Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1521/10 (B. B.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1521/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1521/10, rješavajući apelaciju Borka Božunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borka Božunovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 000 152 09 Gž od 11. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 000152 07 P od 9. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Borko Božunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 27. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 000 152 09 Gž od 11. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 000152 07 P od 9. oktobra 2009. godine. Apelant je podneskom od 31. maja 2010. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 000152 07 P od 9. oktobra 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi Stevan-Stevo Trivalić (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime naknade štete za putnički automobil pobliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporno vozilo) isplati iznos od 2.800,00 KM, zbog oduzimanja spornog vozila usljed pravnih nedostataka (krivotvoren broj šasije i broj motora), sa zakonskom zateznom kamatom, uz obavezivanje apelanta da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je analizom svih provedenih dokaza, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključeno da je tužbeni zahtjev neosnovan. Osnovni sud je tokom postupka utvrdio da su parnične stranke tokom 1992. godine zaključile usmeni ugovor o kupoprodaji spornog vozila za ugovorenu cijenu od 12.000,00 KM, da je tom prilikom tuženi kao prodavac apelantu kao kupcu garantovao da stvar nema materijalnih i pravnih nedostataka, da je apelant sporno vozilo koristio preko 12 godina, da ga je 2005. godine prodao Slavku Keseru od koga je sporno vozilo oduzeto 29. septembra 2006. godine od strane PS Prnjavor, zbog krivotvorenog broja šasije i motora, te da je registracija spornog vozila poništena. Nadalje je utvrđeno da je tuženi sporno vozilo kupio i prodao sa istim tehničkim oznakama broja motora i šasije, te da nije znao, niti je mogao znati, da su brojevi motora i šasije falsifikovani.
3. Osnovni sud je u vezi sa ovako utvrđenim činjeničnim stanjem utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ograničavanjima javno-pravne prirode, pa u smislu odredbe člana 514. Zakona o obligacionim odnosima prodavac odgovora i za posebna ograničenja javno-pravne prirode koja kupcu nije bila poznata, ako je za njih znao ili je znao da se mogu očekivati, a nije ih saopštio kupcu. Navedeno je da tokom postupka nije dokazano da je tuženi, kao prodavac, falsifikovao broj šasije i motora na spornom vozilu, niti je dokazano da je u momentu kupoprodaje tuženi znao za te nedostatke. Osim toga, Osnovni sud je našao osnovanim i istaknuti prigovor „aktivne i pasivne legitimacije“ na strani apelanta jer apelant nije aktivno legitimisan da se poziva na pravne nedostatke na stvari jer u momentu otkivanja nedostataka i oduzimanja spornog vozila nije bio njegov vlasnik, pa se na pravne nedostatke mogao pozvati samo vlasnik.
4. Odlučujući o žalbi apelant podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 78 0 P 000 152 09 Gž od 11. februara 2010. godine odbio i žalbu i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, uz potvrđivanje prvostepene presude. Okružni sud se prije svega osvrnuo na žalbeni prigovor apelanta u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava koji je ocijenio neosnovanim navodeći da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 514. ZOO-a, pojasnivši da iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da u konkretnom slučaju tuženi ne može biti odgovoran po osnovu ograničenja javno-pravne prirode, osim ukoliko je bio nesavjestan. Navedeno je da sporno vozilo predstavlja stvar sa pravnim nedostacima u širem smislu pa je ugovor o prodaji moguće raskinuti ako kupac dokaže da je prodavac bio nesavjestan, što dalje znači da bi u konkretnom slučaju apelant mogao uspjeti sa zahtjevom za naknadu štete, morao je prvo uspjeti sa zahtjevom za raskid ugovora, odnosno morao je dokazati da je tuženi bio nesavjestan. Prema tome, kako je naveo Okružni sud, prvostepeni sud je pravilno zaključio da tokom postupka apelant nije dokazao da je tuženi znao za nedostatke javno-pravne prirode na spornom vozilu. Osim toga navedeno je da je sporno vozilo u trenutku kupoprodaje bilo registrovano na tuženom nakon čega je apelant bez ikakvih problema sporno vozilo registrovao na svoje ime koristeći ga duži niz godina. Okružni sud je na kraju istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta o pogrešnom tumačenju odredbe člana 508. ZOO-a obrazloživši da se navedena odredbe ne može primijeniti na konkretan slučaj jer je sporno vozilo oduzeto i vraćeno njegovom vlasniku tako da treće lice ne polaže nikakva prava budući da se radi o ograničenjima javno-pravne prirode.
5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnoj apelaciju apelant suštinski ukazuje da su osporene presude donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava i to odredbi čl. 508. do 515. ZOO i člana 8. ZPP-a. Apelant ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza, na nerazumljivost osporenih presuda, te na različitu praksu sudova ističući u tom kontekstu da su Osnovni i Okružni sud u jednom predmetu u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji odlučili drugačije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelanta, ne smatra proizvoljnim, niti u jednom segmentu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Konačno, ukazivanje apelanta na različitu praksu sudova u navodno identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, bez dostavljanja konkretnih dokaza na te okolnosti, samo po sebi ne vodi zaključku o kršenju apelantovih prava, pa Ustavni sud ove ničim argumentovane navode smatra prima facie neosnovanim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić