Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1607/10 (S. G.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1607/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-1607/10, rješavajući apelaciju Senada Gušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Gušića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001601 od 19. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-615/05 od 10. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-337/96-I od 11. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Gušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 5. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Fedearcije Bosne i Hercegovcine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001601 od 19. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-

625/05 od 10. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-337/96-I od 11. marta 2005. godine.

2. Apelant je protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane zastupanog po Federalnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: tuženi) pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak radi naknade štete. U navodima tužbe je istakao da je 19. novembra 1992. godine obavljajući poslove konobara u kafiću „Crvena jabuka“ pretpio niz teških tjelesnih povreda koje mu je nanio Jasmin Ramić pripadnik II Bojne HVO-a, zbog čega je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na odgovornosti tuženog kao imaoca opasne djelatnosti.

3. Općinski sud je presudom broj P-337/96 od 11. marta 2005. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime nematerijalne štete isplati iznos od 27.000,00 KM (iznosi pojedinačnih vidova štete navedeni u izreci presude) sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe do isplate. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bio sporan osnov za naknadu štete te stoga i njena visina, odnosno da li je u vrijeme štetnog događaja Jasmin Ramić (u daljnjem tekstu: štetnik) bio pripadnik HVO-a te da li je tuženi odgovoran za štetu. Osim toga, istaknut je prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor mjesne nenadležnosti suda. Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo odredbu člana 173. Zakona o obligacionim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem teksztu: ZOO) prema kojoj se smatra da šteta nastala u vezi sa opasnom djelatnosti potiče od te djelatnosti, izuzev ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete. Prema tome, kako je dalje obrazloženo, za štetu izazvanu opasnom djelatnošću odgovornost se ne zasniva na krivici već na stvorenom riziku za nastanak štete. Ova pretpostavka je međutim relativna i oboriva. U konkretnom slučaju, kako je ocijenio prvostepeni sud, nastala šteta ne predstavlja realizaciju upravo onog rizika zbog koga se ta djelatnost smatra opasnom. Naime, vojna djelatnost se može smatrati opasnom djelatnosti, ali pod određenim okolnostima odnosno ako nastane direktno u vezi obavljanja ove djelatnosti, jer u obavljanju vojnih aktivnosti u miru a naročito tokom rata dolazi do ugrožavanja života i zdravlja ljudi i imovine. U konkretnom slučaju, apelant nije dokazao da je šteta nastala u vezi vojne djelatnosti. Iz iskaza apelanta kao i iskaza saslušanih svjedoka D.L. i M.B. proizilazi da je do štete došlo u ugostiteljskom objektu nakon prepirke apelanta i štetnika koji je upotrijebio vatreno oružje usljed čega je apelant ranjen. Iz navedenog proizilazi da je do štete došlo na način koji se ne bi mogao povezati sa obavljanjem vojne dužnosti, a vojna dužnost sama po sebi ne može predstavljati opasnu djelatnost, ukoliko nema uzročne veze između načina obavljanja te djelatnosti i nastanka štete. Do štete je došlo u ugostiteljskom objektu koji po namjeni ne predstavlja vojni objekat niti je štetnik u vrijeme ranjavanja apelanta bio na vojnom zadatku, te apelant kako je zaključio Općinski sud, ima pravo potraživati naknadu štete direktno od štetnika. Tuženi je tokom postupka osporio činjenicu da je štetnik uopće bio pripadnik HVO-a ali je sud u tom pogledu poklonio vjeru iskazima svjedoka koji su potvrdili da je bio pripadnik HVO-a iz razloga što su izjave jasne i precizne, pri čemu svjedoci nemaju nikakvog pravnog interesa za eventualno lažno svjedočenje. Bez obzira da li je ili nije štetnik bio pripadnik navedene vojne jedinice, tuženi po ocjeni prvostepenog suda nije odgovoran za pričinjenu štetu, iz svih naprijed navedenih razloga, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanta odbijen u cijelosti.

4. Kantonalni sud je presudom broj Gž-615/05 od 10. novembra 2005. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne činjenice u postupku, da je na utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio kao svoje. U obrazloženju presude je navedeno da do ranjavanja apelanta nije došlo prilikom vojnog djelovanja štetnika, da nije na pouzdan način utvrđeno da li je ta osoba bila pripadnik HVO-a, a i da jeste, nema odgovornosti tuženog jer iz utvrđenih činjenica jasno proizilazi da je apelant ranjen u vrijeme kada štetnik nije obavljalo vojnu (opasnu) djelatnost.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001601 od 19. januara 2010. godine apelantova revizija protiv drugostepene presude je odbijena. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na odredbama čl. 173. i 174. ZOO smatrajući da je tuženi odgovoran za štetu koja mu je nanesena radnjama štetnika kao pripadnika HVO-a. Pravilno je po ocjeni Vrhovnog suda zaključio drugostepeni sud da ne postoji odgovornost tuženog jer se način na koji je šteta prouzrokovana ne može dovesti u vezu sa obavljanjem vojne dužnosti štetnika. Stoga je neosnovan apelantov prigovor da je tuženi odgovoran samo iz razloga što je štetnik bio pripadnik HVO-a, jer taj događaj nije bio u vezi sa obavljanjem vojne dužnosti.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući navode apelacije istakao je da su osporene presude neutemeljene jer odredbe ZOO propisuju odgovornost za štetu nastalu od opasne djelatnosti za koju odgovara osoba koja se bavi opasnom djelatnosti. U suštini, kršenje navedenog prava obrazlaže pogrešno i nepotopuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, jer su sudovi zauzeli potpuno pogrešan stav smatarajući da tuženi nije odgovoran za štetu koju je nesporno prouzrokovao njen pripadnik, oružjem koje je mogao koristiti samo za potrebe vojne službe.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1607/10 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio