Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1629/10 (JU OŠ „Ćamil Sijarić“ - Nemila)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1629/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-1629/10, rješavajući apelaciju JU OŠ „Ćamil Sijarić“ - Nemila , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštena apelacija JU OŠ „Ćamil Sijarić“ - Nemila podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000220 od 25. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-002 354 od 27. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-
P-06-000219 od 15. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU OŠ „Ćamil Sijarić“ - Nemila (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik Elvedin Hasanbašić, podnio je 7. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000220 od 25. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-002 354 od 27. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-000219 od 15. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-06-000219 od 15. oktobra 2007. godine apelant je obavezan da tužiteljici Amni Brkić iz Zenice (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati iznos od 26.473,29 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 17. februara 2006. godine do isplate, kao i da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka. sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju je navedeno da je sud, nakon što je proveo dokazni postupak saslušanjam stranaka, uvidom u dokumentaciju koja se odnosi na radni odnos tužiteljice kod apelanta i provođenjem vještačenja vještaka finansijske struke, ocijenio neosnovanim prigovor apelanta da tužiteljica nije aktivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari, jer je ona uposlenica kod apelanta i tužbom traži isplatu novčanih iznosa po osnovu prava iz radnog odnosa (plaća, naknada za ishranu i naknada za korištenje godišnjeg odmora). Također, Općinski sud je utvrdio da je neosnovan je prigovor apelanta da je zastarjelo tužiteljičino pravo u smislu odredbe člana 373. Zakona o obligacionim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94: u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje se navodi da je tačno da je od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH („Službene Novine FBiH“ br. 53/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) do dana podnošenja tužbe protekao rok od pet godina. Međutim, prema zaključku Općinskog suda, navedeni Granski kolektivni ugovor ne predstavlja nikakav pojedinačni akt koji se odnosi samo na tužiteljicu, već opći normativni akt koji se odnosi i primjenjuje na neograničen broj uposlenika, pa i samu tužiteljicu. Po mišljenje Općinskog suda, tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan prema Granskom kolektivnom ugovoru, pri čemu je Općinski sud precizirao kojim članovima ovog akta su regulisana pitanja plaće, regresa, naknade za ishranu i dr. Općinski sud je dosudio tužiteljici u pogledu glavnog duga u tužbenom zahtjevu traženi iznos, imajući u vidu da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku prema članu 2. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH). Kako je naveo Općinski sud, tužiteljici pored osnovnog pripada i sporedno potraživanje u vidu zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članom 279. stav 3. ZOO. Prema navedenoj odredbi zakonska zatezna kamata počinje teći od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njegovu isplatu, što je u konkretnom slučaju datum podnošenja tužbe, pa je sud istu i dosudio počev od 14. septembra 2005. godine.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 354 od 27. novembra 2008. godine žalba tužiteljice je odbijena a žalba apelanta i Zeničko-Dobojskog kantona kao umješača na strani apelanta (u daljnjem tekstu: umješač) je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u odluci o zakonskoj zateznoj kamati, pa je zakonska zatezna kamata dosuđena: na iznos od 19.222,60 KM počev od 17. februara 2006. godine do isplate, a na iznos od 7.250,69 KM počev od 10. jula 2007. godine do isplate. U preostalom pobijanom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Kantonalni sud smatra da se zbog zakonskih odredbi kojima su regulisana ova pitanja ne može prihvatiti žalbeni prigovor apelanta i umješača da pojedinačni ugovor o radu predstavlja volju stranaka, te da se zbog toga ima primijeniti bez obzira na odredbe Granskog kolektivnog ugovora. Po mišljenju Kantonalnog suda, i žalbeni prigovor da su plaće isplaćivane prema Sporazumima zaključenim između sindikata i Vlade Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Sporazum), te koji su ukomponovani u pojedinačne ugovore o radu, nisu osnovani. Također, ni žalbeni prigovor tužene i umješača da od 7. jula 2005. godine nije u primjeni Granski kolektivni ugovor, jer je isti otkazan od strane Vlade Federacije BiH nije, po ocjeni Kantonalnog suda, osnovan. Istaknuto je da novi Granski ugovor iz oblasti osnovnog obrazovanja nije donesen, te da se i dalje primjenjuje onaj iz 2000. godine, pa se i razlike navedenih naknada utvrđuju prema parametrima koje propisuje odredba člana 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora u odnosu na plaću, te člana 37. i 38. u odnosu na naknade za regres i ishranu u toku rada zbog čega je žalbe apelanta u odnosu na glavno potraživanje odbijena i u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena. U odnosu na zakonske zatezne kamate, Kantonalni sud je ocijenio da je žalba tužiteljice neosnovana, dok je žalba apelanta i umješača osnovana. Po ocjeni Kantonalnog suda, potraživanja tužiteljice su povremena potraživanja - član 372, stav 1 ZOO, a prema odredbi člana 279. stav 3. istog Zakona na povremena dospjela novčana davanja zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu zbog čega je sud u odnosu na odluku o kamatam auvažio žalbu apelanta i umješača, budući da, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije pravilno dosudio zakonsku zateznu kamatu na iznose od momenta kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000220 od 25. februara 2010. godine, koju je apelant primio 31. marta 2010. godine, revizija apelanta i umješača je odbijena. Istom presudom revizija tužiteljice je uvažena, obje nižestepene presude preinačene u dijelu u kojem je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati pa je apelant obavezan da tužiteljici na dosuđeni iznos (26.473,29) obračuna zakonsku zateznu kamatu na način kako je to precizirano dispozitivom Presude Vrhovnog suda (od dospjelosti svakog pojedinog iznosa). Vrhovni sud je zaključio da prigovor povrede odredaba parničnog postupka učinjenih pred drugostepenim sudom na koje revizija apelanta i umješača na njenoj strani paušalno ukazuje ne navodeći u čemu se te povrede sastoje nije bio predmet ocjene u ovom postupku imajući u vidu odredbu člana 241. ZPP FiH, kojom je regulisano da se revizijom pobijana presuda ispituje samo u granicama navoda u reviziji. Vrhovni sud nije ocjenjivao ni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer se iz tih razloga revizija ne može izjavljivati (član 240. stav 2. ZPP FBiH). Također, Vrhovni sud je utvrdio da ne stoji ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud smatra da su na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo - odredbu čl. 69. i 120. Zakona o radu , te odredbe čl. 30, 31. stav 2, 32, 37, 38, Granskog kolektivnog ugovora kada su odlučili kao u izreci prvostepene presude za glavno potraživanje. Za svoje odluke nižestepeni sudovi su dali potpune i pravilne razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud. U pogledu primjene Sporazuma, Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da navedeni Sporazum ne može predstavljati otkazivanje primjene Granskog kolektivnog ugovora. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP FBiH reviziju apelanta i umješača i odbio kao neosnovanu. S druge strane, po mišljenju Vrhovnog suda, revizija tužiteljice nije dozvoljena u smislu člana 237. stav
2. ZPP FBiH jer se radi o reviziji kojom se pobija kamata kao sporedno potraživanje, ali je Vrhovni sud istu dozvolio u smislu stava 3. citirane odredbe jer je ocjenio da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. U konkretnom slučaju radi se o potraživanju razlike plaće i drugih novčanih potraživanja iz radnog odnosa koja ne predstavljaju povremena potraživanja iz člana 372. st. 1. ZOO, pa zatezna kamata na ta novčana potraživanja teče počev od dospjelosti svakog pojedinog iznosa (član 277. stav l. ZOO), a ne počev od dana podnošenja tužbe. Kako su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo u odluci o kamati, to je Vrhovni sud primjenom člana 250. stav 1. ZPP FBiH odlučio kao u izreci.
6. Apelant se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je sud, prije svega, povrijedio odredbu člana 8. ZPP FBiH jer odluka nije donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza odnosno ocjena istih je bila nepravilna i pogrešna, a što je rezultiralo pogrešnom i nepravilnom primjenom materijalnog prava. Također, sud nije uvažio kao bitne dokaze tužene strane i to Sporazume između Vlade ZE-DO kantona i Sindikata kantona iz 2006. i 2007 godine. Na ovaj način učinjena je i bitna povreda ZPP FBiH, jer bi se uvažavanjem sadržaja ovih dokaza, po mišljenju apelanta, došlo do drugačijeg činjeničnog stanja a time i do drugačije primjene materijalnog prava. Apelant je zaključio da se povreda prava apelanta na pravično suđenje ogleda u pogrešnoj primjeni odredbi člana 8., 209. i 211. ZPP, te odredbi Zakona o budžetu ZE-DO kantona, te s tim u vezi i pojedinih odredaba Zakona o radu. Iz svih navedenih razloga, apelant predlaže Ustavnom sudu da apelaciju usvoji, ukine osporenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje ili da Ustavni sud odluči o meritumu ovog predmeta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav. 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, te prava na nediskriminaciju, Ustavni sud primjećuje da je prema suštini navoda iz apelacija, sporno pitanje da li su sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice za isplatu razlike neisplaćene plaće i drugih prava iz radnog odnosa.
10. Ustavni sud ističe da je gotovo identična pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-
1678/10 od 10. aprila 2013. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) povodom apelacija više osnovnih škola u Zeničko dobojskom kantonu. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao slijedeće: „Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o tome zašto se u konkretnim predmetima moraju primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora, a ne ostali propisi na koje apelanti ukazuju. Naime, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih odluka, između ostalog, naveli da, iako je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor, i iako su zaključeni Sporazumi iz 2005.- 2007. godine, u konkretnom slučaju materijalno-pravnu osnovu za potraživanja tužitelja u utuženom periodu predstavlja Granski kolektivni ugovor koji je zaključen na temelju Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine koji je još uvijek na snazi, budući da se njime utvrđuje najveći obim prava tužitelja, u skladu sa načelom povoljnosti izraženim u članu 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora kojim je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo. […] Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetima br. AP 2387/08 i AP 1189/09 (odluke o dopustivosti Ustavnog suda od 14. septembra 2010. godine i 8. juna 2011. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba), u kojima je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. […] U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranim odlukama zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
11. S obzirom na navedeno, te budući da predmetna apelacija pokreće identična pravna pitanja, Ustavni sud smatra da se razlozi iz odluke AP 1678/10 u cjelosti odnose i na ovu odluku te zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić