Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1730/10 (R. B.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1730/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1730/10, rješavajući apelaciju Radoslava Brnjoša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radoslava Brnjoša podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 15 0 U 000088 09 Uvp od 22. februara 2010. godine i presude Okružnog suda u Trebinju, broj 15 0 U 000088 09 U od 22. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radoslav Brnjoš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Centar za pružanje besplatne pravne pomoći – Sjedište u Trebinju, podnio je 10. maj 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 15 0 U 000088 09 Uvp od 22. februara 2010. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 15 0 U 000088 09 U od 22. juna 2009. godine.
2. Zaključkom Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske, Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: Flijala), broj 1068521063 od 19. februara 2009. godine, odbačen je apelantov zahtjev za nastavak isplate novčane naknade za tjelesno oštećenje.
3. Rješenjem Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO), broj 1068521063 od 30. marta 2009. godine, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Filijale.
4. Presudom Okružnog suda, broj 15 0 U 000088 09 U od 22. juna 2009. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Fonda PIO.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je iz spisa predmetne upravne stvari proizilazilo da apelant nije bio korisnik prava na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje kod Fonda PIO 31. decembra 2001. godine, što ni sam apelant nije sporio u navodima iz tužbe, te da je predmetni zahtjev podnio 9. februara 2009. godine. S tim u vezi, citiran je član 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama) kojim je propisano da lice koje je pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje ili pravo na novčanu naknadu za pomoć i njegu ostvarivalo u Fondu prije stupanja na snagu Zakona, Fond će na njegov zahtjev, nakon stupanja na snagu ovog zakona nastaviti isplatu od dana podnošenja zahtjeva, pod uslovom da to pravo nije ostvareno po drugom propisu. Nadalje, iznos za isplatu prava iz stava 1. ovog člana predstavlja iznos isplaćen za decembar 2001. godine uvećan za procent za koji su usklađene penzije. Okružni sud je zaključio da je očigledno da apelant nije ispunio uslove iz člana
10. Zakona o izmjenama, te stoga je ocijenjeno da je Fond PIO, nakon pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, pravilno postupio kada je donio odluku.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj 15 0 U 000088 09 Uvp od 22. februara 2010. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se u spisu predmetne upravne stvari nalazilo rješenje Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, Filijala Beograd, broj 182.1-04014/99 od 12. oktobra 1999. godine, kojim je apelantu utvrđeno pravo na invalidsku penziju od 23. jula 1999. godine, te rješenje Filijale, broj 1068521063 od 12. augusta 2005. godine, kojim mu je priznato pravo na samostalnu invalidsku penziju od 22. juna 1998. godine. Dalje je navedeno da se radilo o priznavanju prava na srazmjerni dio penzije za penzijski staž ostvaren u Bosni i Hercegovini, odnosno, Republici Srpskoj. Vrhovni sud je istaknuo da u navedenim rješenjima, niti u kojem drugom aktu, nije bilo nikakvih podataka da je apelantu priznato pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje. Vrhovni sud je ocijenio da su Fond PIO i Okružni sud pravilno zaključili da je apelantov zahtjev za nastavak isplate predmetnog prava neosnovan s obzirom na odredbe člana 10. Zakona o izmjenama, te da su apelantovi prigovori neosnovani. Naime, Okružni sud je, po mišljenju Vrhovnog suda, postupio u skladu sa odredbama člana 30. Zakona o upravnim sporovima, jer je ispitao zakonitost drugostepenog rješenja u granicama tužbenog zahtjeva, a u materijalno-pravnom smislu, presudu je pravilno zasnovao na odredbama člana 10. Zakona o izmjenama. Kako u spisu predmeta nije bilo dokaza da je apelant ranije ostvario predmetno pravo, Okružni sud nije bio u mogućnosti da navedeno ispita. Osim toga, navedeno bi bilo bez značaja za ishod postupka u predmetnoj upravnoj stvari, jer iz apelantovih navoda nije proizilazilo da mu je predmetno pravo bilo priznato od Fonda PIO.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje ostvario još 1986. godine, i ista mu je isplaćivana sve do 1992. godine, kada je došlo do prekida isplate. Nadalje, tvrdi da u spisu predmeta postoje dokazi za navedeno, te da postoji dokumentacija da je predmetna naknada isplaćivana sve do 1999. godine (ali ne apelantu). Apelant dalje navodi da je navedeno pravo ostvarivao kod Filijale, te da je isplata prekinuta bez objašnjenja ili pismenog akta. Stoga smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 10. Zakona o izmjenama, kojom je izmijenjena odredba 236. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Na apelantov zahtjev, Filijala je dopisom od 6. maja 2010. godine dostavila apelantu fotokopije likvidacionog lista i finansijskih kartica za 1996., 1997., 1998., 1999. i 2000. godinu, koje je apelant priložio uz apelaciju, kao dokaz svojih tvrdnji.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantov zahtjev za nastavak isplate novčane naknade za tjelesno oštećenje. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelant nije ispunio uslove iz člana 10. Zakona o izmjenama, zbog čega je odbačen apelantov zahtjev za nastavak isplate novčane naknade za tjelesno oštećenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta iz kojih proizilazi da apelant nadležnim upravnim organima nije dostavio bilo kakve dokaze da je ranije uopće imao utvrđeno takvo pravo, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić