Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1552/10 (M. Z.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1552/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1552/10 , rješavajući apelaciju Milana Zrnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Zrnića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-
000 182 od 3. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001539 od 9. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-447/98-P od 14. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Zrnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrovog Gaja kod Prijedora, kojeg zastupa Radovan Stanić, advokat iz Prijedora, podnio je 28. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 182 od 3. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001539 od 9. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
447/98-P od 14. maja 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-447/98-P od 14. maja 2007. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže Radenka Zrnića i Slobodana Ličinu (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi odnosno tuženi) da mu na ime pričinjene štete isplate ukupan iznos od 15.000,00 KM (za nestale stvari, oštećenje namještaja, čišćenje i popravke, razbijene prozore i za korištenje kuće i okućnice), uz istovremeno obavezivanje apelanta na naknadu troškove postupka. Nakon provedenog dokazanog postupka, ocjenom provedenih dokaza, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Pojašnjavajući svoj stav Osnovni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to odredbe člana 154. i 155. koje je citirao, a kojima je regulisano pitanje štete i odgovornosti za štetu. Dovodeći sadržaj citiranih odredaba sa konkretnom činjeničnom situacijom Osnovni sud je, između ostalog, istakao da iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je drugotuženi, koji je kao izbjeglica bio smješten u apelantovu kuću, otuđio stvari koje se u tužbi navode, niti da su tuženi oštetili apelantove stvari iz kuće, kako to apelant u tužbi tvrdi. Navedeno je da apelant provedenim dokazima nije dokazao da je predmetne stvari posjedovao u vrijeme useljenja drugotuženog i njegove porodice u njegovu kuću, jer se u zapisniku sačinjenom prilikom useljenja drugotuženog predmetne stvari i ne spominju. Osnovni sud je istakao da je i apelant tokom postupka naveo da je njegova kuća bila provaljena još 1992. godine, dakle, prije useljenja drugotuženog i da su tom prilikom pojedine stvari iz kuće otuđene. Osim toga, navedeno je da apelant ničim nije dokazao ni osnovanost ni visinu štete, te da niti jedan provedeni dokaz ne upućuje da je između radnji tuženih i eventualne štete postoji uzročna veza, pa je Osnovni sud pozivajući se na odredbe člana 126. ZPP-a odlučio kao u izreci.
3. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-07-001539 od 9. novembra 2007. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je za postojanje odgovornosti za štetu potrebno da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnje ili propuštanje može pripisati u krivicu štetnika, kao i da postoji uzročna veza, između radnje odnosno propuštanja i nastale štete. Dakle, kako je u obrazloženju navedeno, budući da apelant nije dokazao ni osnovanost ni visinu štete po svim vidovima, a bio je u obavezi u smislu odredaba člana 7. stav 1. i člana 123. stav
1. ZPP-a prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev.
4. Vrhovni sud je o izjavljenoj reviziji apelanta odlučio Presudom broj 118-0-Rev-08-000 182 od 3. marta 2010. godine kojom je reviziju odbio. Revizioni sud je, između ostalog, naveo da su tačni apelantovi navodi da je drugotuženi koristio njegovu kuću tri godine, što tokom postupka nije bilo sporno, ali su nižestepeni sudovi utvrdili da je drugotuženi bio smješten u kuću apelanta kao izbjeglica iz Krupe, da je prilikom useljenja sačinjen popis zatečenih stvari od strane Mjesne zajednice Petrov Gaj, te da je prilikom iseljenja konstatovano da od pokretnih stvari ništa ne nedostaje, niti je šta oštećeno. Osvrćući se na navode apelanta da je drugotuženi protivpravno ušao u posjed kuće Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u vrijeme useljenja drugotuženog u kuću apelanta na snazi bila Uredba o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji RS (u daljnjem tekstu: Uredba) prema kojoj su uređeni kriterij i način davanja na korištenje, pored ostalog, i stambenih objekata u državnoj privatnoj i mješovitoj svojini, za smještaj izbjeglica, porodica poginulih boraca, pripadnika vojske i policije, kao i drugim licima koji su usljed ratnih dešavanja ostali bez smještaja, tako da su, imajući u vidu sadržaj odredaba člana 8. i 12. navedene Uredbe, ovi navodi ocijenjeni neosnovanim. Navedeno je da su nižestepeni sudovi provedene dokaze pravilno cijenili izvodeći pravilan zaključak da je drugotuženi sa članovima svoje porodice smješten u kuću apelanta kao izbjeglica iz Krupe i da je prilikom iseljenja konstatovano da od pokretnih stvari u kuću apelanta ništa ne nedostaje, niti je oštećeno, pa budući da nižestepni sudovi iz provedenih dokaza nisu mogli sa sigurnošću zaključiti da su pokretne stvari apelanta otuđene, a druge oštećene, kao ni obim oštećenja, što je apelant morao dokazati, pravilno su postupili kada su, u smislu odredbe člana 126. ZPP-a, odbili tužbeni zahtjev.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je vlasnik porodične kuće u koju je 1995. godine, za vrijeme njegovog boravka u Njemačkoj, provalio prvotuženi i u kuću smjestio drugotuženog sa porodicom koji je otuđio i oštetio određene stvari pričinivši mu tako štetu. Apelant ističe da je u kuću provaljeno nasilno, bez ikakvog pravnog osnova, jer kuća nije bila napuštena, niti je ikada bila „kuća za odmor“te navodi da su sudovi izveli pogrešan zaključak da drugotuženi u kuću nije ušao neosnovano.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, i primjene materijalnog i procesnog prava već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba materijalnog i procesnog prava u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu i dom bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu i prava na dom iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, , Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić