Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1572/10 (V. H.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Nekretnina
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1572/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1572/10, rješavajući apelaciju Vlade
Hrvaćanina na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Hrvaćanina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 731 od 2. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-08-000199 od 12. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 073-0-06-000 271 od 10 decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Hrvaćanin (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čelinca, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 731 od 2. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000199 od 12. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 073-0-06-000 271 od 10. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 073-0-06-000 271 od 10 decembra 2007. godine je utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u Čelincu 23. juna 1993. godine i ovjeren pred Osnovnim sudom u Banja Luci pod brojem I-OV-2585/93 od 24. juna 1993. godine kojim je izvršena zamjena nekretnina tužioca Viktora Morave (u daljnjem tekstu: tužilac) opisane u dispozitivu prvostepene presude koje se nalaze u Čelincu (u daljnjem tekstu: nekretnine u Republici Srpskoj) za nekretnine apelanta opisane u dispozitivu prvostepene presude koje se nalaze u Sapni, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: nekretnine u Republici Hrvatskoj). Nadalje, tužilac i apelant su, stavom II iste presude, obavezani da dozvole upis prava vlasništva i posjeda u javnim knjigama kako je prethodilo ovoj zamjeni, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osim navedenog, stavom III presude, tužilac i apelant su obavezani jedan drugom predati u posjed zamijenjene nekretnine u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog parničnog postupka pred Osnovnim sudom utvrđeno postojanje ugovora o zamjeni nekretnina tužioca i apelanta koja okolnost je utvrđena provođenjem velikog broja dokaza pred Osnovnim sudom. Dalje je navedeno da je među strankama bilo sporno da li je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina ništav i da li je moguća restitucija kao posljedica eventualne ništavosti takvog ugovora. Razmatrajući sve okolnosti iz ugovora, Osnovni sud je utvrdio da je zaključeni ugovor o zamjeni nekretnina ništav. Naime, Osnovni sud je utvrdio da su 1992. godine nepoznata lica pucala na kuću tužioca u Čelincu, da je tada ranjena tužiočeva supruga Anka, da su tužilac i svjedok Marjan Serdar iste godine pretučeni na strelištu od strane nepoznatih, uniformisanih lica. Iako su okolnosti rata i ratnog stanja, koje su na području opštine Čelinac i čitave BiH egzistirale u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina između stranaka, opšte poznate okolnosti koje uvijek imaju za posledicu ličnu i imovinsku nesigurnost svih građana a ne samo tužioca kao pojedinca jasno je da je, kako je zaključio Osnovni sud, tužilac ugovor o zamjeni nekretnina zaključio u situaciji kada su on i njegova porodica bili u ozbiljnoj opasnosti. Dakle, po ocjeni Osnovnog suda, tužilac je ugovor zaključio usled opravdanog straha od buduće opasnosti koja bi se mogla desiti njemu, njegovoj porodici i imovini. Pri takvom stanju stvari proizilazi, po mišljenju Osnovnog suda, da je ovakav strah kod tužioca bio od direktnog uticaja na zaključenje ugovora o zamjeni nekretnina sa apelantom i da je ograničio slobodu volje tužioca pri zaključenju ugovora. Prema tome, kako je zaključio Osnovni sud, zaključeni ugovor nije u skladu sa onim što bi bile želje tužioca da nije bilo rata, a to ukazuje da je zaključni ugovor protivan dobrovoljnosti i prinudnim propisima, pa je time ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 57/89 i „Službeni glasnik RS, br. 17/93, 3/96, 39/03, 747/04: u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 2.a stav 5. i članom 25. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni Glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 38/02, 64/02, 39/03, 96/03-u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Stoga je Osnovni sud usvojio dio tužbenog zahtjeva kojima je traženo da se utvrdi ništavost ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog između stranaka. Nadalje, u pogledu prava na restituciju stranaka, te činjenice da je utvrđeno da su stranke ušle u posjed zamijenjenih nekretnina i da su se u evidencijama o nepokretnostima upisale kao posjednici na tim nekretninama a tužilac i kao vlasnik, Osnovni sud je istakao da smatra da je moguće da svaka stranka vrati onoj što je primila na osnovu zaključenog ugovora. Zato je Osnovni sud obavezao stranke da jedna drugoj predaju u posjed zamijenjene nekretnine i da dozvole upise posjeda i vlasništva u javnim knjigama onako kako je to bilo prije zamjene.
3. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000199 od 12. maja 2008. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Po ocjeni Okružnog suda, utvrđenje i stav prvostepenog suda su pravilni i zakoniti i žalba apelanta ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane prvostepene presude. Tokom prvostepenog postupka je utvrđeno, a što i nije bilo sporno među parničnim strankama, da iste nisu međusobno vršile nikakve pritiske i prijetnje radi zaključenja predmetnog ugovora. Međutim, kako je naveo Okružni sud, sporni ugovor je zaključen u vrijeme ratnih događanja na prostorima SFRJ, kad stranke ugovornice nisu imale mogućnost da se slobodno informišu o svim okolnostima odlučnim za formiranje volje za zaključenje ugovora. Dalje je navedeno da tužilac pretrpio svakojake pritiske, pri čemu je supruga tužioca ranjena, a sam tužilac pretučen. Sve te okolnosti su, i po mišljenju i Okružnog suda, nesumnjivo uticale na formiranje volje prilikom zaključenja spornog ugovora. Polazeći od posljedica ništavog ugovora, u smislu odredbe člana 104. stav 1. i 2. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj ono što je ugovora strana primila te nalazeći da je potpuna i istovremena restitucija moguća, prvostepeni sud ih je, po ocjeni Okružnog suda, pravilno obavezao da jedna drugoj predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine dobijene razmjenom te naložio uspostavljanje zemljišno knjižnog i katastrarsko-knjižnog stanja koje je bilo prije zaključenja predmetnog ugovora. Okružni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni prigovor apelanta da je žalbom pobijana prvostepena presuda, donesena uz povrede odredaba parničnog postupka, s obzirom da žalba i ne navodi koje su to povrede odredaba parničnog postupka, a i Okružni sud ih nije utvrdio.. Okružni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni prigovor apelanta da je prvostepena presuda donesena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je uslijedila pogrešna primjena materijalnog prava.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 731 od 2. marta 2010. godine revizija apelanta je odbijena. Kako je zaključio Vrhovni sud, iz činjeničnog stanja koje je u postupku utvrđen pravilnim se ukazuje zaključak nižestepenih sudova da predmetni ugovor o razmjeni tužilac nije zaključio slobodno izraženom voljom tj. na dobrovoljan način, iz kojih razloga je isti ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO. Nadalje, po ocjeni Vrhovnog suda revizionim navodima ne dovode u pitanje činjenice da je tužitelj pretučen i da su radi sigurnosti tužitelj i njegova žena mjesec dana proveli van kuće, da je policija prilikom izlaska na lice mjesta utvrdila oštećenja na kući od eksplozivne naprave, a koje činjenice bez sumnje ukazuju na postojanje posebnih okolnosti koji su uticali na volju tužitelja da zaključi predmetni ugovor o razmjeni nekretnina. Vrhovni sud nije prihvatio revizione navode apelanta da je tužilac dodatno potvrdio svoju volju za razmjenu nekretnina jer da je na osnovu ulaganja u kuću u Republici Hrvatskoj ostvario pravo na bespovratni kredit. Ovo stoga što iz stanja spisa proizilazi suprotno, da je tužilac uložio sredstva u popravak kuće u Repubkici Hrvatskoj, ali da nije ostvario pravo na bespovratni kredit jer da nije bio vlasnik ovih nekretnina 1991. godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, sama činjenica da su parnične stranke ulagale u zamijenjene nekretnine je bez uticaja na odluku suda u pogledu zahtjeva tužitelja da se utvrdi ništavost ugovora o razmjeni zaključenog usljed opštih i posebnih okolnosti izazvanih ratnim dešavanjima. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili i odredbe člana 104. ZOO kada su obavezali parnične stranke da vrate ono što su dobile po osnovu ugovora o razmjeni odnosno da se uspostavi pređašnje stanje koje je bilo prije izvršene razmjene.
5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi presudama naložili obostranu restituciju, istovremeno uz uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog i katastarskog stanja na tim nekretninama, što objektivno nije moguće, jer to ne dozvoljavaju propisi Republike Hrvatske i sudska praksa tamošnjih sudova. Povredu prava na dom i na imovinu apelant vidi u okolnosti da na odluku o ništavosti predmetnog ugovora o razmjeni, nema uticaja činjenica da Republika Hrvatska ne priznaje odluke sudova u Republici Srpskoj, prema svim razložnim tumačenjima imajući u vidu da je tada nemoguće izvršiti apsolutnu restituciju, koja ima jedini pravni i faktički smisao. Imajući u vidu navedeno, apelant zaključuje da su odluke sudova u suprotnosti i sa članom 99. ZOO, s obzirom da su sudovi svoje odluke donijeli ne vodeći računa o potrebi da se, u konkretnom slučaju, utvrdi valjanost izvršene razmjene, te mogućnost restitucije s obzirom na izmijenjene okolnosti, dodatna ulaganja, protok vremena i izmijenjene porodične i socijalne prilike apelanta. Iz svih navedenih razloga, apelant smatra da je odlukama nadležnih sudova uskraćen u ostvarivanju svojih ustavnih prava, koja su zaštićena pozitivno-pravnim propisima BiH i ratifikovanim međunarodnim konvencijama, zbog čega i podnosi apelaciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava dom i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo prihvatiti tužiočev tužbeni zahtjev za oglašavanje spornog ugovora ništavim i povrat u posjed predmetnih nekretnina pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i Zakona o prestanku primjene, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi već razmatrao pitanja vezana za pitanje ništavost ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata. Naime, Ustavni sud je u predmetu broj AP-
455/09 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju i izrazio slijedeći stav: «... sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nepokretnosti te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima .(vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14.). Iz navedenog proizilazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su u apelantovom slučaju redovni sudovi dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da je tužilac dokazao da su postojale konkretne subjektivne okolnosti (supruga tužioca ranjena, a sam tužilac pretučen) koje su u povezanosti sa općim ratnim okolnostima bitno ograničavale slobodu izražavanja njegove volje. Ustavni sud također zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi u postupku na tri sudske instance razmotrili sve navode i tvrdnje i tužitelja i apelanta dajući detaljne odgovore na sva sporna pitanja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih presuda, suprotno apelacionim navodima, ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova budući da je, u konkretnom slučaju, tužilac dokazao da su zaključenju spornog ugovora prethodili događaji koji su, u interakciji sa ratnim dešavanjima, uticali na slobodno izražavanje njegove volje za zaključenje spornog ugovora.
10. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić