Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1694/10 (M. D. i S. D.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1694/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1694/10, rješavajući apelaciju Muhameda Demirovića i Sabrije Demirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Demirovića i Sabrije Demirovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Uvp-08-000047 od 15. januara 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-
0-U-07-000218 od 20. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Demirović i Sabrija Demirović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupaju Faruk Ćupina i Sanja Začinović, advokati iz Advokature „Ćupina & Co“ d.o.o. Mostar, podnijeli su 11. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Uvp-08-000047 od 15. januara 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-U-07-000218 od 20. novembra 2007. godine.
2. Rješenjem Gradskog vijeća Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Gradsko vijeće), broj 01-02-
52/07 od 15. marta 2007. godine, utvrđeno je pravo vlasništva na zemljištu pod izgrađenim stambenim objektom i zemljištu koje služi redovnoj upotrebi navedenog objekta, bliže označeno u izreci rješenja, državna svojina, s pravom korištenja Gradske općine Mostar, u korist apelanata s dijelom od po 1/2, te utvrđena obaveza apelanata da na ime naknade za dodijeljeno zemljište i na ime naknade za pogodnosti (renta) plate iznose navedene u izreci rješenja.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-U-07-000218 od 20. novembra 2007. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanata podnesena protiv rješenja Gradskog vijeća.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je iz odredbe člana 32. Zakona o dopunskim pravima branilaca i članova njihovih porodica HNK (u daljnjem tekstu: Zakon o dopunskim pravima) proizilazilo da je Gradsko vijeće bilo u obavezi donijeti odluku o visini subvencije iz čl. 29., 30. i 31. navedenog Zakona do 13. maja 2007. godine, odnosno, 180 dana od dana stupanja na snagu Zakona o dopunskim pravima. Kako je predmetno rješenje Gradskog vijeća doneseno 15. marta 2007. godine, odnosno, u vrijeme kada još nije bio istekao navedeni rok od 180 dana, Kantonalni sud je zaključio da je Gradsko vijeće pravilno primijenilo odredbe važećih odluka – Odluke o utvrđivanju visine naknade za preuzeto gradsko građevinsko zemljište i Odluke o utvrđivanju prosječne konačne građevinske cijene 1m² korisne stambene površine i visine rente. S tim u vezi, obrazloženo je da je Gradsko vijeće rješenjem utvrdilo obaveze apelanata u skladu sa propisima koji su bili na snazi u vrijeme donošenja rješenja, člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine, te navedenih Odluka Gradskog vijeća. Kako je predmetno rješenje Gradskog vijeća doneseno dva mjeseca prije isteka roka iz člana 32. Zakona o dopunskim pravima, Kantonalni sud je ocijenio da nisu povrijeđene ni odredbe Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica (federalni zakon), kao ni odredbe Zakona o dopunskim pravima (kantonalni zakon). Nadalje, Kantonalni sud je istaknuo da u spisu predmeta nije bilo dokaza da su apelanti spadali u kategoriju lica iz člana 2. Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica, odnosno člana 1. Zakona o dopunskim pravima, niti su navedene dokaze apelanti priložili uz tužbu.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Uvp-08-000047 od 15. januara 2010. godine, odbijen je zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbu apelanata kao neosnovanu. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno u presudi naveo da rješenjem Gradskog vijeća nisu povrijeđene odredbe Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica, jer je predmetno rješenje doneseno prije isteka roka od 180 dana koji je propisan članom 32. Zakona o dopunskim pravima i članom 44. Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica, a u vrijeme kada nije bila donesena Odluka o subvencioniranju obaveze plaćanja naknade po osnovu građevinskog zemljišta. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata da je presudom Kantonalnog suda došlo do povrede materijalnog prava iz razloga što utvrđeni iznos naknade za dodijeljeno zemljište i naknade za pogodnosti (renta) nije usaglašen sa federalnim Zakonom o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica, kao i kantonalnim Zakonom o dopunskim pravima. Istaknuto je da je rješenje Gradskog vijeća pravilno doneseno primjenom propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja rješenja, te su, po mišljenju Vrhovnog suda, bili neosnovani navodi apelanata da je isto trebalo donijeti primjenom propisa koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva.
7. Apelanti smatraju im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti ističu da su predmetni zahtjev za dodjelu zemljišta podnijeli još 29. augusta 2000. godine nadležnom organu bivše Gradske općine Stari Grad Mostar u vrijeme važenja propisa navedene Općine. Smatraju da utvrđeni iznos naknade za dodijeljeno zemljište i naknade za pogodnost (rentu) nije usaglašen sa Zakonom o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica i Zakonom o dopunskim pravima. Naime, kako je Općinsko vijeće Grada Mostara tek 12. jula 2007. godine donijelo Odluku o subvencioniranju obaveze plaćanja naknada po osnovu građevnog zemljišta, apelanti smatraju da im je uskraćeno pravo proizašlo iz Zakona o dopunskim pravima. Također ističu da su Kantonalnom sudu dostavili dokaze da ispunjavaju uslove iz člana 1. Zakona o dopunskim pravima.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili tužbu apelanata, odnosno, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da je Gradsko vijeće pravilno utvrdilo iznos naknade za dodijeljeno zemljište i naknade za pogodnosti (renta) na osnovu propisa koji su važili u momentu donošenja odluka, zbog čega je odbijena tužba/zahtjev apelanata, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić