Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1724/10 (D. K. i M. K.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1724/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1724/10, rješavajući apelaciju Darinke Kurušić i Milijane Kurušić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darinke Kurušić i Milijane Kurušić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 033489 09 Gz od 17. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 033489 00 P od 7. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Darinka Kurušić i Milijana Kurušić (u daljnjem tekstu: apelantice), iz Banja Luke, koje zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banja Luke, podnijele su 13. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 033489 09 Gz od 17. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 033489 00 P od 7. jula 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 033489 00 P od 7. jula 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantica u odnosu na prvotuženog „Incel Holding“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kojim su tražile da im se isplate naknade iz radnog odnosa na način opisan u dispozitivu prvostepene presude. Stavom II navedene presude utvrđen je prekid postupka u odnosu na drugotuženog „Celuloza“ DOO Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zbog prestanka potojanja drugotuženog.
3. Kako je naveo Osnovni sud, nakon dokaznog postupka koje je proveo sud proizilazi da je tužilac Kurušić Stanimir (u daljnjem tekstu: tužilac) koji je bio prednik apelantica (suprug prvoapelanticee i otac drugoapelantice) podnio je 18. juna 1998. godine tužbu protiv prvotuženog radi utvrđivanja nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, da je tužilac preminuo 6. aprila 2002. godine i da su postupak preuzele apelantice kao njegove nasljednice, koje su označene kao tužiteljice.
Postupajući po tužbi tužioca, Osnovni sud je rješenjem od 27. maja 1999. godine, odbacio tužbu tužioca kao neblagovremenu, da bi odlučujući po žalbi tužioca Okružni sud rješenjem od 4. februara 2000. godine ukinuo prvostepeno rješenje u dijelu kojim se zahtjeva vraćanje na rad i priznavanje svih prava iz radnog odnosa i u tom dijelu je predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Navedeno je da je Okružni sud u preostalom dijelu, a što se odnosi na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, prvostepeno rješenje potvrdio. Odlučujući u ponovnom postupku o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je donio djelimičnu presudu 26. marta 2002. godine, koja je postala pravosnažna 1. augusta 2002. godine, a kojom je naloženo prvotuženom da tužioca vrati na posao do donošenja odluke po prigovoru. S obzirom na navedeno Osnovni sud je istakao da je, dakle, predmet ovog spora odlučivanje o zahtjevu za isplatu plata i ostalih primanja.
4. Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantica koji se odnosi na isplatu plata i naknada iz radnog odnosa pok. tužioca neosnovan. Naime, po mišljenju Osnovnog suda, nesporna je činjenica da je Rješenje Osnovnog suda od 27. maja 1999. godine u dijelu u kojem je utvrđeno da je tužba tužioca neblagovremena u odnosu na zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa postala pravosnažna 4. februara 2000. godine, te je također nesporno da je djelimična presuda Osnovnog suda od 26. marta 2002. godine u dijelu u kojem je naloženo prvotuženom da tužioca vrati na posao do donošenja odluke o prigovoru postala pravosnažna 1. augusta 2002. godine. Međutim, po ocjeni Osnovnog suda, nesporna je i činjenica da je tužilac preminuo 6. aprila 2002. godine, a da je prvotuženi djelimičnu presudu Osnovnog suda od 26. marta 2002. godine zaprimio tek 23. jula 2002 .godine. Dakle, prvotuženi je odluku suda kojom mu je naloženo da tužioca vrati na rad do donošenja odluke po prigovoru zaprimio skoro četiri mjeseca nakon smrti tužioca. Stoga, prvotuženi koji je imao saznanja da je tužilac preminuo nije ni pozivao tužioca na posao, budući da je odluka suda već u momentu dostavljanja tuženom bila neizvršiva zbog smrti tužioca. Osnovni sud je naveo da u vrijeme donošenja pomenute djelimične presude od 26. marta 2002. godine na snazi bio Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ« br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te «Sl.glasnik RS» br. 17/93, 14/94 i 32/94: u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je navedeno da je odredbom člana 328. tog zakona bilo propisano da kad se stranci u presudi nalaže izvršenje kakve činidbe, odrediće se i rok u kome je ovu činidbu dužna da izvrši, te je nadalje bilo propisano da rok za izvršenje činidbe počinje da teče prvog dana poslije dostavljanja prepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje. Iz svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da apelantice nemaju pravni osnov za potraživanje isplata na ime plata i naknada iz radnog odnosa pok. tužioca, budući da je nesporno utvrđeno da je odluka suda u dijelu u kojem je utvrđeno da je tužba tužioca neblagovremena u odnosu na zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa postala pravosnažna 4. februara 2000. godine, dakle budući da je nesporno da sud nikada nije ni odlučivao o zahtjevu tužioca za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa. Po mišljenju Osnovnog suda, valjan pravni osnov za potraživanja apelantica iz radnog odnosa pok. tužioca postojao bi samo u slučaju da je sud pravosnažnom odlukom utvrdio da je rješenje o prestanku radnog odnosa pok. tužioca bilo nezakonito. U konkretnom slučaju, pravosnažnom djelimičnom presudom od 26. marta 2002. godine (koja je dostavljena prvotuženom 23. jula 2002. godine), samo je naloženo prvotuženom da vrati tužioca na rad do donošenja odluke o prigovoru. Međutim, prvotuženi iz objektivnih razloga nije mogao izvršiti naloženu radnju budući da je tužilac već bio mrtav. Shodno navedenom, Osnovni sud je utvrdio da je tužba apelantica u odnosu na prvotuženog neosnovana, te ju je stoga i odbio.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 033489 09 Gz od 17. februara 2010. godine žalba apelantica je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Cijeneći stanje u spisu i provedene dokaze, Okružni sud je zaključio da je odluka Osnovnog suda pravilna i zakonita. Usljed statusnih promjena spajanja preuzimanjem, nespornim je utvrđeno da je „Celuloza“ d.o.o. Banjaluka pripojena prvotuženom, te da imovina preuzetog preduzeća, uključujući i obaveze prelazi na prvotuženog, da prvotuženi nije mogao vratiti tužioca na rad do donošenja odluke po prigovoru, jer je tužilac preminuo 6. aprila 2002. godine, a presuda kojom je naloženo prvotuženom da tužioca vrati na rad dostavljena mu je 23. jula 2002. godine. Po mišljenju Okružnog suda, pravilno prvostepeni sud zaključuje da je tužba tužioca neblagovremena u odnosu na zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, da je ta odluka postala pravosnažna 4. februar 2000. godine i da sud nikada nije odlučivao o zahtjevu tužioca za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, pa je ispravan zaključak da bi potraživanje bilo osnovano samo u slučaju da pravosnažnom odlukom sud utvrdi da je rješenje o prestanku radnog odnosa pok. tužioca bilo nezakonito. Kako prvotuženi iz objektivnih razloga nije mogao tužioca vratiti na rad do donošenja odluke o prigovoru, jer je tužilac već bio mrtav, te kako je drugotuženi prestao da postoji što potvrđuje rješenje o registraciji Osnovnog suda od 23. marta 2009. godine, prvostepeni sud je pravilnom primjenom odredbi člana 415. Zakona o preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03, 974/04 i 34/04), te odredbi člana 378. tačka 3. ZPP donio, po ocjeni Okružnog suda, pravilnu i zakonitu odluku. Žalbeni navodi apelantica da je njihov pravni prednik imao pravo na rad sve do odluke prvotuženog o prigovoru i da je njihov zahtjev da im se isplate neisplaćene plate i ostala primanja po osnovu rada od prestanka radnog odnosa do smrti tužioca nije, po mišljenju Okružnog suda, osnovan iz razloga što je rješenje o prestanku radnog odnosa tužioca postalo pravosnažno, pa kako nije utvrđena nezakonitost takvog rješenja, te cijeneći činjenicu da je tužilac preminuo 6. aprila 2002. godine, odluka prvostepenog suda je pravilna i zakonita.
6. Apelantice su navele da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nižestepeni sudovi su, po mišljenju apelantica, očigledno nepravilno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo odnosno pozitivne propise. Apelantice se u ovom postupku žale na nepravičnost postupka pred sudom zbog proizvoljne primjene zakona čime je prouzrokovana povreda prava na pravično suđenje, pa smatraju da je neophodno da Ustavni sud u prvom redu provjeri jesu li nižestepeni sudovi u ovom predmetu odlučivali na proizvoljan i arbitraran način. I apelantice smatraju da je djelimična presuda prvostepenog suda neizvršiva ali samo u odnosu na vraćanje radnika na rad. Međutim, kad je u pitanju isplata neisplaćenih plata i drugih potraživanja po osnovu radnog odnosa, apelantice smatraju da je na osnovu pravosnažne djelimične presude njihov pravni prednik imao pravo na rad sve do odluke tužene o prigovoru, a kako je tužilac umro prije donošenja odluke koja nije ni donesena, to je imao pravo na rad od prestanka radnog odnosa do svoje smrti, a izmakle plate su se i tražile upravo do smrti tužioca. Dakle, apelantice smatraju da je tužilac imao pravo na rad što je osnovni zahtjev u parnicama iz radnih odnosa, pa zato apelantice imaju pravo na izmakle plate jer se radi o sporednom potraživanju iz parnica o zaštiti prava iz radnog odnosa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantice ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantice nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić