Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1710/10 (Udruženje stanara zgrade Bregovi broj 2. S-55 Trebinje)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1710/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-1710/10, rješavajući apelaciju Udruženja stanara zgrade Bregovi broj 2. S-55, Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja stanara zgrade Bregovi broj 2. S-55 Trebinje podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 556 od 18. marta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje stanara zgrade Bregovi broj 2. S-55 Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Momo Turunjanin i Dragan Škuletić, advokati iz Trebinja, podnio je 10. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 556 od 18. marta 2010. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 10. januara 2013. godine, a što je on i učinio 17. januara 2013. godine.
2. Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom broj 095-0-Ps- 06-000-178 od 6. mart 2007. godine, a koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž07-000 058 od 11. februara 2008. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev te obavezao tuženog „MVS-IMPEX“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu preda na raspolaganje stambeno-poslovni objekt bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna zgrada) ili da mu na ime neurađenih, a potrebnih radova za završetak i korištenje spornog objekta isplati označeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude Okružnog suda, a u vezi sa prigovorom tuženog da apelant nije aktivno legitimisan, je ukazano da je prvostepeni sud uvidom u Odluku o osnivanju apelanta, kao i u Statut, utvrdio da je apelant registrovan u registru, a na temelju čega je zaključio da je prigovor tuženog u pogledu nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta neosnovan.
3. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 556 od 18. marta 2010. godine uvažio reviziju tuženog, te preinačio presudu Okružnog suda, tako da je žalbu tuženog uvažio, presudu Osnovnog suda preinačio na način da se apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbija.
4. U obrazloženju presude je ukazano da je apelant osnovan od građana koji su kupci stanova i poslovnih prostora u spornoj zgradi, a prema ugovorima koje su zaključivali u toku 2002. godine sa preduzećem „MAN CO“ Bijeljina. Nadalje, ukazano je da je apelant 2005. godine upisan u kao pravno lice u registar udruženja građana i fondacija kod prvostepenog suda. Najzad, ukazano je da je tuženi ugovorom od 1. novembra 2003. godine preuzeo obavezu da umjesto preduzeća „MAN CO“ Bijeljina završi građevinske radove na spornoj zgradi, ali da preuzetu obavezu nije izvršio.
5. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da u parničnom postupku stvarna legitimacija stranaka predstavlja materijalno-pravni odnos stranaka prema predmetu spora i ona zavisi od materijalnog prava koje se primjenjuje na određeno činjenično stanje. U tom smislu, tužilac je u određenoj parnici aktivno legitimisan ako je nosilac prava koje je predmet spora, a tuženi je pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja odgovara tom pravu.
6. Nadalje, ukazano je da su u konkretnom slučaju ugovorne strane kod zaključenja ugovora o kupoprodaji stanova odnosno poslovnih prostora u spornoj zgradi, a iz kojih se traži ispunjenje obaveza u ovoj parnici, bila fizička lica. Izvršenje obaveza iz tih ugovora na osnovu člana 124. Zakona o obligacionim odnosima tražio je apelant, kao pravno lice koje je osnovano od pojedinačnih imaoca ugovora o kupoprodaji. Na temelju navedenog, zaključeno je da apelant očigledno nije u ugovornom materijalno-pravnom odnosu sa tuženim u pogledu obaveza čije izvršenje traži predmetnom tužbom, jer nije nosilac prava koje je predmet spora u parnici a zbog čega nije ni aktivno legitimisan. U prilog ovog zaključka je ukazano i da aktom o osnivanju apelanta osnivači nisu na njega prenijeli ovlaštenje da od tuženog traži ispunjenje obaveza iz tih ugovora na način kako se to zahtjeva predmetnom tužbom. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je uvažio revizioni navod tuženog da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odlučivali o apelantovoj aktivnoj legitimaciji. Po ocijeni Vrhovnog suda činjenica da su osnivači apelanta fizička lica koja su nosioci prava iz zaključenih kupoprodajnih ugovora, za čije ispunjenje odgovara tuženi, ne daje pravo apelantu da zahtjevom traži ispunjenje obaveza proisteklih iz ugovora u kojim on nije ugovorna strana, niti je od onih koji su bili ugovorne strane ovlašten da traži izvršenje obaveze iz ugovora.
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da on ne može tražiti ispunjenje ugovora u kojim nije bio ugovorna strana. S tim u vezi je ukazano da je apelant kao udruženje osnovan, pored ostalog, s ciljem okončanja svih ostalih radova koji su neophodni za tehnički prijem zgrade, a koji prethode useljenju stanara, te radi realizacije prava vlasništva na stanovima. Iz pobrojanih ciljeva, po apelantovom mišljenju, na jasna i nedvosmislen način proizilazi da su osnivači na njega prenijeli doslovno sva ovlaštenja za preduzimanje i pravnih i faktičkih radnji koje vode obezbijeđenju finansijskih sredstava za završetak sporne zgrade, fizičkog izvođenja potrebnih radova, te realizaciji prava vlasništva na stambenim odnosno poslovnim jedinicama. Nadalje, apelant smatra da iz stava Vrhovnog suda proizilazi da bi on bio aktivno legitimisan samo da je u Statutu izričito regulisano da su osnivači na njega prenijeli ovlaštenje za podizanje tužbe sa identičnim tužbenim zahtjevom koji je bio istaknut u postupku. Po apelantovom mišljenju iz cilja osnivanja definisanog kao „ realizacija prava vlasništva na stanovima“ proizilazi i najšire moguće ovlaštenje za apelanta kao udruženje da preduzima sve pravne radnje s ciljem upisa svojih osnivača kao vlasnika pojedinih stambenih i poslovnih jedinica, a što podrazumijeva i podnošenje odgovarajuće tužbe pred nadležnim parničnim sudom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima, a koji se u suštini svode na tvrdnju da mu je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno jer je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, Ustavni sud podsjeća da da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je zaključak da apelant nema aktivnu legitimaciju u postupku zasnovan na činjenici da on nije bio nosilac prava iz materijalnog-pravnog odnosa koji je bio predmet spora. U tom smislu, tvrdnja apelanta da bi, prema stanovištu Vrhovnog suda, aktivnu legitimaciju imao samo da je izričito bio ovlašten za isticanje tužbe sa identičnim tužbenim zahtjevom nije osnovana. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da osnivači aktom o osnivanju nisu prenijeli na apelanta ni ovlaštenje da od tuženog može zahtijevati izvršenje obaveze iz ugovornog odnosa u kome se svako od osnivača nalazi sa tuženim na temelju pojedinačnih ugovora koje su zaključili. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud konstatovao da je ugovor djelo stranaka koje ga stvaraju svojom voljom, te da ga one kao subjekti prava mogu mijenjati i ukidati, a shodno čemu, samo stranke iz ugovornog odnosa mogu zahtijevati ispunjenje obaveza iz tako uređenog odnosa. Stoga je neosnovana tvrdnja apelanta da je definisanjem kao cilja u sonivačkom aktu „realizacija prava vlasništva na stanovima“ za njega konstituisano i pravo da može tražiti ispunjenje ugovora u kom nije bio ugovorna strana, niti je od ugovorne strane u tom smislu dobio ovlaštenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić