Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1640/10 (AD „Autoprevoz“ putnički saobraćaj Banjaluka)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
- Isplata duga
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1640/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1640/10, rješavajući apelaciju AD „Autoprevoz“ putnički saobraćaj Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD „Autoprevoz“ putnički saobraćaj Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 108 od 25. februara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD „Autoprevoz“ putnički saobraćaj Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjaluci, koga zastupa zakonski zastupnik, podnio je 6. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 108 od 25. februara 2010. godine. Istovremeno apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložio postupak protivizvršenja u predmetu koji se vodi kod Osnovnog suda u Banjaluci do konačne odluke Ustavnog suda. Malo vijeće Ustavnog suda je odbilo zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 1640/10 od 15. maja 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj PS-639/02 od 28. avgusta 2006. godine, donesenom u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi), obavezan je tuženi da apelantu na ime glavnog duga, zbog neosnovanog obogaćenja, isplati iznos od 73.874,40 KM, zajedno sa kamatom na način pobliže preciziran u izreci presude, uz naknadu troškova postupka. Osnovni sud je temeljem provedenih dokaza utvrdio da su apelant i tuženi tokom 1996. godine zaključili više ugovora o prenosu prava raspolaganja na stanovima (barakama) u Banjaluci, sa prednika tuženog na apelanta, da su na spornim stanovima postojali raniji nositelji stanarskog prava kojim je apelant vratio stanove i koji su ih potom otkupili od apelanta, da je apelant ove sporne stanove platio tuženom kompenzacijom na ime prevoza RVI što, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, iznosi 73.874,40 KM. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom odredaba člana 137. 277 i 324. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci.
3. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu, broj 011-0-Pž-07-000 043 od 15. maja 2008. godine kojom je žalbu odbio i osporenu presudu potvrdio. Obrazlažući svoj stav o neosnovanosti žalbe Okružni sud je, između ostalog, naveo da tuženi u žalbi neosnovano tvrdi da ugovori o prenosu nisu raskinuti i da sporni stanovi njemu zapravo nisu ni vraćeni. U vezi sa ovim prigovorom Okružni sud je pojasnio da se, u smislu zakonskih odredaba, zaključeni ugovori smatraju ništavim, a samim tim prestaje i njihovo pravno dejstvo. Prema mišljenju Okružnog suda bez značaja su i žalbeni navodi da je apelant zaključio ugovore o otkupu stanova sa ranijim nositeljima stanarskog prava, a ne sa svojim radnicima, jer je zaključivanje tih ugovora o otkupu direktna posljedica primjene imovinskih zakona, a eventualno vraćanje tih stanova tuženom samo bi stvorilo dodatne troškove. Okružni sud je odbijajući sve žalbene prigovore tužene zaključio da je na strani tuženog došlo do sticanja bez osnova u iznosu koji mu je isplaćen temeljem kompenzacije u visini utvrđenoj vještačenjem.
4. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tuženog donio Presudu, broj 118-0-Rev-09-000 108 od 25. februara 2010. godine kojom je osporena drugostepena presuda preinačena, tako što je žalba tuženog uvažena i presuda Osnovnog suda, broj Ps:639/02 od 28. avgusta 2006. godine preinačena na način da je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbijen. Nakon što je Vrhovni sud preispitao nižestepene odluke u granicama revizionih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio je da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da su sporni ugovori o prenosu prava raspolaganja, uz naknadu, zaključeni 1994. i 1996. godine i da imaju karakter ugovora o prometu nekretnina, jer su predmeti ugovora bili stanovi (barake), dakle radilo se o prenosu najpotpunijeg i najšireg svojinskopravnog ovlaštenja o kojem govori odredba člana 3. stav 1. Zakona osnovnim svojinsko pravnim odnosima, a to je prenos prava raspolaganja.
5. Vrhovni sud je pojasnio da je motiv-pobuda apelanta za zaključenje predmetnog ugovora bio u tome da predmetne stanove dodijeli svojim radnicima na korištenje, te da se tako zacrtani cilj nije mogao ostvariti, jer su se njegovi radnici morali iseliti iz predmetnih stanova i predati ih u posjed ranijim korisnicima, pa se u konkretnom slučaju radilo o evikciji – pravnom nedostatku na kupljenoj stvari (stanu). U vezi s tim Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 508. ZOO-a koja u pogledu takvog nedostatka propisuje da prodavac odgovara, ako na prodatoj stvari postoji pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. Prema ocjeni Vrhovnog suda u tom slučaju bi se (ukoliko prodavac ne reaguje) predmetni ugovor smatrao raskinutim, po samom zakonu, u smislu odredbe člana 510. ZOO-a, a učinak raskida bi se sastojao u tome da svaka strana vrati ono što je primila i to bi u konkretnom slučaju bio osnov za vraćanje datog, a ne sticanje bez osnova. Dakle, prema mišljenju revizionog suda, da bi se primijenila pravila koja regulišu prava kupca u slučaju pravnih nedostataka na kupljenoj stvari, potrebno je dokazati da on za taj pravni nedostatak nije znao, niti je pristao da uzme stvar opterećenu pravom nekog trećeg, i da je o pravnom nedostatku na stvari, za koji je naknadno saznao, obavijestio prodavca.
6. Vrhovni sud je dodao da pored toga, i pod uslovom da apelant nije znao da su predmetni stanovi opterećeni stanarskim pravom u korist trećih osoba, te da je za ovu okolnost kasnije saznao, tužba za ostvarivanje prava po osnovu postojanja pravnih nedostataka mora se podnijeti u prekluzivnom roku od jedne godine od dana saznanja za postojanje prava trećeg, u smislu odredbe člana 515. stav 1. ZOO-a, što znači da se protekom roka to pravo gasi. Prema ocjeni Vrhovnog suda, s obzirom na vrijeme i okolnosti zaključenja spornog ugovora o prenosu prava raspolaganja uz naknadu i postojanje evidencije o stanovima i nosiocima stanarskog prava, malo je vjerovatno da postojanje prava trećih lica (predratnih nositelja stanarskog prava) na predmetnim stanovima nisu bila poznata apelantu, odnosno da on za njih nije mogao znati. Vrhovni sud je još dodao da je apelant imao saznanje da su sporni stanovi opterećeni stanarskim pravima prijeratnih korisnika, a što proizlazi i iz dopisa, broj 1135/97 od 27. juna 1997. godine, upućenog tadašnjem Republičkom javnom pravobranilaštvu, sa zahtjevom da se apelantu dostave pravosnažne presude o otkazanim ugovorima o korištenju na 18 baraka koji su prešli u njegovo vlasništvo. Vrhovni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude na temelju odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a.
7. Apelant ukazuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da osporena presuda nema valjane razloge o odlučnim činjenicama, te da je obrazloženje nepotpuno i proizvoljno. Posebno naglašava da je Vrhovni sud odbio tužbeni zahtjev, primjenom odredbe člana 515. ZOO-a, navodeći da je apelant na temelju dopisa broj 1135/97 od 27. juna 1997. godine imao saznanje da su predmetni stanovi vraćeni ranijim nosiocima stanarskog prava. U tom kontekstu apelant je istakao da navedeni dopis nijedna parnična stranka nije predložila kao dokaz do zaključenja pripremnog ročišta, pa ukazuje da se na takav dokaz Vrhovni sud nije mogao pozvati. Apelant ističe da je iz predloženih dokaza, vidljivo je da su upravni postupci za vraćanje predmetnih stanova pravosnažno okončani tokom 200,. 2002. i 2003. godine, kada je i saznao za pravne nedostatke na stanovima te da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez osnova, kako su to pravilno utvrdili nižestepeni sudovi, a ne o evikciji.
8. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da nije osnovan navod apelanta o povredi prava na pravično suđenje zbog toga što se navedeni sud pozvao na dopis broj 1135/97 od 27. juna 1997. godine jer je navedeni dopis bio u sastavu dokaza izvedenih u parnici, tako da se sud na njega mogao pozvati. Međutim, sve i da se prihvati da se na taj dokaz sud nije mogao posebno pozvati, to presudu ne čini nezakonitom jer je momenat saznanja apelanta da se radi o stanovima na kojim postoji stanarsko pravo utvrđen na temelju svih dokaza izvedenih tokom postupka (rješenja Ministarstva RS za izbjegla i raseljena lica). Osim toga momenat deložacije radnika apelanta iz spornih stanova ne može biti momenat saznanja da se radi o stanovima koji su opterećeni stanarskim pravom drugih lica.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio zašto je usvojio reviziju tuženog preinačavajući nižestepene odluke, a dato obrazloženje u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno tvrdnjama apelanta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također podsjeća da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju dodatno pojasnio osnovni prigovor apelanta u vezi sa korištenjem dokaza koji, kako tvrdi, nije proveden tokom postupka, a što je dodatno učvrstilo stav Ustavnog suda da predmetna apelacija ne pokreće pitanje zaštite ustavom zaštićenih prava na pravično suđenje i imovinu. Stoga, imajući u vidu sve navedeno kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz. Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić