Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1639/10 (P. N.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1639/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1639/10, rješavajući apelaciju Peje Nikešića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Peje Nikešića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001092 od 23. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 003-0Mal-06-001261 od 4. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pejo Nikešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, podnio je 5. maja 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001092 od 23. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-Mal-06-001261 od 4. maja 2007. godine. Apelant je 24. maja 2010. godine, 13. aprila 2012. godine, 25. oktobra 2012. godine i 31. januara 2013. godine dostavio Ustavnom sudu dopune apelacije.

2. Prethodno je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti broj AP 1639/08 od 26. februara 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 4. juna 2008. godine protiv navedenih presuda Kantonalnog i Općinskog suda budući da u vrijeme donošenja te odluke nije bio okončan postupak povodom apelantove revizije pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) .

3. Presudom Općinskog suda broj 033-0-Mal-06-001261 od 4. svibnja 2007. godine, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja JP «Komunalac» Banovići (u daljnjem tekstu: tužitelj) te je apelant obvezan da tužitelju, na ime neisplaćenog dijela duga za isporučenu toplotnu energiju za grijnu sezonu 2002. i 2003. godinu, isplati iznos od 217,85 KM, sa zakonskim zateznim kamatama.,Odbijen je višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva za isplatu dijela duga za iznos od 75,08 KM kao neutemeljen, te apelant obvezan da na ime troškova parničnog postupka isplati tužitelju iznos od 88,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj kao tražilac izvršenja Općinskom sudu podnio prijedlog za dozvolu izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave 23. oktobra 2003. godine, radi duga u iznosu od 302,01 KM po osnovu neizmirenih komunalnih usluga za isporučenu toplotnu energiju za 2002. i 2003. godinu, a koji je sud usvojio Rješenjem broj: I. 1507/03 od 24. oktobra 2003. godine na koje je apelant uložio prigovor, pa je sud na osnovu člana 55. tada važećeg Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZlP) stavio van snage svoje Rješenje i proveo redovan parnični postupak. Općinski sud je proveo parnični postupak saslušanjem stranaka, vještačenjem i drugim dokaznim sredstvima. Općinski sud je u cjelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručno urađen. Nadalje, na osnovu nalaza vještaka Općinski sud je utvrdio da tužitelj za stan apelanta u spornom periodu nije vršio isporuku toplotne energije koja odgovara propisanim standardima tako da je prihvatio izjavu vještaka da prema utvrđenoj temperaturi koja je izmjerena u stanu apelanta u vrijeme vještačenja obračunatu cijenu treba umanjiti za 20%. Dalje se navodi da, iako je vještačenje vršeno u mjesecu januaru 2003. godine, Općinski sud je imajući u vidu izjave svjedoka zaključio da je i u ostalom periodu grejne sezone kvalitet isporučene toplotne energije bio istog kvaliteta. Stoga je sud i utvrdio da tužitelju pripada pravo da od apelanta potražuje dug po ispostavljenim spornim računima u iznosu od 80% od utvrđenog iznosa. Saslušani svjedoci Mujanović Smajl i Mujčinović Hajrudin su u svojim izjavama uglavnom saglasno izjavili da je centralno grijanje u zgradi u kojoj oni i apelant stanuju jako loše te da zbog toga u grejnoj sezoni moraju vršiti dogrijavanje stana drugim izvorima toplote. Općinski sud je prihvatio izjave svjedoka kao istinite jer iste nisu međusobno protuvurječne a ni u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima. Nadalje, Općinski sud iz utvrdio da je potraživanje tužitelja u preostalom dijelu neosnovano, pa je i odbio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu kao neosnovan iz razloga što je naprijed utvrđeno da tužitelj u spornom periodu u stan apelanta nije isporučivao toplotnu energiju adekvatno utvrđenim standardima, te da mu i ne pripada pravo na isplatu ovog dijela duga. U skladu sa svim navedenim, Općinski sud je na osnovu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na dosuđeni iznos glavnog duga obavezao apelanta da tužitelju plati i zakonsku zateznu kamatu od dospjelosti duga za plaćanje po svakom računu pojedinačno, a prema opredjeljenom zahtjevu tužitelja.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001092 od 23. aprila 2008. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je istakao da se radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe člana 429. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u kojem se stoga donesena presuda ili rješenje može žalbom pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (član 433. stav

1. ZPP). Kako je zaključio Kantonalni sud, drugostepeni sud je u sporu male vrijednosti vezan utvrđenim činjeničnim stanjem u prvostepenoj presudi bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja. Stoga žalbeni navodi apelanta (da je u istoj zgradi sprat iznad njega vještak u isto vrijeme grejne sezone izvršio mjerenje i da je po tom mjerenju komšija-susjed 100 % oslobođen plaćanja grijanja, a on samo 10 %, da je za utuženi period plaćao grijanje u visini od 30 % zbog lošeg grijanja, da je temperatura u stanu bila ispod 16 stepeni, da ništa nije urađeno na poboljšanju grijanja, da vještak nije pravilno konstatovao temperaturu u njegovom stanu i da isti vještak nije davao procenat umanjenja, pa to nije ni mogao uraditi sud, da se obraćao tužitelju zbog lošeg grijanja itd...) su činjenične prirode zbog kojih se ne može pobijati presuda u sporu male vrijednosti, zbog čega ih Kantonalni sud nije ni mogao uzeti u razmatranje. Kako je Kantonalni sud zaključio, prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza, njihove pravilne ocjene (član 8. ZPP-a) cijenio sve izvedene dokaze, te ne stoji konstatacija apelanta da predložene i izvedene dokaze od strane parničnih stranaka prvostepeni sud nije pravilno i savjesno cijenio. Kako ne postoje razlozi žalbe kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrditi na osnovu člana 226. ZPP-a.

5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000328 od 25. februara 2010. godine odbačena je revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda zbog toga što je vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 217,85 KM zbog čega revizija nije dopuštena.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština navoda apelanta o povredi ovog prava svodi se na tvrdnje o nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000328 od 25. februara 2010. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, pa konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001092 od 23. aprila 2008. godine. Stoga Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP 1639/08 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je navedenu presudu Kantonalnog suda apelant primio 15. maja 2008. godine, a apelacija protiv te presude je prvobitno podnesena 4. juna 2008. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do kršenja prava na pravično suđenje isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog prava od tih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Kantonalnim i Općinskim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1639/10 (P. N.) | Sudska praksa | Aktio