Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1691/10 (JU „Srednja stručna škola“ Kakanj)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1691/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-1691/10, rješavajući apelaciju JU „Srednja stručna škola“ Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU “Srednja stručna škola” Kakanj podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 000674 09 Gž od 17. marta 2010. godine i presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 000674 07 P od 29. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU „Srednja stručna škola“ Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja, koju zastupa direktor Šerif Kovač, zakonski zastupnik, podnijela je 10. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 000674 09 Gž od 17. marta 2010. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 000674 07 P od 29. maja 2009. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 36 0 P 000674 07 P od 29. maja 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, obavezao apelanticu da tužiteljicama Elmini Alispahić, Enisi Durmić, Sedini Kovač i Ševali Rizvan (u daljnjem tekstu: tužiteljice) isplati na ime razlike plaća, toplog obroka i regresa za godišnji odmor za period od 7. februara 2004. godine do 31. januara 2009. godine iznose koji su pobliže navedeni u izreci presude, uz kamate i troškove postupka.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan jer su tužiteljice u radnom odnosu sa apelanticom i njihov tužbeni zahtjev proizilazi iz radnog odnosa. Zatim, neosnovan je prigovor da su tužiteljice potpisanim izjavama izvršile oprost duga jer izjave u koje je sud izvršio uvid nemaju značaj sporazuma kakav propisuje odredba člana 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) budući da nedostaje sporazum između dvije strane – tužiteljica i apelantice. U konkretnom slučaju su te izjave potpisane samo od strane tužiteljica. Obrazlažući dalje, Općinski sud je naveo da je neosnovan prigovor apelantice da je zaključenim sporazumom Vlade Zeničko-dobojskog kantona i odbora Sindikata o isplati plaća i drugih naknada izmijenjen Kolektivni ugovor za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 51/00), jer su potpisnici pomenutog Kolektivnog ugovora Samostalni sindikat radnika srednjeg obrazovanja (predstavnik zaposlenika) i Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta (predstavnik poslodavca) pa su pomenuti Kolektivni ugovor mogli izmijeniti samo potpisnici Ugovora. Iz navedenog proizilazi da Kolektivni ugovor za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH nije izmijenjen, pa je ocijenjeno da je egzistirao u vrijeme koje se odnosi na predmet spora. Općinski sud je osim toga ocijenio da apelantica nije postupala u skladu sa odredbama čl. 27. i 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Naime, odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora propisano je, da je osnovica za obračun plaća najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku računajući od dana primjene Kolektivnog ugovora. Na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, Općinski sud je utvrdio da su tužiteljice u spornom periodu primale plaću i naknadu plaće u visini koja je manja od najniže plaće, pa im je dosuđena razlika u tačno utvrđenim novčanim iznosima shodno nalazu i mišljenju vještaka koji je prihvaćen kao stručan i objektivan. U pogledu naknade za regres, naknade za ishranu u toku rada, sud je prihvatio nalaz vještaka u pogledu razlike neisplaćenih naknada u utuženom periodu kao i visine ovih naknada predviđenih u članu 40. Kolektivnog ugovora.
4. Općinski sud je naglasio da obaveznost primjene Kolektivnog ugovora proizilazi iz odredbe člana 68. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99 i 32/00) kojom je propisano da se plaća zaposlenika utvrđuje Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu. Prigovor neblagovremenosti tužbe tužbe je ocijenjen neosnovanim jer prema odredbi člana 106. Zakona o radu apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Imajući u vidu datum podnošenja tužbe (7. februar 2007. godine) kojom su tužiteljice zatražile isplatu za period počev od 7. februara 2004. godine, zaključeno je da su tužiteljice svoje zahtjeve podnijele u okviru zakonskog roka od tri godine propisanog u citiranoj odredbi Zakona o radu.
5. Odlučujući o žalbi apelantice, Kantonalni sud je donio presudu broj 36 0 P 000674 09 Gž od 17. marta 2010. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, budući da su u postupku utvrđene činjenice od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne presude. Razloge prvostepene presude u ciijelosti je kao svoje prihvatio Kantonalni sud.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je navela da su redovni sudovi povrijedili odredbe Zakona o parničnom postupku, «jer odluka nije donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, odnosno ocjena istih je bila nepravilna i pogrešna, što je rezultiralo pogrešnom i nepravilnom primjenom materijalnog prava». U tom smislu apelantica je istakla da sudovi nisu uvažili bitne dokaze i to «Sporazume između Vlade kantona i Sindikata kantona (Sporazum od 17. augusta 2006. godine, Sporazum od 22. marta 2007. godine i Sporazum od 17. decembra 2007. godine koji su objavljeni u Službenim novinama ZDK broj 4/08)». Apelantica smatra da su navedeni sporazumi bitni, jer drugačije reguliraju visinu određenih prava iz radnog odnosa u odnosu na regulativu iz Kolektivnog ugovora, odnosno da su podobni da isključe primjenu kolektivnog ugovora iz 2000. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ccbh.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, način na koji je Kantonalni sud i Općinski sud primijenio materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu čl. II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelantica se žali da je povrijeđeno i njeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelantica osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić