Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1565/10 (D. I.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Disciplinski postupak
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1565/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1565/10, rješavajući apelaciju Dragana Ivanovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Ivanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 006427 10 Gz od 18. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 006427 09 P od 10. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Ivanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Modriče, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 5. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 006427 10 Gz od 18. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 006427 09 P od 10. decembra 2009. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1565/10.
2. Apelant je zatim 13. oktobra 2010. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 006427 10 Rev od 18. augusta 2010. godine kojim je odbačena revizija apelanta protiv navedene osporene presude Okružnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4399/10. Apelant je 25. jula 2011. godine dopunio apelaciju.
3. S obzirom da se apelacije AP-1565/10 i AP-4399/10 odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP -
1565/10.
4. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 006427 09 P od 10. decembra 2009. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište kao nezakonite Odluka disciplinske komisije tužene OŠ „Drinić“ iz Petrovca – Drinić (u daljnjem tekstu: tužena) broj 386/08 od 3. decembra 2008. godine i rješenje Školskog odbora tužene broj 412/08 od 30. decembra 2008. godine i da se obaveže tužena da apelanta vrati na rad na radno mjesto na koje je bio raspoređen zasnivanjem radnog odnosa ili na druge odgovarajuće poslove, kao i da mu nadoknadi troškove parnice. U toku postupka Osnovni sud je utvrdio da je tužena donijela odluku broj 386/08 od 3. decembra 2008. godine kojom je utvrdila da je apelant počinio težu povredu radne obaveze, jer je prilikom javljanja na raspisani konkurs prikrio činjenicu da je invalidski penzioner Republike Srbije isključivo zbog bolesti od 1. oktobra 2000. godine i da penziju prima bez prekida. Osnovni sud je dalje naveo da mu je za tu povredu izrečena mjera prestanka radnog odnosa, i da se je apelant žalio 17. decembra 2008. godine na ovu odluku, te da je rješenjem tužene broj 412/08 od 30. decembra 2008. godine apelantova žalba odbijena. Dalje se navodi da se iz presude Osnovnog suda broj 75 0 P 000 301 07 P od 23. maja 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000362 od 29. augusta 2008. godine, vidi da je ranije već poništeno kao nezakonito rješenje tužene o prestanku važenja ugovora o radu apelantu, a iz čijeg obrazloženja proizilazi da je apelantu stavljeno na teret to da je tužena saznala da je apelant otišao u invalidsku penziju u Somboru i da je penzionisan 2. decembra 2000. godine. Iz ovih dokaza se, kako je naveo Osnovni sud, može vidjeti da je u smislu člana. 97. stav 1. tačke 9. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07 - Prečišćeni tekst), tužena donoseći osporene odluke od 3. i 30. decembra 2008. godine propustila rok od 30 dana u kojem je bila u obavezi dati otkaz ugovora o radu iz ovog razloga. Osnovni sud nije prihvatio iskaz zakonske zastupnice tužene u dijelu da je ista dobila informaciju o penzionisanju apelanta nakon 20. oktobra 2008. godine, jer je ovaj iskaz očigledno u suprotnosti sa navodima tužene iz naprijed navedenih presuda. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je utvrdio da su predmetna rješenja tužene očigledno nezakonita, te ih je kao takve poništio i usvojio je tužbeni zahtjev, a na osnovu člana 117. Zakona o radu.
5. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 006427 10 Gz od 18. marta 2010. godine, koju je apelant primio 1. aprila 2010. godine, žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je tužena obavezana da apelanta vrati na rad na radno mjesto na koje je bio raspoređen zasnivanjem radnog odnosa ili na druge odgovarajuće poslove i u tom dijelu tužbeni zahtjev apelanta je kao neosnovan odbijen, a u preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Poocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza i njihovom ocjenom pravilno zaključio da je protekao rok od 30 dana iz člana 118. stav 2. Zakona o radu u kojem je tužena odgovornost apelanta za težu povredu radne obaveze iz člana 98. tačka 9. Zakona o radu koja mu je stavljena na teret, morala utvrditi i izreći otkaz ugovora. Dalje je navedeno da se radi o prekluzivnom roku određenom normama materijalnog prava, o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti jer se radi o pravilnoj primjeni materijalnog prava. Otkaz ugovora o radu koji je dat poslije proteka zakonskog roka je u suprotnosti sa ovom zakonskom normom tj. takav otkaz je nezakonit. U ovom dijelu Okružni sud je, na osnovu člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu odbio i osporenu odluku potvrdio. Međutim, uvažavajući žalbene razloga Okružni sud je prvostepenu presudu preinačio na osnovu člana 229. tačka 4. ZPP-a u dijelu odluke o vraćanju na radno mjesto. Okružni sud je zaključio da se na rad ne mogu vratiti sudskom odlukom u radnom sporu lica kod kojih postoji potpuni gubitak sposobnosti za rad po kom osnovu su ostvarili pravo na invalidsku penziju.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 75 0 P 006427 10 Rev od 18. augusta 2010. godine, odbačena je kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 75 0 P 006427 10 Gz od 18. marta 2010. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP kojom je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom da označena vrijednost spora ne prelazi iznos iz člana 237. stav 2. ZPP revizija nije dopuštena.
7. Apelant je naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje zbog činjenice da je stav suda, da sudskom odlukom ne može biti vraćeno na rad lice kod kojeg je utvrđena radna nesposobnost, zasnovan na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je članom 130. Zakona o radu propisano da ako sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu radniku dat od strane poslodavca nezakonit, naložiće poslodavcu da radnika vrati na rad. Za takvu odluku suda jedini je uslov utvrđivanje nezakonitosti u postupanju poslodavca, dok za odluku suda nije od značaja da je na strani radnika utvrdena nesposobnost za rad. Za postupanje prema radniku za kojeg se posumnja u gubitak radne sposobnosti, mjerodavna su druga pravila, a ne disciplinski postupak. Stoga, apelant smatra da je Okružni sud trebalo da potvrditi prvostepenu presudu i u dijelu u kojem je tužena obavezana da apelanta vrati na rad. Postupanjem na navedeni način, Okružni sud je, po mišljenju apelanta, povrijedio njegova ustavna prava na pravično suđenje i imovinu, pa apelant predlaže Ustavnom sudu da presudu Okružnog suda izmijeni i presudu prvostepenog suda održi na snazi, ili presudu ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da je apelant apelacijama osporio i presudu Okružnog suda i rješenje Vrhovnog suda. Međutim, s obzirom da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 75 0 P 006427 10 Rev od 18. augusta 2010. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, proizilazi da konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Okružnog suda broj 75 0 P 006427 10 Gz od 18. marta 2010. godine. Stoga će Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1112/10 od 10. aprila 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), navode o povredi ustavnih prava apelanta razmotriti u odnosu na osporenu odluku Okružnog suda.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da je sud dovoljno jasno obrazložili svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. člana Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić