Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1680/13 (B. C.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 7 uz EK (Proceduralne zaštitne mjere pri protjerivanju stranaca)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 1. P broj 7 uz EK – proceduralne zaštite u vezi sa protjerivanjem stranaca
- Uporedive situacije
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1680/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1680/13, rješavajući apelaciju Bojana Cvijana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Cvijana podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 008677 13 Kž 5 od 29. marta 2010. godine i S1 2 K 008677 12 Kv 12 od 8. marta 2013. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član
14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Cvijana podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 008677 13 Kž 5 od 29. marta 2010. godine i S1 2 K 008677 12 Kv 12 od 8. marta 2013. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Bojan Cvijan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Vasvija Vidović i Sabina Mehić, advokati iz Sarajeva, podnio je 18. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 008677 13 Kž 5 od 29. marta 2010. godine i S1 2 K 008677 12 Kv 12 od 8. marta 2013. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "naredio Tužilaštvu BiH da u što hitnijem roku odbrani apelanta preda predmete izuzete prlikom pretresa, a koji su vezani za pripremu apelantove odbrane", te "naredio Tužilaštvu BiH da apelantovoj odbrani dostavi sve prijedloge za ukidanje mjere pritvora licima (saosumnjičenima apelanta) kojima je mjera pritvora ukinuta rješenjima Suda BiH".
2. Sud BiH je, postupajući u krivičnom predmetu protiv apelanta i još 10 osumnjičenih lica zbog postojanja osnovane sumnje da su izvršili krivično djelo – organizovani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa krivičnim djelima – dogovor za učinjenje krivičnih djela iz člana 247. KZ BiH i pripremanje krivičnog djela iz člana 248. KZ BiH, a u vezi sa krivičnim djelima – neovlašten promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ BiH, pranje novca iz člana 209. KZ BiH i dr., donio Rješenje broj S1 2 K 008677 12 Kv 12 od 8. marta 2013. godine kojim je apelantu i ostalim osumnjičenim produžen pritvor, u odnosu na apelanta i još jednog osumnjičenog zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), a u odnosu na ostale osumnjičene zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, koji po tom rješenju može trajati najduže tri mjeseca, odnosno do 11. juna 2013. godine.
3. U obrazloženju rješenja Sud BiH je, između ostalog, naveo da je postojanje osnovane sumnje da je apelant pojedina krivična djela počinio u svojstvu organizatora, a pojedina u svojstvu člana organizovane grupe, kao opšteg uslova za produženje pritvora u smislu odredaba člana 132. stav 1. ZKP BiH, utvrdio na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) dostavilo uz prijedloge za određivanje i produženje mjere pritvora od 8. oktobra i 6. decembra 2012. godine, te 6. marta 2013. godine (pobliže navedenih u fusnotama predmetnog rješenja). U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. sta 1. tačka a) ZKP BiH, Sud BiH je naveo da je, pored okolnosti koje su slabijeg intenziteta (težina i priroda krivičnih djela počinjenih u organizovanoj grupi međunarodnog karaktera, okolnost da su neki saučesnici na slobodi, te aktivnosti grupe pri nelegalnom prelasku državne granice u vrijeme izvršenja djela), takođe cijenio i činjenicu da apelant, pored državljanstva Bosne i Hercegovine, ima državljanstvo Republike Srbije. Pri tome, Sud BiH je ukazao da posjedovanja državljanstva druge države ne može biti jedini razlog da bi se nekom odredio ili produžio pritvor, te da je stoga cijenio tu činjenicu kao polazište za ocjenu bitnih okolnosti na strani apelanta, a koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Naime, Sud BiH je naveo da iz dostavljenih dokaza proizlazi da je apelant bio visoko pozicioniran u hijerarhiji organizovane kriminalne grupe, da postoji osnovana sumnja da je počinio predmetna krivična djela kao organizator, te da je, između ostalog, bio zadužen za pribavljanje informacija i kontakata s licima u zemlji i inostranstvu. Po mišljenju Suda BiH, sve navedeno ukazuje na postojanje osnovane bojazni da bi apelant u slučaju puštanja na slobodu iskoristio kontakte i veze, te autoritet visoko pozicioniranog člana grupe za bjekstvo, te da bi zbog činjenice da ima dvojno državljanstvo postao nedostupan Tužilaštvu BiH. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, Sud BiH je naveo da je, pored činjenice da je za ovaj pritvorski razlog dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost uticaja na svjedoke tj. da postoji ozbiljan rizik od uticaja, u konkretnom predmetu na osnovu dostavljenih dokaza utvrdio da je došlo i do konkretnih uticaja na svjedoke. Dovodeći u vezu te dokaze sa dokazima iz kojih proizlaze razgovori apelanta i Darka Eleza o načinu sakrivanja dokaze, uticaja na ostale članove grupe i eventualne svjedoke, po mišljenju Suda BiH sve to upućuje na zaključak da su aktivnosti na polju sakrivanja dokaza, uticaja na svjedoke i saučesnike (u smislu onemogućavanja davanja njihovih iskaza) već preduzete, te da radnje pojedinih osumnjičenih uveliko izlaze izvan okvira osnovane bojazni i postojanja naročitih okolnosti. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da su u konkretnom slučaju, u odnosu na apelanta (i još jednog osumnjičenog), ispunjeni posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP BiH, a u odnosu na ostale osumnjičene poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH.
4. Odlučujući o žalbama apelanta, ostalih osumnjičenih i Tužilaštva BiH protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 008677 13 Kž 5 od 29. marta 2010. godine kojim je žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih odbio kao neosnovane, dok je žalbu Tužilaštva BiH uvažio, pa je navedeno rješenje preinačio tako što je devetorici osumnjičenih produžen pritvor i po osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH, te svim osumnjičenim (uključujući apelanta) i po osnovu člana 132. stav 1. tačka c) ZKP BiH. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da iz dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo BiH, koji su interpretirani u obrazloženju pobijanog rješenja, proizlazi osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili veći broj krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. Pri tome, Sud BiH je naveo da žalbenim prigovorima osumnjičenih nije dovedena u pitanja pravilnost odlučnog utvrđenja iz pobijanog rješenja u pogledu postojanja osnovane sumnje u odnosu na sve osumnjičene, niti u pogledu zaključka o postojanju posebnog pritvorskog razloga za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP, Sud BiH je naveo da prvostepeno vijeće tog suda pravilno cijenilo sve okolnosti na strani apelanta i još jednog osumnjičenog, te u tom smislu pravilno zaključilo da te okolnosti u svojoj ukupnosti imaju karakter "drugih okolnosti" koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Sud BiH je naveo da okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva protekom vremena nisu izgubile na intenzitetu, posebno ne činjenica koja se se tiče motiva za bjekstvo koji osumnjičeni nesumnjivo imaju, budući da su upoznati da se protiv njih vodi istraga zbog teškog krivičnog djela za koje je zaprijećena visoka zatvorska kazna, kao i sadržajem dokaza protiv njih. Sud BiH je dalje ukazao da se navedena okolnost ne može posmatrati izolovano od prirode samog predmetnog krivičnog djela, koje je, kako se osnovano sumnja, počinjeno u okviru organizovane grupe međunarodnog karaktera. Takođe, Sud BiH je ukazao da se ta okolnost ne može posmatrati izolovano od činjenice da se određeni broj članova organizovane grupe i dalje nalazi na slobodi, na teritoriji Republike Srbije, zbog čega se osnovano može očekivati da bi ta lica, u slučaju bjekstva osumnjičenih na teritoriju te države, mogla pomoći osumnjičenim kako u pogledu realizacije samog bjekstva, tako i u pogledu kasnijeg sakrivanja, što bi u znatnoj mjeri ugrozilo predmetnu istragu. Sud BiH je naglasio da ima u vidu i okolnost da je organizovana kriminalna grupa vršila organizovani prevoz i ilegalno prebacivanje direktnih izvršilaca preko državne granice. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da su posebno apelant i još jedan osumnjičeni, svoj status ovlaštenih službenih lica zloupotrebljavali upravo u cilju omogućavanja prelaska državne granice prema Srbiji i Crnoj Gori pojedinim članovima organizovane grupe nakon izvršenja kriminalnih aktivnosti, bez detaljne kontrole službenika granične policije, što sve osnovano ukazuje da bi u slučaju da se nađu na slobodi mogli za sebe i druge osumnjičene osigurati ilegalni prelazak. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju u odnosu na sve osumnjičene ispunjen poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH.
5. Sud BiH je dalje naveo da je apelantov branilac u žalbi ukazao na povredu prava na odbranu, odnosno na "okolnost da je prilikom pretresa apelantovog stana oduzeta dokumentacija koja sadrži njegove pisane instrukcije braniocu u vezi s odbranom u istragama koje se vode protiv njega". U vezi s tim, Sud BiH je naveo da iz pobijanog rješenja proizlazi da navedena dokumentacija očigledno nije predstavljala osnov za odlučivanje o prijedlogu za produženje pritvora, niti je sa dokazima navedena kao prilog tom prijedlogu, te da je stoga neosnovan prigovor apelantovog branioca. Pri tome, Sud BiH je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 3526/12 od 16. januara 2013. godine, u kojoj je Ustavni sud povodom istog apelantovog prigovora, ukazao da Potvrda o oduzimanju predmeta broj VT 16-02/3-04-1-419/12-9/12 od 12. septembra 2012. godine sadrži pouku o pravnom lijeku prema kojem osoba od koje su privremeno oduzeti predmeti ima pravo žalbe u skladu sa odredbama člana 69. Zakona o krivičnom postupku BiH. Apelant nije dao dokaze Ustavnom sudu da je izjavio žalbu protiv navedene potvrde o oduzimanju predmeta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da žalba nije izjavljena. Na ovaj način apelant je onemogućio Sud BiH da raspravi ovo pitanje i donese odgovarajuću odluku koja bi, onda, mogla biti predmet ispitivanja od Ustavnog suda.
6. Nadalje, odlučujući o žalbi Tužilaštva BiH, Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće tog suda ocijenilo kao paušalan i neosnovan prijedlog za produženje pritvora prema osumnjičenim po osnovu člana 132. stav 1. tačka c) ZKP BiH, uz obrazloženje da je Tužilaštvo BiH podnijelo prijedlog za produženje pritvora protiv 11 osumnjičenih, dok je za petoricu ostalih osumnjičenih predloženo ukidanje pritvora, te da to ukazuje da razlozi zbog kojih se traži produženje pritvora po tom osnovu i po Tužilaštvu BiH nisu intenziteta kao na početku. Međutim, Sud BiH je naveo da takav zaključak prvostepenog vijeća ukazuje da prvostepeno vijeće u tom dijelu nije prijedlog u potpunosti sagledalo, niti izvršilo analizu predmetnog slučaja sa činjeničnog niti sa zakonskog aspekta. Naime, Sud BiH je ukazao da nije bilo zakonskog osnova za predlaganje produženja pritvora u odnosu na petoricu osumnjičenih, budući da se njima stavljaju na teret krivična djela za koja nije zaprijećena kazna dugotrajnog zatvora, a što predstavlja uslov za produženje mjere pritvora u ovoj fazi postupka u smislu odredaba člana 135. stav 4. ZKP BIH. Po mišljenju Suda BiH, sve okolnosti konkretnog slučaja (organizovani kriminal, broj krivično-pravnih radnji, ličnost osumnjičenih, ozbiljnost optužbi, težina zaprijećenih kazni, prijetnje likvidacijom svjedoka) ukazuju da je opravdano i na zakonu utemeljeno produženje mjere pritvora osumnjičenim i po osnovu člana 132. stav 1. tačka c) ZKP BiH.
7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima produžen pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP BiH. U vezi s tim, apelant navodi da predmet apelacije nisu obrazloženja razloga zbog kojih je Sud BiH zaključio da na strani apelanta postoje konkretne individualno određene okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora. Pri tome, apelant navodi da se iz samih rješenja na nesumnjiv način može utvrditi da Sud BiH koristi paušalne formulacije kao obrazloženje uslova, bez konkretizacije razloga za pritvor na strani apelanta kao individue.
8. Apelant dalje navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na odbranu i to zbog oduzimanja dokumentacije (prepiske između apelanta i branioca) i zbog nedostavljanja podnesaka (prijedloga za ukidanje mjere pritvora prema osumnjičenim licima). U vezi s tim, apelant navodi da mu je prilikom pretresa prostorija koje koristi sa svojom porodicom oduzeta dokumentacija koja je nedvosmisleno bila označena kao dokumentacija odbrane, a koja apelantu i odbrani još uvijek nije vraćena, iako je odbrana na tome insistirala u više navrata. S obzirom da se oduzeta dokumentacija odnosi na korespondenciju sa braniocem, kao i druga dokumenta odbrane, apelant smatra da je, zbog oduzimanjem te dokumentacije, došlo do kršenja njegovog prava na povjerljivu komunikaciju sa braniocem. Apelant dalje navodi da mu je Sud BiH, na njegov zahtjev, dostavio rješenja o ukidanju mjere pritvora i određivanju mjera zabrane prema sedmoro osumnjičenih lica. Takođe, apelant navodi da se obratio Tužilaštvu BiH sa zahtjevom da mu dostave prijedloge za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjera zabrane prema tim osumnjičenim licima, te da je Tužilaštvo odbilo da mu dostavi te prijedloge. Naime, apelant navodi da je Tužilaštvo BiH u svom dopisu (kao odgovor na apelantov zahtjev) navelo da nije u obavezi da dostavlja drugim braniocima podneske koji se odnose na druge osumnjičene u tom predmetu, kao i da je iz predmetnih rješenja (koje je Sud BiH dostavio apelantu) vidljivo kojom se argumentacijom koristilo Tužilaštvo BiH u podnesenim prijedlozima.
9. Takođe, apelant navodi da se u konkretnom slučaju produženje pritvora koristi kao forma kazne ili ucjene lica koja do sada u istrazi nisu dala iskaz Tužilaštvu BiH, te da takvo postupanje Tužilaštva BiH, a koje je prihvaćeno i od strane Suda BiH, predstavlja kršenje prava na slobodu ličnosti u vezi sa pravom na zabranu samoinkriminacije, a sve u vezi sa zabranom diskriminacije. Apelant navodi da je velikom broju lica koji su bili lišeni slobode zajedno sa apelantom ili naknadno, u vezi sa istragom koja se vodi protiv njih, ukinut pritvor i da su im određene mjere zabrane. U vezi s tim, apelant navodi da se radi o očiglednoj diskriminaciji apelanta u odnosu na ostala lica, s obzirom da je pritvor tim licima ukinut po prijedlogu Tužilaštva BiH, i to isključivo usljed činjenice da su dali izjavu pred Tužilaštvom BiH.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena;
Dopustivost prima facie
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP BiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
13. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
14. Ustavni sud ukazuje da je, u smislu člana 132. stav 1. ZKP BiH, opšti uslov za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Takođe, Ustavni sud ukazuje da se apelant u predmetnoj apelaciji nije jasno izjasnio da li osporava ili ne osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga za produženje pritvora, budući da su njegovi navodi u tom dijelu kontradiktorni. Naime, u predmetnoj apelaciji apelant je kao prvo naveo da "predmet apelacije nisu obrazloženja razloga zbog kojih je Sud BiH zaključio da na strani apelanta postoje konkretne individualno određene okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora", a zatim da se "iz samih rješenja na nesumnjiv način može utvrditi da Sud BiH koristi paušalne formulacije kao obrazloženje uslova, bez konkretizacije razloga za pritvor na strani apelanta kao individue". Međutim, u cilju što potpunije zaštite apelantovih prava, Ustavni sud će prihvatiti da apelant u konkretnom slučaju osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP BiH. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vjeće Suda BiH, obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, između ostalog, navelo da je cijenilo i činjenicu da apelant ima dvojno državljanstvo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u svojoj praksi zauzeo stav da činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo sama po sebi ne može biti osnova za zaključak da postoji opasnost od bjekstva, niti se zbog ovih činjenica može svakoj osumnjičenoj osobi stavljati na teret bjekstvo od pravde u Bosni i Hercegovini.(vidi odluka o dopustivosti broj AP 3512/08 od 29. aprila 2009. godine, tačka 18.). Međutim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH, odlučujući u žalbenom postupku, jasno ukazalo na brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva svih osumnjičenih, pri čemu, za razliku od prvostepenog vijeća, u tom kontekstu nije cijenilo činjenicu da li pojedini osumnjičeni imaju ili nemaju dvojno državljanstvo. S obzirom na to, te imajući u vidu detaljne i jasne razloge drugostepenog vijeća Suda BiH u pogledu postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u zaključku Suda BiH u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH. Takođe, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima Suda BiH apelantu produžen pritvor i zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKP BiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH, u obrazloženjima osporenih rješenja, ukazao da iz dostavljenih dokaza jasno proizlazi da preduzete radnje pojedinih osumnjičenih (ukazujući pri tome i na radnje apelanta) uveliko izlaze izvan okvira osnovane bojazni i postojanja naročitih okolnosti u smislu tačke b), kao i na brojne okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora po osnovu tačke c) stav 1. člana 132. ZKP BiH. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporenih rješenja, dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKP BiH, koje, po mišljenju Ustavnog suda, nije ni proizvoljno niti neprihvatljivo samo po sebi.
15. Nadalje, u vezi apelantovih navoda da mu je prilikom pretresa oduzeta dokumentacija i da mu ta dokumentacija još uvijek nije vraćena, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u Odluci broj AP 3526/12 od 16. januara 2013. godine, jasno ukazao da ne može ispitivati apelantove navode koji se tiču oduzimanja dokumentacije. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je jasno ukazao da je apelant propustio da, u smislu odredaba člana 69. ZKP BiH, izjavi žalbu protiv Potvrde o oduzimanju predmeta broj VT 16-02/3-04-1-419/12-9/12 od 12. septembra 2012. godine, čime je onemogućio Sud BiH da raspravi to pitanje i donese odgovarajuću odluku koja bi, onda, mogla biti predmet ispitivanja od Ustavnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su potpuno neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom pravcu, kao i navodi da mu oduzeta dokumentacija još uvijek nije vraćena, budući da se, po mišljenju Ustavnog suda, takvi navodi na ni koji način ne mogu dovesti u vezu s osporenim rješenjima kojima se odlučivalo o osnovanosti produženja mjere pritvora apelantu. Takođe, u pogledu apelantovih navoda o nedostavljanju prijedloga za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere zabrane drugim licima od strane Tužilaštva BiH, u situaciji kada je Sud BiH dostavio apelantu rješenja kojima je odlučeno o tim prijedlozima, Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne dovode u pitanje garancije iz člana 5. Evropske garancije, te da su stoga potpuno neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega je opravdano daljnje zadržavanje apelanta u pritvoru, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema "opravdan zahtjev" da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu pola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
17. Dovodeći naprijed navedeni stav u kontekst apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da sama činjenica da je Sud BiH drugačije postupao, donosio drugačije odluke o pritvoru, za lica koja su, takođe, učestvovala u istom događaju ne znači da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postojanje osnova za pritvor procjenjuje u svakom konkretnom slučaju, odnosno u odnosu na svakog osumnjičenog posebno. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o žalbi Tužilaštva BiH protiv prvostepenog rješenja, jasno ukazao da u odnosu na petoricu osumnjičenih (kojima je ukinut pritvor i određene mjere zabrane) nije postojao zakonski osnov za predlaganje produženja pritvora, budući da su njima, za razliku od apelanta i ostalih osumnjičenih u konkretnom predmetu, stavljena na teret krivična djela za koja nije zaprijećena kazna dugotrajnog zatvora u smislu odredaba člana 135. stav 4. ZKP BiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se član 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju odnosi na proceduralne zaštite u vezi sa protjerivanjem stranaca. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant se očigledno pogrešno pozvao na povredu prava iz navedenog člana. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Preuranjenost
19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je istim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić