Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1603/10 (Udruženje građana RK „Zenit“ Banjaluka)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Član 11. EK – sloboda okupljanja i udruživanja
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1603/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1603/10, rješavajući apelaciju Udruženja građana RK „Zenit“ Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja građana RK „Zenit“ Banjaluka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-08-000 208 od 27. januara 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-PŽ-06-000 188 od 27. oktobra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj PS-1067/04 od 14. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje građana RK „Zenit“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Udovčić, predsjednik apelanta, podnio je 4. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-08-000 208 od 27. januara 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-PŽ-06-000 188 od 27. oktobra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj PS-
1067/04 od 14. marta 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj PS-1067/04 od 14. marta 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže AD „ČAJAVEC-MEGA“ Banjaluka, kao pravni sljednik MDP “ČAJAVEC-HOLDING“ ZDP “RADIO-TELEVIZIJSKI UREĐAJI“ Banjaluka, (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati novčani iznos od 374.093,71 KM na ime naknade štete – izmakle koristi, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, bliže preciziranim u izreci presude. Presudom je dalje obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka u navedenom iznosu, te je tuženi odbijen sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je uvažio prigovor stvarne aktivne legitimacije na strani apelanta istaknut od strane tuženog. S tim u vezi, istaknuto je da je stranka stvarno legitimisana ako je učesnik materijalno-pravnog odnosa iz koga je nastala parnica. U konkretnom slučaju, apelant je sa prethodnikom tuženog 14. decembra 1999. godine zaključio ugovor o regulisanju međusobnih odnosa zakupa poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: ugovor iz 1999. godine), u kojem je u članu 3. regulisano da će prethodnik tuženog pojedinačnim ugovorima izdati u zakup poslovne prostore na period od pet godina korisnicima prostora Robne kuće „Zenit“. Kako su dakle pojedini korisnici zaključili pojedinačne ugovore o zakupu sa prethodnikom tuženog, kojima su detaljno regulisana prava i obaveze u pogledu zakupljenih prostora, Osnovni sud je ocijenio da apelant nije niti je mogao pretrpjeti nikakvu štetu. Istaknuto je da je navedeno i sam apelant naveo u tužbi, ponavljajući da su članovi apelanta pretrpjeli materijalnu štetu koja se ogledala u izmakloj dobiti. Osnovni sud je obrazložio da su eventualnu štetu mogli pretrpjeti samo pojedinačno zakupci, te su se oni mogli pojaviti kao tužitelji u predmetnom sporu. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nije imao aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu, što je značilo da nije imao materijalno-pravni odnos prema predmetu spora, odnosno, prema pravu za čiju je zaštitu parnica pokrenuta. Osim toga, Osnovni sud je istaknuo da udruženje građana predstavlja oblik dobrovoljnog povezivanja više fizičkih ili pravnih lica radi unapređenja ili ostvarivanja nekog zajedničkog ili općeg interesa odnosno cilja, s tim da osnovna svrha osnivanja udruženja ne smije biti sticanje dobiti, čime se štiti ideja neprofitabilnosti i zakonom onemogućava eventualna nelojalna konkurencija udruženja prema privrednim društvima.
4. Presudom Okružnog suda, 011-0-PŽ-06-000 188 od 27. oktobra 2006. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda, te je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je istaknuo da stvarna legitimacija (aktivna i pasivna) nije predmet procesnog, već materijalnog prava, te da pitanje da li postoji stvarna legitimacija se rješava po pravilima imovinskog prava. Dalje je navedeno da se u konkretnom slučaju, radilo o parnici za naknadu štete, a odredbom člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) je propisano da je onaj koje je prouzrokovao štetu dužan da istu nadoknadi. Okružni sud je naveo da je iz činjeničnih navoda tužbe proizlazilo da je apelant potraživao štetu - izmaklu korist zbog toga što tuženi nije na vrijeme, u ugovorenom roku, završio adaptaciju objekta po ugovoru iz 1999. godine i omogućio korištenje poslovnog prostora u rokovima koji su bili predviđeni. Dalje je navedeno da je izmakla korist u navedenoj situaciji predstavljala dobitak koji je povjerilac mogao ostvariti da je ugovor bio uredno ispunjen, ali ga nije ostvario jer je dužnik prekršio ugovor. Okružni sud je istaknuo da su u konkretnom slučaju, nakon završetka adaptacije predmetnog objekta, korisnici ranijeg prostora zaključili pojedinačne nove ugovore o zakupu i otpočeli koristiti poslovne prostore po tim ugovorima, čime je između njih i tuženog uspostavljen novi ugovorni odnos. Apelant je bio ugovorna strana po ugovoru iz 1999. godine, kada je u ime svih članova sa prednikom tuženog zaključio ugovor o adaptaciji predmetnog poslovnog prostora, kojim ugovorom je predviđeno da će se potom zaključiti pojedinačni ugovori o zakupu sa tuženim. Navedeni ugovor iz 1999. godine je izvršen, te stoga ukoliko poslovni prostori nisu bili u roku adaptirani i izgrađeni, te predati zakupcima, i ukoliko je tuženi kasnio sa zaključivanjem ugovora o zakupu, pa je zakupcima - članovima apelanta prouzrokovana šteta u vidu izmakle koristi, zakupci su, po mišljenju Okružnog suda, bili aktivno legitimisani u sporu da traže naknadu štete i dokazuju da su istu pretrpjeli. Istaknuto je da je apelant u njihovo ime samo zaključio ugovor iz 1999. godine o regulisanju međusobnih odnosa zakupa poslovnog prostora koji se trebao adaptirati, u smislu ovlaštenja iz Statuta apelanta, a u vezi sa ciljem sa kojim je osnivano udruženje i koji je usmjeren na zaštitu interesa zakupaca da im se obezbijedi novi prostor na korištenje nakon rušenja starog objekta Robne kuće „Zenit". Stoga i po mišljenju Okružnog suda, apelant nije bio u materijalno-pravnom odnosu sa tuženim, te stoga ni aktivno legitimisan u predmetnom postupku, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-08-000 208 od 27. januara 2010. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je presuda Okružnog suda pravilna i zakonita. Dalje je navedeno da se zajednički i jedinstveni nastup prema organima vlasti i dogovorno rješavanje zajedničkih problema, kao programski cilj i zadatak apelanta, odnosio na rješavanje problema smještaja članova apelanta, što je bilo jasno definisano kao cilj i zadatak apelanta u rješenju o upisu apelanta u sudski registar. Po mišljenju Vrhovnog suda, iz navedenog programskog cilja nije se mogao izvesti zaključak da je apelant bio ovlašten da radi zaštite prava i interesa svojih članova vodi sudske postupke. Iz sadržaja odredbe člana 3. ugovora iz 1999. godine, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizilazilo je da se prednik tuženog obavezao da će uređene poslovne prostorije, po zaključenim pojedinačnim ugovorima o zakupu sa članovima apelanta, predati zakupcima u ugovorenom roku, a ne apelantu. Stoga je ocijenjeno da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ukoliko prednik tuženog nije ispunio svoju obavezu u ugovorenom roku, onda je za svakog od korisnika - zakupca, člana apelanta, nastupila šteta u smislu člana 154. stav 1. u vezi sa članom 155. ZOO i njima je pripadalo pravo da u skladu sa odredbom člana 189. st. 1. i 3. ZOO zahtijevaju naknadu pretrpljene štete. Dalje je obrazloženo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantu, iako je sa prednikom tuženog zaključio ugovor iz 1999. godine, nije pripadalo pravo da zahtijeva naknadu štete zbog neispunjenja obaveza tuženog u ugovornom roku. Naime, navedenim ugovorom prednik tuženog je preuzeo obavezu prema korisnicima poslovnog prostora – članovima apelanta, i zbog navedenog propusta prednika tuženog, štetu nije pretrpio apelant, nego članovi apelanta koji su zaključili pojedinačne ugovore o zakupu sa prednikom tuženog. Stoga je Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer apelant nije u materijalno-pravnom odnosu sa tuženom iz kojeg bi mu pripadalo pravo da zahtijeva naknadu štete zbog zakašnjenja u izvršenju ugovorne obaveze.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sloboda mirnog okupljanja i udruživanje sa drugim iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je osnovan s ciljem i osnovnim programskim zadatkom da rješava probleme vezane za obezbjeđenje poslovnog prostora, te je stoga i podnio tužbu u predmetnom postupku. Apelant ukazuje na ugovor iz 1999. godine, u kojem je apelant nastupao u ime svih svojih članova, i na postupak u predmetu broj I-3456/01 pred Osnovnim sudom, u kojem je, po apelantovom prijedlogu, određena privremene mjere protiv dužnika -tuženog. Stoga se pita kako je mogla biti prihvaćena njegova legitimacija prilikom ugovaranja i u postupku izdavanja privremene mjere, a odbijena u predmetnom parničnom postupku. Ističe da predmetni postupak predstavlja najdrastičniji udar vlasti (sudske vlasti) na ustavno pravo građana da se slobodno udružuju i ostvaruju zajednički interes pred svim trećim licima pa i sudovima.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Vrhovni, Okružni i Osnovni sud u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelant nema aktivnu legitimaciju da od tuženog traži naknadu štete u vidu izmakle koristi, primjenom relevantnih odredaba ZOO, zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da se ovo pravo odnosi na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima i sadrži razradu prava na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, te da se ne može primijeniti na konkretni slučaj. Naime, osporenim odlukama nije odlučivano o apelantovom pravu na mirno okupljanje niti udruživanje sa drugima, već je istim, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i relevantnih zakonskih odredbi, odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog nedostatka aktivne legitimacije, uz obrazloženje za koje je Ustavni sud već zaključio da je dato jasno i argumentovano. Stoga Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa ovim pravom, odnosno predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje tog prava zaštićenog Ustavom i Evropskom konvencijom, te se, budući da osporene odluke ne pokreću pitanja povrede prava iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, i ovi apelantovi navodi moraju odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić