Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1553/10 (F. H.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1553/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1553/10, rješavajući apelaciju Fahrudina Huremovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahrudina Huremovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-
000959 od 26. marta 2010. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-003303 od 22. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fahrudim Huremović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Suad Kumrić advokat iz Tuzle, podnio je 4. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-000959 od 26. marta 2010. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07-003303 od 22. maja 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-07-003303 od 22. maja 2009. godine u cjelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud naloži tuženom da mu na ime neisplaćenog dijela otpremnine prilikom odlaska u penziju isplati novčani iznos od 2.358,71 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. decembra 2006. godine pa do isplate te da mu naknadi troškove postupka. Presudom je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio predmetnu tužbu navodeći da je kao policijski službenik bio u radnom odnosu kod tuženog do 30. decembra 2006. godine kada je penzionisan zbog sticanja uvjeta za penziju, prilikom čega mu je rješenjem, shodno odredbama Uredbe Vlade tuzlanskog kantona, utvrđeno pravo na otpremninu u visini od tri neto plaće ostvarene u FBiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statitstiku ili u visini najmanje tri posljednje obračunate ili isplaćene plaće službenika ili namještenika ako je za njega to povoljnije. Navedeno je da je apelant u tužbi istakao da je navedeno rješenje suprotno relevantnim propisima jer mu je pripadalo pravo na šest njegovi isplaćenih plaća u posljednjih šest mjeseci a što je propisano odredbama federalne Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima (u daljnjem tekstu: federalna Uredba) koje nemaju karakter plaće i Uredbe o izmjenama i dopunama federalne Uredbe.
3. U vezi s tim, navedeno je da je članom 16. federalne Uredbe propisano da državni službenik i namještenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u iznosu od šest njegovih plaća isplaćenih u prethodnih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih u FBiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku ako je to za njega povoljnije dok je čl. 1. i 2. propisano na koga se ta uredba odnosi. Navedeno je i da je članom 1a. Uredbe o izmjenama i dopunama federalne Uredbe propisano da se odredbe čl. 3. do 25. federalne Uredbe primjenjuju i na druge državne službenike i namještenike u organima uprave, kantonalnim ustanovama i drugim tijelima kantonalne uprave kao i na državne službenike i namještenike koji taj status imaju u stručnim i drugim službama kantonalnih organa vlasti ako posebnim kantonalnim propisima u skladu sa zakonom za pojedine stručne službe nije drugačije određeno. Općinski sud je naveo i da je Vlada Tuzlanskog kantona 2003. godine donijela Uredbu o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave. Navedeno je da je tom uredbom, između ostalog, reguliran i način obračuna i isplate otpremnine pri odlasku u penziju i to u visini od najmanje tri prosječne neto plaće ostvarene u FBiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku ili u visini od najmanje tri posljednje obračunate ili isplaćene plaće službenika odnosno namještenika ako je to za njega povoljnije. Imajući u vidu navedeno, Stoga je Općinski sud zaključio da je predmetna stvar regulirana kantonalnim propisom te se, s obzirom da se tuženi finansira iz kantonalnog budžeta, na apelanta ne može primijeniti federalni propis već isključivo kantonalni pa je apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti odbio kao neosnovan.
4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 003-0-Gž-09-000959 od 26. marta 2010. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu te odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da suprotno navodima iz žalbe, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 16. federalne Uredbe budući da se apelantovo pravo na otpremninu, kao službeniku tuženog koji se financira iz budžeta Tuzlanskog kantona, kao i visina otpremnine, utvrđuju prema propisima Tuzlanskog kantona a ne federalnim propisima. Na navedeno, kako je istakao Kantonalni sud, upućuje i činjenica da je odredbom člana 1. Uredbe o plaćama i naknadama plaće policijskih službenika u FBiH propisano da se odredba člana 16. federalne Uredbe odnosi samo na policijske službenike FBiH. Zbog navedenog Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da se na njegov slučaj trebala primijeniti federalna Uredba jer to iz te uredbe i proizlazi budući da je apelant bio službenik policije. Također navodi da je i Ustavni sud takav stav potvrdio u svojoj odluci broj AP 3017/07 u kojoj je kao prima facie neosnovanu odbacio apelaciju Tuzlanskog kantona u predmetu koji je istog činjeničnog supstrata kao i njegova apelacija. Smatra da ga je Kantonalni sud i diskriminirao jer je u svojoj praksi donosio različite presude.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, niti iz činjenica predmeta proizlazi takav zaključak, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tom Ustavni sud smatra da je neosnovano pozivanje apelanta na odluku Ustavnog suda broj AP 3017/07 kao dokaz za njegove tvrdnje, budući da ukazivanje na različitu praksu, u situaciji kad Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i datim obrazloženjima redovnih sudova, ne može samo po sebi ukazivati na povredu apelantovih ustavnih prava. Ovo osobito imajući u vidu da je i apelacija u predmetu AP 3017/07 odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovana budući da apelant u tom predmetu nije ponudio argumente koji bi ukazivali da ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. S toga, imajući u vidu navedeno kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati te zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku i koristio pravne lijekove propisane zakonom, odnosno u zakonom propisanom roku izjavio žalbu o kojoj je drugostepeni sud odlučivao te da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali povoljnim ishodom u apelantovom slučaju, ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog toga, Ustavni sud i navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
11. Apelant smatra i da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje jer je Kantonalni sud po istom pitanju donosio različite presude u svojoj praksi. Ustavni sud u vezi s tim primjećuje da eventualna činjenica da su sudovi u toku svoga rada mijenjali praksu u predmetima sa sličnim činjeničnim i pravnim osnovama ne predstavlja diskriminaciju kao ni da se zaključak da je apelant u konkretnom postupku diskriminiran ne može izvesti iz stanja konkretnog predmeta. Pri tom Ustavni sud ima u vidu i da apelant navodnu diskriminaciju vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje a za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke, zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani. Zbog navedenog Ustavni sud i navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
12. Konačno, apelant navodi da su redovni sudovi u njegovom predmetu prekršili i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kao što je već rečeno, dali argumentirana obrazloženja za svoje odluke pri tom dovodeći odredbe relevantnih zakona u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta. Ustavni sud smatra da se iz osporenih odluka kao i načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, ne može izvući zaključak da su pravni propisi na bilo koji način zloupotrijebljeni niti apelant nudi bilo kakve argumente kojim bi mogao učiniti vjerovatnim da su redovni sudovi zloupotrijebili pravo. Zbog toga Ustavni sud i navode o kršenju zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić