Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1539/10 (Opština Zenica)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kamata
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1539/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-1539/10, rješavajući apelaciju Općine Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Općine Zenica podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001482 od 28. januara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-GŽ-08-002 887 od 23. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-05-
001022 od 24. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Zenica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kantonalno Pravobranilaštvo Zenica, podnijela je 30. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001482 od 28. januara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-GŽ-08-002 887 od 23. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-05-001022 od 24. septembra 2008. godine. Apelantica je, osim toga, predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje po osporenoj Presudi Općinskog suda i Presudi Kantonalnog suda do okončanja postupka pred Ustavnim sudom i donošenjem odluke o meritumu.
2. Ustavni sud je 25. oktobra 2011. godine donio odluku broj AP-1539/10 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-05-001022 od 24. septembra 2008. godine, donesenoj po tužbi B. E i drugi (u daljnjem tekstu: tužitelji) obavezana je apelantica da ,tužiteljima na ime naknade štete isplati pojedinačne iznose precizirane za svakog od 22 tužitelja odnosno da po tom osnovu isplati ukupan iznos od 1.726.113,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. februara 2008. godine, u roku od 30 dana. Stavom II iste presude tužitelji su odbijeni sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, preciziranim za svakog tužitelja ponaosob, u iznosu od 1.075.898,20 KM. Apelantica je, također. obavezana da tužiteljima na ime troškova postupka isplati iznos od 9.139,17 KM.
4. U obrazloženju presude je navedeno da su tužitelji 13. septembra 2005. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv apelantice radi naknade štete na njihovim objektima koja je nastala izgradnjom poslovnog objekta na građevinskom zamljištu u blizini njihovih kuća, pri čemu su radovi na izgradnji doveli do štete, a apelantica odnosno njeni organi nisu ništa preduzeli da te radove spriječe. Navedeno je da je usljed te izgradnje došlo do klizanja kompletnog terena iznad poslovnog objekta u gradnji i potpornog zida, aktiviranja klizišta, što je prouzrokovalo oštećenje objekata i zemljišta koji se nalaze na padini, pa tako i oštećenje objekata i zemljišta tužitelja. U toku parničnog postupka Općinski sud je proveo dokazni postupak koji je obuhvatao uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, ukupno 158 raznih akata organa Općine i drugih tijela koje se odnose na predmetnu gradnju, zatim su pročitani nalazi vještaka građevinske struke o visini i prirodi nastale materijalne štete za tužitelje pojedinačno te su saslušani tužitelji.
5. Općinski sud je obrazložio razloge za donošenje presude navodeći da je investitor „Eko-prom“ d.o.o. iz Zenice (u daljnjem tekstu: investitor) započeo gradnju objekta na temelju dobijene urbanističke saglasnosti. Istaknuto je da u momentu nastanka klizišta, u periodu juli-septembar 2004. godine, investitor nije imao odobrenje za građenje, već je navedeno odobrenje dobio tek 3. oktobra 2005. godine. Općinski sud se pozvao na član 44. Zakon o građenju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 55/02) kojim je regulisano da gradnja objekta nije dozvoljena bez odobrenja za građenje. Dakle, bez obzira na obaveze koje su utvrđene naprijed navedenim zakonskim odredbama, apelantica se u konkretnom slučaju, kako je zaključio Općinski sud, saglasila da na predmetnoj lokaciji investitor i druge firme grade bez odobrenja, što proizilazi između ostalog i iz izjava nekih svjedoka. Osim toga, nadležne inspekcijske službe apelantice, koje su znale za takvu gradnju nisu preduzele ništa da spriječe bespravnu gradnju. Navedeno je da su u toku dokaznog postupka pred Općinskim sudom izvedeni brojni dokazi koji potvrđuju direktnu uzročnu vezu između nastale štete na stambenim objektima tužiteljâ i pojave nastanka klizišta, a ta je činjenica među strankama nesporna. Istaknuto je da iz provedenih dokaza proizilazi da su osnovni uzrok aktiviranja predmetnog klizišta građevinski radovi u nožičnom dijelu starog umirenog klizišta, odnosno izvršeni iskopi za izgradnju objekta, a pogotovo frontalni iskop za betonski potporni zid od 170 m dužine. Iz izvedenih dokaza takođe proizilazi da je investitor „u cjelosti postupao po rješenju o urbanističkoj saglasnosti, pridržavao se u izgradnji urbanističko-tehničkih uslova, ali nije bio upozoren na bilo koji način od strane tužene da gradi na području umirenog klizišta, niti su mu bili stavljeni u zadatak od strane apelantice, bilo kakvi posebni uslovi u vezi izgradnje, kojih bi se trebao pridržavati. Općinski sud je zaključio da odgovornost apelantice postoji zbog propusta u radu njenih nadležnih službi, u vidu nepreduzimanja radnji na sprečavanju bespravne gradnje, jer su te iste službe u konkretnom slučaju postupale protivzakonito. Nadalje, kako je naveo Općinski sud, članom 9. Zakona o upravi je propisano da općina odgovara za štetu koju organ uprave nanese građaninu, pravnom licu ili drugoj osobi, nezakonitim ili nepravilnim radom. U pogledu uzročne veze između propusta u radu stručnih službi apelantice i nastale štete na stambenim objektima i zemljištu tužitelja, Općinski sud je zaključio da ona postoji jer je nastala usljed pojave klizišta koje je aktivirano izvođenjem radova, koji su se odvijali bez datog odobrenja za gradnju, a da stručne službe nisu spriječile tu gradnju. Obzirom da doprinos nastanku štete ne postoji na strani tužitelja, kao oštećenih lica, to je za prouzrokovanu štetu isključivo odgovorna apelantica, po osnovu odgovornosti za štetu koju su prouzrokovali njeni organi građanima, a na temelju člana 9. Zakona o upravi i čl. 154. i 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu ZOO). Općinski sud je takođe naveo da ne postoje elementi koji isključuju odgovornost apelantice, jer ista nije Općinskom sudu pružila dokaze da je štetu prouzrokovalo treće lice, pa ni investitor, ni bilo koja treća strana, niti se može uzeti – kada se radi o uzroku nastanka štete aktiviranjem klizišta u području Pečuj - da se radi o iznenadnoj pojavi, koja se nije mogla predvidjeti niti izbjeći. Do pojave klizišta je, kako je naveo Općinski sud, došlo u zoni „umirenog klizišta“, a koja činjenica je bila poznata apelantici i koja je istu činjenicu morala uvažavati kod donošenja konkretnih odluka i rješenja. Konačno, na st. 43-60 prvostepene presude Općinski sud je iznio pojedinačne slučajeve tužitelja, uz detaljan opis nastanka, obima i visine štete pričinjene njihovim objektima. Kako je članom 185. ZOO propisano da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala, to je Općinski sud obavezao apelanticu da isplati tužiteljima naknadu štete, a prema dosuđenim visinama naknade štete, kojim će tužitelji biti realno obeštećeni. Odluku o kamatama Općinski sud je donio pozivom na član 277. stav 1. ZOO, te dosudio kamate počev od 1. februara 2008. godine kao dana kada je utvrđena visina štete po vještaku. Naime, izrada nalaza zbog obimnosti trajala je u periodu od decembra 2007. godine do aprila 2008. godine, a vještak građevinske struke je naveo da je kod obračuna visine štete primjenio cijene iz januara 2008. godine, te je Općinski sud uzeo da kamate teku od prvog narednog mjeseca u odnosu na mjesec u kome se primjenju važeće cijene za obračun. Odluku o troškovima spora Općinski sud je donio na osnovu člana 386. stav 2. i člana 387. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-GŽ-08-002 887 od 23. juna 2009. godine žalbe tužitelja i apelantice su djelimično uvažene i prvostepena presuda u pobijanom stavu I i II izreke je preinačena. Naime, stavom I navedene presude obavezana je apelantica da na ime naknade materijalne štete isplati za šesnaest tužitelja pojedinačne novčane iznose na način opisan u dispozitivu drugostepene presude (u odnosu na neke iznosi su smanjeni a u odnosu na neke povećani), sa zakonskom zateznom kamatom na te iznose počev od 13. septembra 2005. godine pa do isplate, u roku od 30 dana. Stavom II drugostepene presude ovi tužitelji su sa preostalom iznosom tužbenih zahtjeva do utuženih iznosa odbijeni. Stavom III izreke prvostepena presuda je u odnosu na šest tužitelja (A.S, A. J., K. J, A. N, A. M i J. DŽ, kao i dijelu kojim je apelantica obavezana da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.134,17 KM, ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sud na novo suđenje u tom dijelu. U preostalom dijelu žalbe su odbijene.
7. Kantonalni sud je utvrdio da žalba apelantice u pogledu osnova odgovornosti nije osnovana.. Kako je Kantonalni sud naveo, prvostepeni sud je, suprotno žalbenim navodima apelantice o povredi člana 8. ZPP, sve dokaze cijenio savjesno i brižljivo i o toj svojoj ocjeni u presudi dao odgovarajuće razloge. Istaknuto je da u nedostatak konkretizacije određenog dokaza koje je prvostepeni sud propustio da ocjeni, žalbeni navodi pokazuju paušalnim budući da sama činjenica da se apelantica ne slaže sa ocjenom izvedenih dokaza prvostepenog suda ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka. Kantonalni sud je potvrdio ocjenu prvostepenog suda da je apelantica u smislu propisa o upravi i obligacionim odnosima bila dužna u okviru svoje nadležnosti postupati u skladu sa svojim obavezama i propisima u građenju odnosno spriječiti građenje bez odobrenja. Ocijenjene su neosnovanim i žalbene tvrdnje apelantice da je nadležnost inspekcije značajno ograničena odnosno potpuno isključena u uslovima aktivnog klizišta, a saglasno Zakonu o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća, jer takva ograničenja u ovom zakonu ne postoje. Suprotno žalbenim prigovorima, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da postoji uzročna veza između propusta u radu stručnih službi apelantice i nastale štete na stambenim objektima i zemljištu tužitelja, jer je utvrđeno da je šteta nastala usljed pojave klizišta koje je aktivirano izvođenjem radova bez odobrenja za gradnju. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su žalbe tužitelja i apelantice djelimično osnovane u pogledu utvrđene visine štete za pojedine tužitelje i shodno tome žalbe nekih tužitelja u dijelu naknade materijalne štete za stambene objekte je uvažio, presudu prvostepenog suda preinačio i odlučio kao u stavu I izreke drugostepene presude. U pogledu utvrđene visine štete na oštećenim zemljištima tužitelja, žalbene navode je u tom dijelu Kantonalni sud odbio i dosuđene iznose potvrdio. Kako je Kantonalni sud zaključio, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na dosuđeni iznos glavnog duga na ime materijalne štete početak toka kamata odredio od 1. februara 2008. godine kao dana kad je visina štete utvrđena od strane vještaka. Naime, odredbom člana 186. ZOO regulisano je da se obaveza naknade štete smatra dospjelim od trenutka nastanka štete, a u skladu sa članom 277. ZOO regulisano je da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu. Kantonalni sud se, pri tom, pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-1757/06 od.8. jula 2008. godine ukazujući na čl. 186. i 277. ZOO i zaključio da se, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje kod materijalne štete, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizilazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete. Stoga je žalbu tužitelja, u pobijanom dijelu za kamate na dosuđeni iznos glavnog duga materijalne štete u pogledu početka toka kamata, Kantonalni sud uvažio i presudu u tom dijelu preinačio i početak toka kamata na dosuđeni iznos glavnog duga odredio od 13. septembra 2005. godine kao dana podnošenja tužbe kako je traženo postavljenim tužbenim zahtjevom.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001482 od 28. januara 2010. godine, revizija apelantice je odbijena, revizija tužitelja djelimično uvažena i drugostepena presuda u stavovima I i II izreke drugostepene presude preinačena tako što su dosuđeni iznosi pojedinim tužiteljima povećani, na način utvrđen izrekom revizione presude. Osim toga, apelantica je obavezana da tužiteljima naknadi troškove sastava revizije u iznosu od 397,00 KM, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je naveo da obrazloženje prvostepene presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koje su predstavljale stvarni i pravni osnov za donošenje odluke, pa tako i u pogledu postojanja opštih pretpostavki odštetne odgovornosti apelantice, o čemu je drugostepeni sud, suprotno prigovoru apelantice, u obrazloženju svoje presude dao iscrpne i pravilne razloge. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan prigovor apelantice da su činjenični zaključci prvostepenog suda u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza jer je sud te dokaze navodno cijenio selektivno, a da je drugostepeni sud propustio sankcionisati takvu nepravilnu primjenu, zaključivši da je suprotno revizionim navodima . prvostepeni sud pravilno primjenjujući odredbu člana 8. ZPP FBiH, savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te na osnovu slobodne ocjene dokaza, koja u konkretnom slučaju nije bila arbitrarna, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, kako je to pravilno ocijenio i drugostepeni sud. Slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda apelantica ne može, kako je zaključio Vrhovni sud, osnovano suprostaviti svoju ocjenu provedenih dokaza koja u sebi uključuje prigovore činjenične prirode, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na osnovu iznesenog, Vrhovni sud je utvrdio da nije ostvaren revizijski prigovor povrede odredaba parničnog postupka i zaključio da je neosnovan i revizijski prigovor apelantice da se zaključak nižestepenih sudova o postojanju njene odštetne odgovornosti u ovoj pravnoj stvari zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Kako je naveo Vrhovni sud, odštetnu odgovornost apelantice nižestepeni sudovi nisu uopšte zasnivali na činjenici da je odgovorno lice investitora pravomoćno oslobođeno od krivične odgovornosti za predmetni štetni događaj, pa su neosnovane revizijske tvrdnje apelantice o suprotnom. Vrhovni sud je utvrdio da su tužitelji pravilno ukazali u reviziji da je odluka drugostepenog suda, u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za naknadu štete za uništene pomoćne objekte, zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, suprotno revizijskom prigovoru tužitelja, kako je naveo Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo odlučujući o visini naknade materijalne štete za oštećeno zemljište. Vrhovni sud je zaključio da je u pogledu odluke o zakonskoj zateznoj kamati drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao pravilne i potpune razloge koje u svemu prihvata i Vrhovni sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Na temelju svega iznesenog, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 2. ZPP, reviziju tužitelja djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio, kako je to bliže navedeno u stavu II revizijske odluke, dok je u preostalom dijelu reviziju tužitelja odbio primjenom odredbe člana 248 ZPP.
9. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Kao osnovni argument apelantica je istakla ne postoji pravno relevantna uzročna veza između radnji činjenja i nečinjenja apelantice, na kojima sud temelji njenu pasivnu legitimaciju u vezi sa štetom pričinjenoj imovini tužitelja. Apelantica je takođe navela da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje predmeta, pri tom čineći i povrede odredaba parničnog postupka. Ove navode je apelantica detaljno elaborila navodeći šta je sve preduzimala da šteta na objektima tužitelja ne nastupi. Na temelju akata raspolaganja građevinskim zemljištem, uspostavljen je materijalno-pravni odnos između apelantice i odabranih investitora, a ne između apelantice i tužitelja, te je pogrešan zaključak prvostepenog suda da to predstavlja odlučne činjenice za ocjenu pasivne legitimacije pa zaključuje da Općinski sud nije pravilno utvrdio postojanje uzročne veze između radnji činjenja i nečinjenja službi apelantice i pojave klizišta koje je uzrokovalo pomjeranje zemljišta, a ono štetu koja je počinjena tužiteljima. Uzrok štete, navodi apelantica, je klizište aktivirano sasvim određenom radnjom investitora koji je samoincijativno, bez znanja i odobrenja apelantice, u kratkom vremenskom razdoblju od svega dva dana, izvršio frontalno zasijecanje padine. Apelantica je u tekstu apelacije hronološki detaljno izložila žalbene i revizijske razloge, kao i odluke sudova po žalbi i reviziji, koji su i doveli, po mišljenju apelantice, do povrede prava njenih ustavnih prava. Apelantica smatra da su odluke sva tri suda nepravilne i nezakonite, smatra da redovni sudovi nisu pravilno cijenili njene žalbene i revizijske razloge koje ponavlja u apelaciji, smatrajući da je na taj način došlo do brojnih povreda procesnog i materijalnog prava. Nadalje, presude sudova su nezakonite i nerazumljive, protivrječne i kontradiktorne jer ne sadrže argumentovane i odlučne činjenice u pogledu odgovornosti apelantice i direktne veze tih radnji sa štetnom posljedicom u imovini tužitelja. Pored toga, presuda Vrhovnog suda je zasnovana i na povredama odredaba parničnog postupka jer sud nije odlučio o revizijskom prigovoru apelantice izjavljenom na presudu drugostepenog suda kojim je preinačena presuda prvostepenog suda vezano za zakonske zatezne kamate. Posebno, apelantica sporne dokaze i njihovo pravilno izvođenje smatra krucijalnim s aspekta ocjene pasivne legitimiranosti apelantice u ovom sporu, a upravo taj segment parničnog postupka, smatra apelantica nije obavljen valjano.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav. 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Odluku Ustavni sud broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljenu na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj ocjeni dokaza, te pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi ocjenjuju provedene dokaze. Ustavni sud ističe da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, te da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud, postupajući u konkretnom postupku, postupali suprotno odredbama ZPP FBiH i ZOO, a data obrazloženja redovnih sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelacionim navodima, Vrhovni sud razmotrio i prigovor apelantice vezan za odluku o kamatiprihvativši u potpunosti razloge Kantonalnog suda koji je zaključio da tužiteljima u smislu odredbi člana 186. i 277. ZOO,kamata pripada počev od 13. septembra 2005. godine kao dana podnošenja tužbe kako je traženo postavljenim tužbenim zahtjevom, jer tužitelji nisu tražili kamatu od trenutka nastanka štete, a data obrazloženja u tom dijelu Ustavni sud također ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Apelantica, također, navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu. U vezi s ovim navodima Ustavni sud prije svega ima u vidu domen zaštite predmetnog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelant organ javne vlasti. Slijedom toga Ustavni sud smatra da ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanticu prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2386/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Naime, iz sadržaja odredbe navedenog člana proizlazi da se radi o ličnom pravu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine također očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić