Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1760/10 (S. R.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1760/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1760/10, rješavajući apelaciju Senada Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Ramića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini, broj 80 0 K 000968 09 Kžk od 23. aprila 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 13. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 80 0 K 000968 09 Kžk od 23. aprila 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 80 0 K 000968 07 K od 16. marta 2009. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, te obavezan da nadoknadi troškove postupka.

3. U žalbenom postupku, Okružni sud je rješenjem, broj 80 0 K 000968 09 Kž od 10. novembra 2009. godine, uvažio apelantovu žalbu, ukinuo presudu Osnovnog suda zbog bitnih povreda krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tač. g) i z) Zakona o krivičnom postupku – Prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZKP) i odredio održavanje pretresa pred Okružnim sudom.

4. Nakon održanog pretresa, Okružni sud je donio presudu, broj 80 0 K 000968 09 Kžk od 23. aprila 2010. godine, kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. KZ RS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Presudom je dalje od apelanta oduzeta lažna saobraćajna dozvola, te je oslobođen od obaveze naknade troškova postupka.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza utvrdio sigurne osnove za zaključak, dokazan van svake razumne sumnje, da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način opisan u izreci presude, svjesno i voljno upotrijebio lažnu saobraćajnu dozvolu i time učinio predmetno krivično djelo. Dalje je navedeno da su objektivne činjenice u pogledu vremena i mjesta dešavanja predmetnog događaja, lažnog karaktera saobraćajne dozvole i načina njene upotrebe, kao nesporne utvrđene iz iskaza svjedoka, vještaka, pismenog nalaza i mišljenja vještaka, te drugih materijalnih dokaza. Po mišljenju Okružnog suda, suprotstavljene tvrdnje iz apelantove odbrane o načinu pribavljanja vozila i saobraćajne dozvole za isto, te činjenica da niti jedna od navedenih tvrdnji nije potvrđena eventualnim saslušanjem lica na koja se apelant pozivao, niti je pak predlagano njihovo saslušanje od strane odbrane, ukazivalo je na neprihvatljivost verzija apelantove odbrane o načinu pribavljanja vozila i saobraćajne dozvole, te neodrživosti tvrdnje odbrane da apelant nije znao da se radilo o falsifikovanoj saobraćajnoj dozvoli. U pogledu prigovora apelantovog branitelja koji se odnosio na vještaka i njegov nalaz i mišljenje kao zakonitog dokaza, Okružni sud je naveo da prema odredbi člana 161. stav 2. ZKP ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može obaviti u okviru državnog organa, takva vještačenja se, po pravilu, povjeravaju takvoj ustanovi, odnosno, državnom organu koji određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje. U konkretnom slučaju, istaknuto je da je vještačenje saobraćajne dozvole bilo povjereno Graničnoj policiji BiH kao državnom organu osposobljenom za navedenu vrstu vještačenja. Nadalje, stručnu analizu i vještačenje saobraćajne dozvole je izvršio vještak koji je zaposlen u Graničnoj policiji BiH na radnom mjestu vještaka za dokumente i koji je stručno osposobljen i kvalifikovan za navedenu vrstu vještačenja i koji je na pretresu na stručan i prihvatljiv način iznio i objasnio svoj pisani nalaz i mišljenje.

6. Nadalje, Okružni sud je naveo da je apelantova odbrana u načelu osnovano prigovarala da je vještačenje saobraćajne dozvole izvršeno na zahtjev Granične policije BiH – Terenski ured sjeveroistok u Bijeljini, a ne po naredbi tužitelja, odnosno suda, kako je propisano zakonom. Međutim, po mišljenju Okružnog suda, navedeni propust u određivanju vještačenja saobraćajne dozvole nije imao nužno za posljedicu da se na rezultatima obavljenog vještačenja nije mogla zasnovati odluka o apelantovoj krivici (nezakonit dokaz). S tim u vezi, istaknuto je da prema odredbi člana 10. stav 2. ZKP sud ne može zasnovati svoju odluku na onim dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama tog zakona. Okružni sud je ocijenio da navedeni propust u određivanju vještačenja nije predstavljao bitnu povredu zakona, odnosno povredu koja je bila od štetnog uticaja na zakonito i pravilno odlučivanje, s obzirom da je bilo nesporno da je predmet vještačenja bila predmetna saobraćajna dozvola koja je privremeno oduzeta od apelanta od strane pripadnika Granične policije BiH. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je apelanta oglasio krivim zbog predmetnog krivičnog djela, te nakon ocjene svih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, izrekao mu kaznu kao u izreci presude.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da se nalaz i mišljenje vještaka i njegov iskaz nisu mogli prihvatiti kao zakonit dokaz za utvrđivanje činjenice da se radilo o falsifikovanoj saobraćanoj dozvoli, s obzirom da je navedeni vještak zaposlen u Graničnoj službi BiH i da se ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka. Tvrdi da je na zakonit način kupio predmetno vozilo, kojom prilikom mu je predata predmetna saobraćajna dozvola, te da nije znao da je ista falsifikovana. Apelant tvrdi da mu stručno mišljenje od 14. aprila 2007. godine, iz kojeg je proizilazilo da je saobraćajna dozvola lažna, a niti jedan drugi dokument, odnosno dokaz koje je predložilo Okružno tužilaštvo u Bijeljini, nije predočeno niti predato na uvid, čime mu je povrijeđeno pravo na odbranu, te time i pravo na pravičan postupak. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, preinači osporenu presudu i oslobodi ga optužbe za predmetno krivično djelo. Na kraju, apelant navodi da ukoliko Ustavni sud stekne uvjerenje da je zaista počinio predmetno krivično djelo, da se sa posebnom pažnjom ocijeni sve olakšavajuće okolnosti i da mu se izrekne uslovna osuda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešno primijenjenom materijalnom pravu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložio svoju presudu primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U tom kontekstu, vezano za apelacione navode koji se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, odnosno, da je nalaz i mišljenje i iskaz vještaka nezakonit dokaz, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud zaključio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza samo po sebi ne znači kršenje člana 6. Evropske konvencije, te da je zadatak ovog suda da se uvjeri da je postupak kao cjelina bio pravičan. Dakle, zadatak suda je da utvrdi da li je korištenjem eventualno nezakonitog dokaza osoba koja je u pitanju bila lišena prava na pravično suđenje. Pri tome posebno će se ocijeniti da li je nezakoniti dokaz bio jedini na kojem je odluka koja se osporava zasnovana (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Takođe, zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, jeste da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu.

12. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom krivičnom postupku proveden dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na ukupnoj analizi izvedenih dokaza uz obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o apelantovoj krivici uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Dakle, Okružni sud je analizirao sve izvedene dokaze, te je o svojim zaključcima dao obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Sa aspekta pravičnosti postupka Ustavni sud napominje da je dokaz za koji apelant tvrdi da je nezakonito pribavljen izveden na javnoj raspravi, da je apelant imao mogućnost da ga ospori i da mu suprotstavi vlastite dokaze. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmotrio apelantove navode vezane za navodnu nezakonitost dokaza koji je korišten u predmetnom postupku, te, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKP, dao iscrpno obrazloženje zašto su ovi apelantovi navodi neosnovani, a dana obrazloženja u okolnostima konkretnog predmeta, s obzirom na sadržaj relevantnih odredaba na kojim je Okružni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud zapaža da su u osporenoj odluci razmotreni i apelantovi navode vezane za ličnost vještaka (u smislu da je vještak zaposlen u Graničnoj službi BiH i da se ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka) i dati razloge zašto ti navodi, u situaciji kad je vještačenje u smislu relevantnih odredbi ZKP povjereno nadležnom državnom organu, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga se ovi apelantovi navodi, u situaciji kad kvalitete provedenog vještačenja nije osporen niti doveden u sumnju drugim provedenim dokazima, pokazuju u cjelosti neosnovanim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelantovim navodima, sveukupna ocjena dokaza koju je dao Okružni sud ne doima očigledno proizvoljnom, te da osporena presuda sadrži obrazloženje koje u cijelosti ispunjava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa ovim navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1760/10 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio