Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1648/10 (Ž. M.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Dijete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1648/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1648/10, rješavajući apelaciju Željka Medana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Medana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 022783 09 Gž od 25. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 22783 07 P od 6. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Medan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju advokati iz Zajedničkog advokatskog ureda Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 6. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 022783 09 Gž od 25. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 022783 07 P od 6. novembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 022783 07 P od 6. novembra 2009. godine izmijenjena je pravomoćna presuda istog suda od 28. aprila 2006. godine u dijelu dosuđenog iznosa za izdržavanje na način da je umjesto ranije dosuđenog iznosa od po 700,00 KM ukupno, apelant obavezan da na ime izdržavanja i to malodobne B.M. i L.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) isplaćuje ukupan iznos od 500,00 KM, počev od 8. marta 2007. godine, pa ubuduće dok se okolnosti ne izmijene, sve precizinije u izreci presude. Obrazlažući svoj stav u vezi sa odlučenjem Općinski sud je naveo da se iznos naknade na ime izdržavanja određuje prema potrebama i uzrastu djeteta, kao i potrebama za njegovo školovanje, u smislu odredbe člana 236. stav 1. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) i mogućnostima osobe koja daje izdržavanje, cijeneći sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja. U tom kontekstu je navedeno da ukoliko se dijete nalazi na redovnom školovanju roditelji su dužni da mu prema svojim mogućnostima osiguraju izdržavanje i nakon punoljetstva, a najduže do navršenih 26 godina života. Općinski sud je u svjetlu navedenog, u smislu relevantnih odredaba Porodičnog zakona zaključio da su potrebe mldb. B.M. (16 godina) sada veće u odnosu na raniju presudu, pa je sud, s obzirom na okolnost na apelant više ne ostvaruje prihod od zakupnine poslovnog prostora, obavezao apelanta da za izdržavanje mldb.B.M. isplaćuje mjesečno iznos od 300,00 KM, umjesto dosadašnjeg iznosa od 350,00 KM, smatrajući ga primjerenim sadašnjim mogućnostima apelanta. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu da je apelant srednje životne dobi, da je po zanimanju fizioterapeut, ali da zaradu ostvaruje u građevinarstvu radom na „crno“ gdje je ranije ostvarivao redovnu zaradu, da je zdravstveno sposoban jer za suprotno nije pružio dokaze, cijeneći da je, s obzirom na navedeno, dužan da iskoristi sve svoje mogućnosti i sposobnosti da plaća alimentaciju primjerenu potrebama mldb. B.M.

3. Prilikom određivanja visine naknade za L.M. Općinski sud je tokom postupka utvrdio, između ostalog, da je L.M. u školskoj 2009/2010. godini upisan u prvi semestar prvi put kao redovan samofinansirajući student na Odsjeku za psihologiju, da od septembra 2009. godine stanuje u Franjevačkom studentskom domu, čime je, prema ocjeni Općinskog suda, osnovan zahtjev L.M da apelant za njegovo izdržavanje i dalje doprinosi, bez obzira na okolnost što je postao punoljetan jer i punoljetno dijete ima pravo na izdržavanje, ako se nalazi na redovnom školovanju i nema vlastitu imovinu ili je nema dovoljno. Kako apelant tokom postupka nije dokazao da je L.M. u međuvremenu zasnovao radni odnos i da je u mogućnosti da se sam izdržava sud je ocijenio da apelantu ne prestaje obaveza izdržavanja punoljetnog L.M. Istaknuto je da obaveza izdržavanja punoljetnog djeteta supsidijarna i zavisi od imovine apelanta, za razliku od izdržavanja malodobne djece za koju roditelji moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i na uštrb svog nužnog izdržavanja, zbog čega je ocjenjeno osnovanim da apelant mjesečno za izdržavanje L.M. plaća iznos od 200,00 KM. Pri odlučivanju, kako je u obrazloženju istaknuto, sud je vodio računa o doprinosu zakonske zastupnice J.M. jer je i u ovom slučaju obaveza roditelja zajednička i djeljiva.

4. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 022783 09 Gž od 25. marta 2010. godine kojom je žalbu odbio. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud na temelju provedenih dokaza, u skladu sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona, pravilno utvrdio obavezu apelanta u pogledu visine utvrđenog mjesečnog izdržavanja. Navedeno je da je prvostepeni su prilikom određivanja visine naknade uzeo u obzir potrebe djece i mogućnosti njihovih roditelja. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor apelanta da L.B., kao vanredni student, ne može imati isti status kao i redovni student, te da mu se iz tog razloga ne može priznati izdržavanje za 2008/2009. godinu. Naime, Kantonalni sud je stao na stanovište da se L.B može priznati pravo na izdržavanje i kod činjenice da je vanredan student jer prema stajalištu sudske prakse pravo na izdržavanje imaju i vanredni studenti ukoliko nisu u radnom odnosu i ukoliko redovno polažu ispite, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta obavezao i na izdržavanje punoljetnog djeteta. Kantonalni sud nije prihvatio žalbeni prigovor apelanta da je on dao svoj doprinos na ime izdržavanja time što je djeci i njihovoj majci prepustio zajednički stan. Kantonalni je pojasnio da djeci treba pružiti materijalna sredstva za njihovo izdržavanje, a činjenica da djeca žive s majkom u zajedničkom stanu može značiti samo bolje uslove stanovanja. Na kraju je istaknuto da je prvostepeni sud za odlučenje dao valjane i pravilne razloge koje je i drugostepeni sud u cijelosti prihvatio.

5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je neutemeljen stav sudova da se punoljetnom L.B. može priznati pravo na izdržavanje. Smatra da je stav suda u tom dijelu „čudan“ budući da je iz spisa evidentno da L.B. nikada nije istakao da je vanredni student jer na taj način L.B. apelanta drži u zabludi samo zato što želi ostvariti pravo na izdržavanje, koje mu više ne pripada. Apelant je nezadovoljan kako je Kantonalni sud obrazložio njegov žalbeni prigovor da je svoj doprinos na ime izdržavanja dao time što im je ostavio zajednički stan. Apelant smatra da je upravo omogućavanje stanovanja bez plaćanja kirije dio materijalne pomoći njegovoj djeci.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pozivajući se na relevatne odredbe Porodičnog zakona dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u jednom segmentu, pri čemu u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala ni pravilna primjena materijalnog prava. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1648/10 (Ž. M.) | Sudska praksa | Aktio