Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1655/10 (Z. S.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1655/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1655/10, rješavajući apelaciju Zore Smiljanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zore Smiljanić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001861 10 Uvp od 20. aprila 2011. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 001861 09 U od 9. februara 2010. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R 330/09 od 29. jula 2009. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka br. 05-
050-02-02-777/00 i 05-050-17-295/02 od 9. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zora Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 10. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001861 09 U od 9. februara 2010. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R 330/09 od 29. jula 2009. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek Banja Luka) br. 05-050-02-02-777/00 i 05-050-17-295/02 od 9. aprila 2009. godine. Apelantica je 25. maja 2011. godine dostavila dopunu apelacije kojom je osporila i presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 001861 10 Uvp od 20. aprila 2011. godine.
2. Rješenjem Odsjeka Banja Luka br. 05-050-02-02-777/00 i 05-050-17-295/02 od 9. aprila 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u Kneževu u ulici Dujke Komljenovića broj 32, prizemlje stan broj 1 (u daljnjem tekstu: sporni stan), na kojem je nositelj prava raspolaganja i davatelj stana na korištenje Zemljoradnička zadruga „15 maj“ Kneževo (u daljnjem tekstu: davatelj stana). U obrazloženju rješenja je navedena hronologija predmetnog spora budući da je predmet dva puta vraćen na ponovni postupak rješenjem redovnih sudova sa nalogom da se provede usmena rasprava u smislu utvrđivanja okolnosti pod kojim je apelantica napustila sporni stan. Nadalje, navedeno je da je u ponovnom postupku na usmenoj raspravi, utvrđeno da je apelantica počev od 1976. godine bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu po osnovu ugovora sa davateljem stana pa sve do 9. marta 1994. godine kada je zaključila sporazum sa davateljem stana o ustupanju stanarskog prava na spornom stanu za što joj je davatelj stana na ime troškova za preseljenje isplatio iznos od 4.000,00 DEM nakon čega se apelantica sa svojim suprugom preselila u kuću svog sina u Banja Luci, gdje i sada živi. Navedeno je i da sporni stan trenutno koristi lice poimenično navedeno u rješenju a po osnovu ugovora o otkupu stana zaključenog sa davateljem stana i ovjerenim kod Osnovnog suda u Banja Luci pod brojem preciziranim u rješenju. Nadalje, navedeno je da je u postupku utvrđeno da su neosnovane tvrdnje apelantice da su ratna dešavanja i ratni uvjeti razlog napuštanja spornog stana budući da, kako je naveo Odsjek Banja Luka, iz svih činjenica predmeta proizlazi da je apelantica zbog životne dobi dobrovoljno napustila sporni stan da bi otišla da živi kod sina, da u Kneževu nije bilo ratnih dejstava, da je apelantica živjela u mjestu u kojem je većinsko stanovništvo srpske nacionalnosti kao i apelantica, te da iz tih razloga apelantica i nije imala status izbjeglog i raseljenog lica na osnovu kojeg bi joj, shodno imovinskim zakonima pripadalo pravo na povrat spornog stana u posjed. Zbog navedenog Odsjek Banja Luka je odbio apelanticin zahtjev za povrat u posjed spornog stana.
3. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Ministarstvu koje je rješenjem broj 18.05/2-R 330/09 od 29. jula 2009. godine žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje uz obrazloženje da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo s obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi da apelanticino napuštanje stana nije bilo vezano sa ratnim sukobom jer je apelantica tada imala na raspolaganju porodičnu kuću i nije imala status izbjeglog ili raseljenog lica.
4. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom koji je presudom broj 11 0 U 001861 09 U od 9. februara 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu kao i zahtjev zainteresiranog lica da mu apelantica naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je navedena hronologija predmeta, te navedeno da iz dokaza provedenih u postupku pred upravnim organima proizlazi činjenično stanje koje je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke. Okružni sud je naveo da u prilog navedenim utvrđenjima ide činjenica da je apelantica sklopila sporazum sa davateljem stana u kojem je bio naveden rok za iseljenje i za isplatu dogovorenog iznosa te da se preselila kod sina u porodičnu kuću u kojoj je on do tada živio sam. Prema mišljenju Okružnog suda, da je u trenutku sklapanja navedenog sporazuma postojala prisila, kako to u tužbi tvrdi apelantica, navedeni sporazum ne bi imao ugovorene rokove koji su i ispoštovani niti bi se apelantica i njen suprug uredno odjavili sa adrese spornog stana i prijavili na novu adresu stanovanja kod sina u Banja Luci. Zbog toga je Okružni sud odbio ove navode apelantice kao neosnovane.
5. Nadalje, Okružni sud je obrazložio da su neosnovani i tužbeni navodi da je potpis njenog sina na priznanici o prijemu 4.000,00 KM falsificiran i da novac nikada nije isplaćen budući da je, kako je naveo Okružni sud, utvrđeno da je taj potpis identičan potpisu apelanticinog sina na punomoći koju je dao Udruženju vaša prava, Kancelarija Banja Luka za zastupanje u konkretnom predmetu kao i potpisu na zapisniku sa rasprave održane 16. decembra 2008. godine. Okružni sud je, nadalje, naveo i da preseljenjem (koje nije bilo u vezi sa ratnim dešavanjima) u Banja Luku koja se kao i Kneževo nalazi na teritoriji Republike Srpske a u porodičnu kuću njenog sina, apelantica, kao pripadnica većinskog naroda nije stekla status raseljenog lica u smislu odredbe člana 2. važećeg Zakona o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicama u RS („Službeni glasnik RS“ broj 42/05) a ni takvim zakonom koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat stana pa prema tome, po mišljenju Okružnog suda, apelantica ne ispunjava uvjete iz člana 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) za povrat spornog stana u posjed. Prema obrazloženju Okružnog suda, kod ovakvog stanja stvari, taj sud nalazi da ni ostali tužbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitosti osporenih akata zbog čega nisu ostvareni razlozi za njihovo poništenje. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan.
6. Protiv navedene presude apelantica je podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 U 001861 10 Uvp od 20. aprila 2011. godine zahtjev odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za vanredno preispitivanje osporene presude budući da je nesporno da apelantica tokom postupka pred upravnim organima i nižestepenim sudom ničim nije dokazala da nije primila sporni iznos niti da je sporni stan napustila pod prisilom i zbog ratnih dejstava kao ni da je imala status raseljenog ili izbjeglog lica već da je naprotiv u postupku utvrđeno da je sporni stan napustila dobrovoljno radi preseljenja kod svog sina bez obzira što tom prilikom nije sačinjen zapisnik o primopredaji, da je primila naznačeni iznos na ime troškova preseljenja kao i da nije imala status raseljenog lica ili izbjeglice zbog čega, po ocjeni tog suda, osporeni akti nisu u suprotnosti sa odredbama člana 14. Zakona o prestanku primjene.
7. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da nije tačno da je dobrovoljno napustila sporni stan jer ga je nesporno napustila 1994. godine u toku najžešćih sukoba te da joj nikada nije isplaćen iznos od 4.000,00 KM. Navodi da su sudovi „valjanost“ potpisa njenog sina utvrdili „odokativnom metodom“ te da zaključenje ovakve vrste sporazuma nije predviđeno zakonima pošto ovakav sporazum ne predstavlja otkaz stanarskog prava. Apelantica navodi da i dalje ima stanarsko pravo na spornom stanu što je dokaz da je prisilno iseljena zbog čega smatra da joj je uskraćeno pravo na dom i imovinu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelanticin zahtjev za povrat spornog stana u posjed pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene i zakona kojima su regulirana pitanja izbjeglica i raseljenih lica, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud podsjeća na svoj stav iskazan u brojnim odlukama (vidi npr. AP 645/04 od 2. decembra 2005. godine dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) prema kojem, između ostalog, „
Ustavni sud smatra da je cilj donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine bilo vraćanje na stanje koje je bilo 30. aprila 1991. godine u pogledu stečenih stanarskih prava. Ustav ne zahtijeva doslovno tumačenje zakona, nego teleološko-ciljno tumačenje, kako bi zakon bio dosljedan svojoj svrsi, tj. «ratio legis» te da s tim u vezi, nije bila namjera da se Zakon primjenjuje na lica koja su napustila stanove u koje se smatraju dobrovoljnim kretanjem stanovništva, nego da se Zakon primjenjuje na lica koja su, zbog ratnih okolnosti, bila dovedena u položaj izbjeglice ili raseljenog lica jer bi pogrešno razumijevanje navedenog zakona i njegova striktna primjena na svaki slučaj mogu dovesti do nepravičnosti.“
12. Dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa navedenim stavom, Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Ovo stoga jer iz činjenica konkretnog postupka, suprotno navodima apelantice, ne proizlazi da je u apelanticinom napuštanju spornog stana bilo ikakve prinude već da se apelantica dobrovoljno preselila kod svog sina te da apelantica nikada nije stekla status raseljenog lica ili izbjeglice u smislu relevantnih zakona budući da se, kako su utvrdili upravni organi i redovni sudovi, kao pripadnica većinskog naroda preselila iz jednog u drugo mjesto na teritorji RS u kojima nije bilo ratnih dešavanja. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili prava na dom osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić