Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1648/13 (D. C.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
- Habeas corpus – postupak
- Trajanje pritvora
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1648/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. lipnja 2013. godine, u predmetu broj AP-1648/13, rješavajući apelaciju Danila Cicovića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 14. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danila Cicovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 007204 13 Kž 2 od 29. ožujka 2013. godine i S1 2 K 007204 13 Kv 3 od 20. ožujka 2013. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 3. i
4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u svezi sa pravom na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danila Cicovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 007204 13 Kž 2 od 29. ožujka 2013. godine i S 1 2 K 007204 13 Kv 3 od 20. ožujka 2013. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Danilo Cicović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Balijagić, odvjetnik iz Tuzle podnio je 17. travnja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 007204 13 Kž 2 od 29. ožujka 2013. godine i S1 2 K 007204 13 Kv 3 od 20. ožujka 2013. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio njegovo puštanje na slobodu.
2. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 007204 13 Kv 3 od 20. ožujka 2013. godine apelantu je produljen pritvor za dodatna dva mjeseca iz razloga propisanih odredbama članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) tako da pritvor može trajati do 20. svibnja 2013. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 007204 13 od 22. veljače 2013. godine apelantu određen pritvor zbog postojanja razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a. Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) podnijelo je prijedlog za produljenje pritvora u kojem je navedeno da se apelant tereti da je kao organizator kriminalne skupine počinio veći broj kaznenih djela, organizirani kriminal iz članka 250. Kaznenog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ) u svezi sa kaznenim djelima carinska prevara iz članka 216. KZ-a, teška krađa iz članka
287. Kaznenog zakona Federacije BiH i iznuda iz članka 295. Kaznenog zakona Federacije BiH. Sud BiH je naveo da nisu utemeljeni navodi obrane da ne postoje dokazi koji potvrđuju osnovanu sumnju, jer postoji obimna materijalna dokumentacija (zapisnici o ispitivanju osumnjičenih, Službeni izvještaj MUP-a RS-a, transkripti razgovora osumnjičenih, zapisnici o prijemu usmenih prijava oštećenih osoba za otuđena vozila sa prilozima i izjavama svjedoka, izvještaj o poduzetim mjerama i radnjama vršenja pretresa sa zapisnicima, te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta) iz koje nesumnjivo slijedi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret (u rješenju naveden sadržaj ovih dokaza i njihova međusobna veza). U odnosu na postojanje pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKP-a, Sud BiH je naveo da je apelant postao dostupan tek nakon potrage koja je trajala mjesec dana i ukazao na sadržaj dokaza iz kojih slijedi da je apelant napustio obiteljsku kuću i da se dao u bjekstvo i poduzeo određene korake u cilju da bude manje uočljiv i prepoznatljiv. Osim toga, za apelantom je bila raspisan tjeralica. U odnosu na pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka b) Sud BiH je naveo da je veći broj osoba sudjelovao u počinjenju kaznenih djela teške krađe, iznude, razbojništva i krivotvorenja isprava. Tužiteljstvo BiH utemeljeno navodi da je u narednom periodu potrebno uraditi vještačenja svih pronađenih vozila, dijelova vozila, mobitela, kompjutorske opreme i određene dokumentacije koja se odnosi na otuđena vozila. Osim toga, biće potrebno saslušati sve svjedoke i oštećene, odnosno identificirati pripadnike Granične policije koji su sudjelovali u prebacivanju vozila u susjedne države. U odnosu na okolnosti koje se tiču počinjenja kaznenog djela Sud BiH je naveo da treba imati u vidu da se jedan od suučesnika nalazi u bjekstvu tako da postoji opasnost od usuglašavanja izjava ovog osumnjičenog sa apelantovom izjavom. S tim u svezi postoji ozbiljan rizik da će apelant u slučaju da se nađe na slobodi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i suučesnike. Sud BiH je istakao da je imao u vidu da postoji osnovana sumnja da se apelant bavi otuđenjem motornih vozila i to tako da je rukovodio skupinom koja je nakon otuđenja vozila držala na različitim lokacijama prije nego što se organizira njihova prodaja, tako da postoji osnovana bojazan da će apelant ako se nađe na slobodi uništiti dokaze, odnosno vozila i dijelove za vozila i ostale dokaze za kojim Tužiteljstvo BiH traga, čime bi zasigurno ometao tijek istrage. U odnosu na pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka c) Sud BiH je istakao da se apelant tereti za počinjenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje deset godina čime je ispunjen formalni uvjet propisan navedenom odredbom. Osim toga postoje i naročite okolnosti, posebno da su navedena djela planirana pripremana i ponavljana dulji vremenski period, da se radi o više desetina ukradenih vozila i što je posebno važno da je apelant imao ulogu organizatora. Apelant je osuđivan i protiv njega se, osim ovog, vode kazneni postupci pred tri tužiteljstva u BiH.
3. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 007204 13 Kž 2 od 29. ožujka 2013. godine odbijena je apelantova žalba kao neutemeljena. U obrazloženju rješenja, Sud BiH je ukazao na stav iz odluke Ustavnog suda broj AP-3526/12 „U rješenjima o određivanju i produljenu pritvora Sud BiH vrlo detaljno opisuje dokaze na temelju kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja u odnosu na apelanta, te navodi sadržaj izjava svjedoka, kao i sadržaj drugih dokaza kojim se potkrepljuju takve izjave. Imajući sve to u vidu, Ustavni sud zaista ne vidi kako apelantu nije bilo moguće osporiti navedene osnove sumnje, odnosno pripremiti obranu, te predložiti svoje dokaze (ako ih ima) kojim bi diskreditirao uvjerenje Suda BiH u dokaze koje je predložilo Tužiteljstvo BiH“. Osim toga, treba imati u vidu da je apelantovom branitelju, što tvrdi tužitelj u odgovoru na žalbu, omogućen uvid u dokaze Tužiteljstva BiH i to kako one koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora tako i dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog za produljenje pritvora, a za ostvarenja uvida izostala je aktivnost apelantovog branitelja. Vezano za žalbene navode u svezi sa nadležnosti Suda BiH, Sud BiH je istako da su neutemeljeni, jer se istraga protiv apelanta vodi zbog više kaznenih djela, od kojih su najmanje dva (organizirani kriminal i carinska prevara) propisana KZ-om BiH. Sud BiH je dalje naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi niti u svezi nepostojanja osnovane sumnje niti u pogledu nepostojanja posebnih pritvorskih razloga. Naime, žalbeni navodi su paušalne prirode, tj. pobijano rješenje sadrži detaljne i konkretne razloge za navedeno. U odnosu na žalbene navode da je apelant diskriminiran, jer su osumnjičeni koji su priznali izvršenje kaznenog djela pušteni na slobodu, dok je njemu pritvor produljen, Sud BiH je naveo da su neutemeljeni, jer procjena osnovane sumnje kao i posebnih pritvorskih razloga vrši se individulano, a činjenica da je nekom od osumnjičenih pritvor ukinut ne znači da je zbog toga taj osumnjičeni stavljen u nepovoljniji položaj.
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi da sud nije naveo valjane razloge za odluku o njegovom daljnjem zadržavanju u pritvoru, jer se moraju argumentirati svi razlozi koji upućuju da je pritvor neophodan. Osim toga, neutemeljeno se obrazlaže da je uskraćivanje prava apelantu da mu se dostave dokazi opravdano. Nije utemeljeno ukazivanje na odluku Ustavnog suda AP-3526/12, jer su u tim rješenjima koje je analizirao Ustavni sud vrlo detaljno opisani dokazi na temelju kojih je zaključeno da postoji osnovana sumnja. Apelant ističe da Sud BiH nije nadležan za postupanje, jer, između ostalog, kaznena djela koja mu se stavljaju na teret počinjena su na području Federacije, tako da je u nadležnosti Kantonalnog suda u Sarajevu postupanje u ovom predmetu. Apelant navodi da Sud BiH nije dao relevantne argumente na njegove prigovore u svezi diskriminacije, jer su osumnjičeni koji su priznali kazneno djelo pušteni na slobodu. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti njegovo puštanje na slobodu.
a) Dopustivost prima facie
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U svezi sa apelantovim navodima da sud nije naveo valjane razloge za odluku o njegovom daljnjem zadržavanju u pritvoru, Ustavni sud ukazuje na to da odredba članka 5. stavak
3. Europske konvencije zahtijeva da lišavanje neke osobe slobode mora biti „zakonito“ u smislu članka 5. stavak 1.c) Europske konvencije, što obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu tih osoba. Europski i Ustavni sud kontinuirano ukazuju na to da je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali da to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje i drugi relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63; vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, tačke 33-35, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim rješenjima detaljno razmotrili relevantne dokaze i obrazložili razloge zbog kojih su ocijenili da i dalje postoji osnovana sumnja za produljenje apelantovog pritvora. Osim toga, redoviti sudovi detaljno su obrazložili i postojanje posebnih razloga za pritvor iz članka 132. stavak 1. toč a), b) i c) ZKP-a. U odnosu na apelantove navode u svezi nadležnosti Suda BiH, iz obrazloženja pobijanog rješenja slijedi da se istraga protiv apelanta vodi zbog više kaznenih djela, od kojih su najmanje dva (organizirani kriminal i carinska prevara) propisana KZ-om BiH.
8. U svezi sa apelantovim navodima o navodnom uskraćivanju prava da mu se dostave dokazi, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda, prema kojoj postupak koji se vodi na osnovu članka 5. stavak 4. Evropske konvencije u principu treba, u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na okolnosti istrage koja je u tijeku, također zadovoljavati osnovne zahtjeve pravičnog suđenja. Iako se u nacionalnom pravu ovaj zahtjev može zadovoljiti na različite načine, koji god da se način odabere potrebno je osigurati da druga stranka ima uvid u očitovanja koja su podnesena i da ima stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih (vidi, mutatis mutandis, presuda u predmetu Brandstetter v. Austria od 28. kolovoza 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stav 67; i Garcia Alva v. Germany od 13. veljače 2001. godine, Presuda broj 23541/94). Princip ravnopravnosti strana koji se primjenjuje u habeas corpus postupcima podrazumijeva da postupak mora biti adversaran (Sanchez-Reisse protiv Švicarske [1986. god.] i Wloch protiv Poljske [2000. god.]). U tom smislu, [apelant] mora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (Lamy protiv Belgije [1989. god.]) i mora dobiti sve tužiočeve podneske u vezi s tim (Niedbala protiv Poljske [2000. god.]). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da pobijana rješenja vrlo detaljno opisuju dokaze, odnosno sadržaj i njihovu međusobnu vezu, na temelju kojih je zaključeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. Ustavni sud ne vidi kako apelantu nije bilo moguće osporiti navedene osnove sumnje, te predložiti svoje dokaze. Upravo suprotno iz obrazloženja pobijanog rješenja slijedi da je apelantovom branitelju omogućen uvid u dokaze Tužiteljstva BiH i to kako one koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora tako i dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog za produljenje pritvora, a za ostvarenje uvida izostala je aktivnost apelantovog branitelja. Za suprotno apelant ne nudi bilo kakve dokaze. S tim u svezi nije doveden u pitanje naprijed navedeni standard da se mora osigurati da druga stranka ima uvid u očitovanja koja su podnesena i da ima stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih.
9. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 3. i
4. Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Apelant ukazuje i na povredu prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na slobodu i sigurnost osobe. Apelant smatra da je diskriminiran, jer su osumnjičeni koji su priznali izvršenje kaznenog djela pušteni na slobodu, dok je njemu pritvor produljen. U obrazloženju pobijanih rješenja je utemeljeno navedeno da se procjena osnovane sumnje kao i posebnih pritvorskih razloga, vrši individulano, a činjenica da je nekom od osumnjičenih pritvor ukinut ne znači da je zbog toga taj osumnjičeni stavljen u nepovoljniji položaj. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
5. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
b) Preuranjenost
11. Apelant osporava navedena rješenja o produljenju mjere pritvora i zbog kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
12. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na članak 6. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 4. točka
14. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. st. 1. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena.
13. U svezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovitim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u tijeku. U skladu sa praksom Ustavnog i Europskog suda, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Kako je već navedeno, s obzirom na višestupnjevost kaznenog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. U skladu s tim, nije moguće, u principu, utvrditi da li je kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, točka 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03). U konkretnom slučaju, kazneni postupak protiv apelanta još nije okončan, već je donesena odluka o produljenju pritvora apelantu. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
6. Europske konvencije preuranjeni.
14. Imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić