe uložili vlastitu imovinu u obliku prava, osnovnih, obrtnih i novčanih sredstava, što je kako tvrdi utvrđeno nalazom vještaka ekonomske struke od 31. decembra 1999. godine i rješenjem preduzeća Auditor od 12. decembra 2002. godine iz kojeg proizilazi da u strukturi kapitala apelanta privatni kapital iznosi 61%, a državni 38,38%. Stoga smatra da su Ministarstvo finansija i redovni sudovi proizvoljno primjenili odredbe ZUP kada su oglasili ništavim rješenje preduzeća Auditor od 12. decembra 2002. godine, na koji način se praktično otima vlastita imovina njegovim osnovačima, a da postupanje nadležnih organa uprave takođe opravdava korumpirano sudstvo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, a koja bi trebalo meritorno ispitati.
12. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić