Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1651/10 („Inga“ AD u stečaju Gradiška)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1651/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1651/10, rješavajući apelaciju „Inga“ AD u stečaju Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Inga” AD u stečaju Gradiška podnesena zbog neizvršenja rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 020-0-Ip-07-00 0111 od 5. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Inga“ AD u stečaju Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirko B. Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 10. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 020-0-Ip-07-00 0111 od 5. februara 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bihaću broj PS.374/04 od 5. januara 2006. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i obavezan „Grad Ostrožac“ d.o.o. iz Cazina (u daljnjem tekstu: izvršenik) da u roku preciziranom u presudi, na ime duga apelantu isplati iznos od 5.165,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. marta 1999. godine do isplate i troškove postupka u iznosu od 460,00 KM.

3. Apelant je 25. decembra 2006. godine podnio Općinskom sudu u Bihaću prijedlog za izvršenje navedene presude i to na pokretnim stvarima izvršenika. Općinski sud u Bihaću se rješenjem broj 017-0-Ip-06-000621 od 28. decembra 2006. godine oglasio nenadležnim i cjelokupan spis proslijedio Općinskom sudu budući da je u izvršnom postupku u kojem se izvršenje traži na pokretnim stvarima izvršenika, nadležan sud na čijem se području pokretne stvari nalaze.

4. Općinski sud je donio rješenje broj 020-0-Ip-07-00 0111 od 5. februara 2009. godine kojim je dozvolio izvršenje. Nakon dostavljanja predmeta sudskim izvršiteljima, sudski izvršitelj je 25. januara 2010. godine izašao na lice mjesta i tom prilikom sačinio Službenu zabilješku prema kojoj izvršenik ne radi počev od 2004. godine i nema nikakvu pokretnu imovinu na osnovu koje je Općinski sud donio zaključak broj 020-0-Ip-07-00 0111 od 7. aprila 2010. godine u kojem je kontatirano naprijed navedeni pokušaj pljenidbe. U zaključku je navedeno da je odredbom člana 125. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku propisano da ako se pri pljenidbi ne nađu pokretne stvari koje mogu biti predmet izvršenja sud će o tome obavijestiti tražioca izvršenje koji nije bio prisutan pljenidbi a koji može u roku od tri mjeseca od dana dostave zaključka odnosno od dana pokušane pljenidbe kojoj nije bio prisutan, predložiti da se pljenidba ponovno provede. Navedeno je i da će se ukoliko tražitelj ne postupi na navedeni način ili ukoliko se pri ponovnom pokušaju pljenidbe ne pronađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja, izvršni postupak shodno odredbama člana 125. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, obustaviti.

5. Nakon toga, apelant je 10. aprila 2010. godine Općinskom sudu dostavio zahtjev za ponovni pokušaj pljenidbe. Sudski izvršitelji su 11. aprila 2011. godine pokušali pljenidbu ali ponovo nisu pronašli nikakve pokretne stvari koje bi mogle biti predmet pljenidbe a time i izvršenja.

6. Općinski sud je 11. maja 2011. godine, dakle, nakon podnošenja apelacije donio rješenje broj 020-0-Ip-07-00 0111 kojim je, shodno odredbama člana 125. stav 3. Zakona o izvršnom postupku ukinuo sve provedene izvršene radnje i obustavio predmetni izvršni postupak jer kod izvršenika nisu pronađene stvari koje bi mogle biti predmet izvršenja.

7. Apelant smatra da mu je zbog nemogućnosti izvršenja rješenja Općinskog suda 020-0-

Ip-07-00 0111 od 5. februara 2009. godine prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je nad njim pokrenut stečajni postupak 2008. godine te da su i Općinski sud u Bihaću i Općinski sud zbog toga trebali postupati hitno jer su svi izvršni postupci i postupci u vezi sa stečajnim postupkom hitne prirode te da su nepotrebno odugovlačili izvršenje čemu apelant ničim nije doprinio. Apelant traži da mu Ustavni sud zbog navedenog dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje zbog nemogućnosti izvršenja navedenog rješenja Općinskog suda zasnivaju isključivo na tome da je izvršni postupak započeo 2006. godine i nije okončan, ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i obustavljen suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo naročito stoga što je predmetni izvršni postupak obustavljen zbog sticanja uvjeta iz člana 125. Zakona o izvršnom postupku zbog nepostojanje predmeta odnosno pokretnih stvari na kojima bi se izvršenje moglo provesti, budući da je apelant tražio izvršenje isključivo na pokretnim stvarima izvršenika iako prema utvrđenju Općinskog suda izvršenik ne radi počev od 2004. godine i nema nikakvu pokretnu imovinu. Ustavni sud primjećuje da se ovakve okolnosti koje su objektivne prirode i na koje Općinski sud nije mogao uticati, ne mogu staviti na teret Općinskom sudu. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda da „moguće propuštanje ovrhe presude zbog siromaštva dužnika ne može se uzeti protiv države osim i u mjeri u kojoj se može pripisati domaćim vlastima, na primjer njihovim pogreškama ili odugovlačenju ovršnog postupka“ (vidi Evropski sud, Šostarić protiv Hrvatske, presuda od 17. aprila 2007. godine, stav 31).

11. Imajući u vidu navedeno, a slijedeći svoju praksu u sličnim predmetima (vidi npr. odluku Ustavnog suda broj AP 3065/09 od 30. oktobra 2012. godine dostupna na web stranici ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud smatra da se, u situaciji kada apelant traži provođenje izvršenja na predmetima za koje je utvrđeno da ne postoje (što se ne može staviti na teret redovnim sudovima) i zbog čega je izvršenje nemoguće provesti pa je postupak shodno navedenim odredbama Zakona o izvršnom postupku obustavljen, apelant ne može efikasno pozivati na nemogućnost izvršenja predmetnog rješenja zbog ponašanja redovnih sudova.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1651/10 („Inga“ AD u stečaju Gradiška) | Sudska praksa | Aktio