Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1733/10 (Hrvatske pošte d.o.o. iz Mostara)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1733/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-1733/10, rješavajući apelaciju Hrvatske pošte d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hrvatske pošte d.o.o. Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 000103 09 Rev od 23. februara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hrvatske pošte d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Boris Kamšigovski i Mijo Pranjić, punomoćnici, zaposlenici apelanta, podnio je 13. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 000103 09 Rev od 23. februara 2010. godine.

2. Općinski sud u Ljubuškom je presudom broj 63 0 P 000103 08 P od 25. septembra 2008. godine odbio tužbeni zahtjev Z.P. (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime neisplaćenog dijela plata za period od 1. septembra 2002. godine do 30. septembra 2005. godine isplati označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu uplati mjesečne doprinose i poreze.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, ukazao da je tužitelj na glavnoj raspravi „precizirao tužbeni zahtjev“, potražujući na ime neisplaćenog dijela plaće za period od 1. septembra 2002. do 30. septembra 2005. godine iznos od 9.737,53 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od 27. novembra 2007. godine pa do isplate kao i na ime neisplaćenog dijela mjesečnih doprinosa poreza koji proistječu iz plaće za isti period iznos od 6.716,03 KM , „nakon čega je sud rješenjem dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva“, te potražujući troškove parničnog postupka prema troškovniku kojeg je predao za spis. Također je navedeno da je apelant u odgovoru na tužbu i u toku postupka, između ostalog, istakao prigovor zastarjelosti potraživanja u skladu članom 106. Zakona o radu, kao i prigovor zastarjelosti samog prava u skladu sa članom 373. ZOO, osporavajući i navode tužitelja da je došlo do prekida zastare odnosno da je apelant priznao svoju obavezu zapisnikom sa sastankaod 13. septembra 2005. godine i naknadno izrađenim obračunom koji su iz tog sastanka proizišli, te da se time nije prekinuo tok zastare potraživanja, jer priznanje nije dano na jasan i izričit način od strane ovlaštenog lica, a priznanje duga koje uslijedi nakon isteka roka zastare, po mišljenju apelanta, mora biti kvalificirano priznanje tj. učinjeno u pismenom obliku i učinjeno neposredno. Zatim, da je apelant osporio i osnovanost tužbenog zahtjeva jer je tužitelju prestao radni odnos sa danom 15. oktobra 2006. godine temeljem sporazuma o prestanku ugovora o radu uz isplatu poticajne otpremnine.

4. Općinski sud je zatim istakao da je, analizirajući sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, zaključio da među strankama nije sporno da je tužitelj bio djelatnik apelanta do 6. oktobra 2006. godine, kada mu je sporazumno prestao ugovor o radu, ali da je među strankama sporan prigovor samog prava potraživanja; osnov tužbenog zahtjeva; prigovor zastare sukladno članu 106. Zakona o radu; da li je na sjednici od 13. septembra 2005. godine apelant priznao dug i time prekinuo tok zastare svake pojedinačne razlike plaće kao i visina tužbenog zahtjeva.

5. Zatim je Općinski sud istakao da je članom 373. ZOO regulirano da samo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanje. Kako je u konkretnom slučaju apelant tužitelju isplaćivao plaće, jer je bio uposlenik apelanta, (samo je isplaćivao umanjenu plaću, a ne visinu one koja je regulirana odredbama Kolektivnog ugovora), a razlika plaće, kao i sama plaća predstavlja samostalno potraživanje, pa po dospijeću svakog pojedinačnog iznosa počinje teći zastarni rok, ne stoje navodi apelanta da je došlo do zastare samog prava na plaću po osnovu rada, pa je stoga prigovor apelanta na zastaru samog prava sukladno članu 373. ZOO neutemeljen.

6. Općinski sud je u nastavku obrazloženja istakao da je u tački 3. sporazuma o prestanku ugovora o radu tužitelja (prema kojem tužitelju radni odnos prestaje sa danom 15. oktobra 2006. godine) navedeno, da se apelant obavezuje tužitelju isplatiti iznos od 14.912,00 KM na ime poticajne otpremnine i to u roku od 30 dana od dana potpisivanja tog sporazuma, te da će tužitelju isplatiti plaću zarađenu do dana raskida ugovora o radu i to prigodom isplate plaće ostalim uposlenicima, a pod tačkom 4. istog sporazuma je navedeno da sa danom prestanka radnog odnosa prestaju sva prava i obaveze uposlenika (tužitelja) i poslodavca (apelanta) utvrđena zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Nespornim je utvrđeno da je tužitelju isplaćena ugovorna poticajna otpremnina.

7. U odnosu na sporna pitanja: da li po zaključivanju sporazuma o prestanku ugovora o radu uz isplatu poticajne otpremnine tužitelj ima pravo potraživati, sukladno kolektivnom ugovoru, razliku plaće od 1. septembra 2002. do 30. septembra 2005. godine i da li se tužitelj uz isplatu poticajne otpremnine odrekao svih prava koja bi mu pripadala iz osnova Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu i Zakona o radu, Općinski sud je zauzeo stav da se apelant pod tačkom 3. sporazuma o prestanku radnog odnosa tužitelju obavezao da će tužitelju isplatiti zarađenu plaću do dana raskida ugovora o radu i to prigodom isplate plaće ostalim uposlenicima, i to se odnosi samo na zarađenu plaću do dana sporazumnog raskida ugovora o radu, pa se ta obaveza ne može odnositi i na utuženi period prema odredbama Kolektivnog ugovora. Općinski sud je na kraju istakao kako smatra, da je zaključivanjem sporazuma o prestanku ugovora o radu između tužitelja i apelanta uz isplatu poticajne otpremnine tužitelj izričito odustao od svih ostalih prava koja bi mu pripadala iz Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu i Zakona o radu, pa da je tužiteljevo potraživanje razlike plaće od 1. septembra 2002. do 30. septembra 2005. godine prema Kolektivnom ugovoru sukladno čl. 37. i 38. neutemeljeno, zbog čega je taj sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

8. Odlučujući o žalbama obje parnične stranke Kantonalni sud je presudom, broj: 63 0 P 000103 08 Gž od 9. decembra 2008. godine, žalbu tužitelja odbio i prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti, a žalbu apelanta odbacio.

9. Obrazlažući svoju odluku Kantonalni sud je naveo da je apelant protiv prvostepene presude 7. oktobra 2008. godine podnio žalbu, da bi podneskom od „4. oktobra 2008. godine istu povukao“, pa zbog propusta prvostepenog suda da sa žalbom odluči u skladu sa odredbom člana

213. ZPP-a, to je temeljem odredbi čl. 224. st. 1. tačka 1., učinio Kantonalni sud.

10. U odnosu na žalbu tužitelja Kantonalni sud je istakao da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je tužbeni zahtjev kao neutemeljen odbio, prihvatajući obrazloženje prvostepenog suda, a u odnosu na ostale navode tužitelja koji se odnose na prekid zastare i odricanje od zastare Kantonalni sud je zauzeo stav da nisu relevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari iz razloga što je zahtjev tužitelja, temeljem zaključenog sporazuma između stranaka, valjalo odbiti kao neutemeljen.

11. Vrhovni sud je presudom broj 63 0 P 000103 09 Rev od 23. februara 2010. godine, uvažio reviziju tužitelja, obje nižestepšene presude preinačio na način da je tužbeni zahtjev tužitelja u cjelini usvojio.

12. U obrazloženju presude je ukazano da su nižestepeni sudovi pogrešno tumačili Sporazum o prestanku ugovora o radu uz isplatu poticajne otpremnine, zaključen 6. oktobra 2010. godine između apelanta, kao poslodavca i tužitelja, kao uposlenika (u daljnjem tekstu: Sporazum), te tako pogrešno primijenili materijalno pravo, tj. član 344. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da se član IV Sporazuma kojim je regulisano da tužiocu prestaju prava i obaveze iz Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu ne može tumačiti na način da se tužilac odrekao prava na zarađenu platu, odnosno da je potpisivanjem Sporazuma odustao od potraživanja neisplaćenih plata do prestanka radnog odnosa i tako otpustio dug u smislu člana 344. ZOO. Po mišljenju Vrhovnog suda ova odredba može se odnositi samo na eventualna buduća potraživanja nakon prestanka radnog odnosa (nakon 15. oktobra 2006. godine), što je i navedeno u Sporazumu. U prilog ovog zaključka ukazano je i da se apelant, u članu III. stav 2. Sporazuma, obavezao da tužiocu isplati platu zarađenu do dana raskida ugovora. Prema stavu Vrhovnog suda, zarađenu platu predstavlja plata koja radniku pripada po ZOR, Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu, pa makar da mu je poslodavac nije u cjelini i na vrijeme isplatio, a što su i okolnosti konkretnog slučaja i zbog čega je tužilac parnicu i pokrenuo. U odnosu na visinu dosuđenog iznosa Vrhovi sud je obrazložio da je ona utvrđena u prvostepenom postupku.

13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je u toku postupka pred nižestepenim sudovima isticao prigovor zastare potraživanja ali da nižestepeni sudovi o njemu nisu odlučivali jer su tužiočev tužbeni zahtjev u cjelini odbili kao neosnovan, zauzevši stav da je tužilac, potpisivanjem Sporazuma, otpustio dug apelantu kao poslodavcu. Apelant smatra da je Vrhovni sud bio dužan svoju presudu obrazložiti ne samo u odnosu na Sporazum, već i na Zapisnik sa sastanka održanog 13. septembra 2005. godine i naknadni obračun od 7. novembra 2005. godine, što je, po njegovom mišljenju bilo nužno za procjenu osnovanosti odnosno neosnovanosti prigovara zastare potraživanja. Nadalje, apelant ističe da je stav Vrhovnog suda iz osporene presude u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda zauzetim u drugim presudama u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja. Uz apelaciju su priložene presude Vrhovnog suda (osam presuda, uz napomenu da postoje i druge) donesene u periodu od 13. septembra 2009. godine do 16. marta 2010. godine, iz kojih proizilazi da je Vrhovni sud, zauzeo stanovište da zapisnik od 13. septembra 2005. godine i naknadni obračun od 7. novembra 2005. godine ne predstavljaju priznanje duga od strane apelanta, te da je dio potraživanja po osnovu neisplaćenih plata zbog toga zastario, odnosno da su tužioci, potpisivanjem Sporazuma, otpustili dug apelantu u smislu člana 344. ZOO. Po apelantovom mišljenju, iz navedenog proizilazi da je Vrhovni sud u predmetima identičnog činjeničnog stanja različito primjenjivao materijalno pravo i zauzimao suprotne stavove tako da je jedno vijeće Vrhovnog suda Sporazum tumačilo na način da tužilac ne odustaje od svojih prava po ZOR-u, Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu i ne otpušta dug, dok je drugo vijeće istog suda isti Sporazum smatralo osnovom za odbijanje tužbenog zahtjeva tužilaca jer je isti Sporazum tumačilo na način da su tužioci, njegovim potpisivanjem, otpustili dug apelantu. Također, jedno vijeće Vrhovnog suda je navedeni zapisnik i obračun tumačilo na način kao apelantovo priznanje duga i prekid zastare, dok mu drugo nije davalo to svojstvo. Na temelju navedenog apelant zaključuje da Vrhovni sud stvara pravnu nesigurnost, te krši svoju ustavnu obavezu stvaranja i ujednačavanja sudske prakse.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je Vrhovni sud postupajući različito u istom činjeničnom i pravnom pitanju povrijedio princip pravne sigurnosti kao segment prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da je prema stanovištu Evropskog suda jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava princip pravne sigurnosti, princip koji se pretpostavlja u Konvenciji (vidi Beian protiv Rumunije (br. 1) aplikacija broj 30658/05, stav 39, ECHR 2007-XIII (izvodi)). Proturječne odluke u istim slučajevima koje dolaze iz istog suda koji je, dodatno, i sud posljednje instance u određenom pitanju, mogu, u odsustvu mehanizma koji osigurava konzistentnost, kršiti ovo načelo (pravne sigurnosti) i zbog toga potkopati povjerenje javnosti u pravosuđe (vidi naprijed citiranu, Beian protiv Rumunije, st. 36-39; Tudor Tudor protiv Rumunije, aplikacija broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009 godine; Iordan Iordanov i drugi protiv Bugarske, aplikacija broj 23530/02, st. 47-53, 2. jul 2009). Dalje, Ustavni sud podsjeća da prema stanovištu Evropskog suda, sud, prilikom utvrđivanja činjenica i ocjene dokaza za stranke sa sličnim zahtjevima može dovesti do različitih rezultata, što samo po sebi ne vrijeđa princip pravne sigurnosti.

U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje, nasuprot tvrdnjama apelanta, da je prvostepeni sud odlučio o njegovom prigovoru zastarjelosti u smislu člana 373. ZOO i zaključio da je neosnovan. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant protiv prvostepene presude izjavio žalbu koju je povukao, odnosno da je drugostepenom presudom zbog toga apelantova žalba odbačena, a da je drugostepeni sud navode tužitelja iz žalbe o zastarjelosti smatrao irelevantnim za konkretni slučaj a da apelant protiv takvog stava drugostepenog suda nije izjavio reviziju. Najzad, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelant u odgovoru na reviziju tužioca tražio da se ona odbije odnosno odbaci. Također, apelant ne navodi da je pitanje zastarjelosti isticao u odgovoru na reviziju mada, s obzirom da je prigovor zastarjelosti potraživanja istakao u postupku pred prvostepenim sudom, za to nije postojala prepreka. Ustavni sud podsjeća da je zastara, istina, materijalno-pravni prigovor (kao i prigovor preuranjenosti, nedostatka aktivne i pasivne legitimacije), ali se mora izričito istaći budući da sud na zastaru ne pazi ex offo (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-289/03 od 19. listopada 2004. godine, stav 28., dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je članom 241. ZPP-a, pored ostalog, propisano da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra neosnovanom apelantovu tvrdnju da se nižestepeni sudovi nisu izjašnjavali o njegovom prigovoru zastarjelosti potraživanja, pa da je Vrhovni sud bio obavezan da se o tome izjasni odlučujući po reviziji tužioca. U tom smislu, ne može se govoriti da se predmetni slučaj tiče „istog činjeničnog i pravnog pitanja“ kao i u presudama koje je apelant priložio uz apelaciju. Naime, iz presuda koje je apelant predočio uz apelaciju, kao dokaz različitog postupanja Vrhovnog suda o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u revizionom postupku odlučivao o presudama nižestepenih sudova u kojima je apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja usvojen, da je ovakav zaključak osporavan od suprotne strane i u žalbi i u reviziji, pa da je Vrhovni sud imao obavezu da se bavi pitanjem zastarjelosti, što nisu okolnosti konkretnog slučaja. Slijedom navedenog, činjenica da li bi zapisnik i obračun na koje apelant izričito ukazuje u apelaciji imali isti učinak u pogledu zastarjelosti i u predmetu koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, po mišljenju Ustavnog suda, bez značaja je.

17. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1733/10 (Hrvatske pošte d.o.o. iz Mostara) | Sudska praksa | Aktio