Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1667/10 (M. B.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1667/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1667/10, rješavajući apelaciju Mate Bošnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mate Bošnjaka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-08-001636 od 19. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mato Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 7. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-08-001636 od 19. januara 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-799/04 od 27. novembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo odbrane i Općina Busovača (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) solidarno isplate iznos od 88.208,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, bliže precizirano u izreci presude. Apelant je obavezan da prvotuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu navedenom u izreci presude.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant vlasnik predmetnih nekretnina, koje je usljed rata i ratnih opasnosti 1993. godine napustio, te je apelantu nastala šteta neovlaštenom sječom šume na predmetnim nekretninama od strane N.N. izvršioca u periodu od 1995. godine do 1998. godine. Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev protiv prvotužene neosnovan, jer apelant tokom postupka nije dokazao da su predmetne nekretnine bile angažovane za potrebe Armije BiH, odnosno, tokom postupka nije utvrđeno da se radi o ratnoj šteti. Nadalje, Općinski sud je odbio kao neosnovan i tužbeni zahtjev protiv drugotužene, jer je ocijenio da apelant nije dokazao da je drugotužena, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, predmetnu nekretninu stavila pod svoju upravu i sa istom raspolagala na način da je nekretninu dala na privremeno korištenje. Istaknuto je da je Aneksom 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma, u članu 1., regulisano da je pravo izbjeglica i raseljenih lica da dobiju kompenzaciju za imovinu koja im se ne može vratiti, koje pravo se odnosilo na nepokretnu imovinu za koju se vlasništvo i druga prava mogla dokazati vjerodostojnim ispravama. Navedeno pravo u konkretnom slučaju nije pripadalo apelantu, jer tužene nisu bile pasivno legitimirane u predmetnoj pravnoj stvari.

4. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 006-0-Gž-07-000 632 od 15. maja 2008. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno proveo postupak, te nakon ocjene provedenih dokaza, pravilno zaključio da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da su tužene odgovorne za štetu koju je pretrpio zbog sječe izvršene u njegovoj šumi. Naime, iz provedenih dokaza proizilazilo je da predmetna apelantova šuma nije mobilizirana za potrebe odbrane, tj. vojske, u kom slučaju bi štetu nadoknadila država, tj. prvotužena, kao ni to da su predmetne nekretnine stavljene pod upravu drugotužene, a također ni ko je vršio sječu u predmetnoj šumi. Nadalje, po mišljenju Kantonalnog suda, nisu bili osnovani apelantovi žalbeni navodi da je drugotužena bila dužna po službenoj dužnosti pokrenuti postupak za izvršenu sječu u apelantovoj šumi.

6. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-08-001636 od 19. januara 2010. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan i da u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ne postoji odgovornost tuženih za štetu koju je pretrpio na predmetnim nekretninama. Nadalje, istaknuto je da s obzirom na činjenična utvrđenja u predmetu, za koje je Vrhovni sud vezan prema odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku, nije se moglo zaključiti da se radi o ratnoj šteti, koju prema Zakonu o utvrđivanju ratne štete tužene nisu dužne nadoknaditi, jer nije postojao pravni osnov. Po mišljenju Vrhovnog suda, nije postojala odgovornost tuženih za konkretnu štetu apelantu po općim propisima o naknadi štete tj. po odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi obrazloženo je da tužene nisu mogle odgovarati po principu subjektivne odgovornosti (član 154. stav 1. ZOO), jer je bilo nesporno da su štetu počinila treća nepoznata lica. Nadalje, za nastalu štetu nisu mogle odgovarati ni po principu objektivne odgovornosti (član 154. stav 3. i 172. ZOO), odnosno, po odredbama člana 308. tada važećeg Zakona o državnoj upravi, tj. za nezakonit i nepravilan rad svojih organa uprave, jer organi drugotužene a ni organi prvotužene nisu mogli spriječiti predmetnu štetu, bez obzira da li se navedeno smatralo ratnom štetom ili štetom nastalom nakon prestanka ratne opasnosti. Po ocjeni Vrhovnog suda, predmetna šteta nastala na apelantovoj imovini u periodu od 1995. do 1998. godine, sječom šume od strane N.N. izvršilaca, nije imalo obilježja krivičnog djela terorizma iz člana 146. tada važećeg Krivičnog zakona, pa u konkretnom slučaju nije bilo odgovornosti prvotužene u smislu odredbe člana 180. ZOO. S tim u vezi, istaknuto je da je i apelant u reviziji naveo da je šteta na njegovim nekretninama nastala kao rezultat sukoba „dvije komponente kasnije zajedničke vojske“. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno drugostepeni sud utvrdio da drugotužena nije odgovorna za predmetnu štetu po odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, jer tužena nije stavila apelantove nekretnine pod svoju upravu. Po mišljenju Vrhovnog suda, samo u navedenom slučaju bi prema odredbama člana 28. prethodno navedenog Zakona, drugotužena odgovarala za štetu pričinjenu na stvarima koje je stavila pod svoju upravu.

8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Suprotno stavu Vrhovnog suda, apelant smatra da predmetna šteta, koja je nastala kao rezultat sukoba dviju komponenti kasnije zajedničke vojske, upravo ukazuje na dogovornost po osnovi krivice. Nadalje apelant ističe da je drugotužena štetu učinila nečinjenjem, jer je propustila predmetne nekretnine staviti pod svoju upravu, iako to bila dužna uraditi shodno relevantnim zakonskim odredbama.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je odbijena apelantova revizija. Naime, u navedenoj odluci dato je jasno i logično obrazloženje koje se odnosi na utvrđenje da apelant u postupku pred nižestepenim sudovima nije dokazao da su tuženi odgovorni za štetu koju je pretrpio na predmetnim nekretninama, primjenom relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku i ZOO, zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a takvo obrazloženje Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1667/10 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio