Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1822/10 (AngelinaVujasin)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1822/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1882/10, rješavajući apelaciju Angeline Vujasin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Angeline Vujasin podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 430 Mal 017741 09 Gž od 9. aprila 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AngelinaVujasin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Hilmo Šehić, advokat iz Zenice, podnijela je 19. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 430 Mal 017741 09 Gž od 9. aprila 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 430 Mal 017741 04 Mal od 31. augusta 2009. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Murisa Tvrtkovića (u daljnjem tekstu: tužitelja) kojim je tražio da se apelantica obaveže da mu isplati iznos od 1.081,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. juna 2004. godine pa do isplate. Tužitelj je obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 900,00 KM.
3. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je tužitelj 14. augusta 2002. godine podnio tužbu protiv supruga apelantice radi isplate zbog neosnovanog bogaćenja, međutim kako je suprug apelantice u toku trajanja ovog postupka umro a apelantica se usprotivila da umjesto supruga stupi u parnicu, taj sud je donio rješenje kojim je tužbu tužitelja odbacio. Tužitelj je 11. juna 2004. godine podnio tužbu protiv apelantice radi isplate zbog neosnovanog bogaćenja. Na temelju izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je Željezare „Zenica“ Zenica tužitelju kao svom zaposleniku rješenjem broj 446179/KE od 12. maja 1994. godine dodijelila na korištenje stan u Zenici u ulici Dobrovoljnih davalaca krvi 4 B/V 43 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na osnovu kojeg je tužitelj 15. juna 1994. godine zaključio Ugovor o korištenju stana. Predmetni stan tužitelj je koristio do 20. augusta 2001. godine obzirom da je stan vraćen u posjed suprugu apelantice. Dakle tužitelj je iz navedenog stana iselio na temelju Zaključka o dozvoli izvršenja Službe za upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) broj 03-372-1051/98 od 30. jula 2001. godine, o čemu je 20. augusta 2001. godine sačinjen Zapisnik broj 1081/98. Općinski sud je takođe utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj uložio vlastita sredstava u predmetni stan, jer je izvršio potpuno zagrađivanje dva balkona na način što je ista ustaklio, zbog čega je taj sud ukazao da je odredbom člana 210. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, „Službeni list RBiH“, broj 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“, broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da sticanje bez osnova postoji kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prelaz nema temelja u pravnom poslu ili zakonu. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je zaključio da je tužitelj ulaganjem vlastitih sredstava u predmetni stan povećao vrijednost stana apelantice na način povećanja njene imovine, iz razloga što se apelantica otkupom navedenog stana i sticanjem prava vlasništva na istom obogatila i to neosnovano. Međutim kako tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva budući da je u tužbenom zahtjevu prvobitno naveo da je za kupljeni materijal i ugradnju platio iznos od 500,00 KM, da bi se na glavnoj raspravi održanoj 9. jula 2009. godine u konačnom prijedlogu opredijelio i predložio da se apelantica obaveže da mu isplati iznos od 1.081,70 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, kao i troškovima parničnog postupka Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.
4. Kantonalni sud je presudom broj 430 Mal 017741 09 Gž od 9. aprila 2010. godine odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostepene presude broj 430 Mal 017741 04 Mal od 31. augusta 2009. godine žalbu tužitelja djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanticu da tužitelju isplati iznos od 500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 11. juna 2004. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu žalba tužitelja odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je preinačio i odluku o troškovima postupka tako da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.
5. Kantonalni sud je odlučujući o prigovoru tužitelja utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je propustio da o visini primjerene naknade koja mu pripada odluči primjenom pravila iz člana 127. ZPP-a u vezi sa članom 210. ZOO. Smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je Željezara „Zenica“ Zenica“ tužitelju kao svom zaposleniku dodijelila na korištenje predmetni stan 12. maja 1994. godine koji je tužitelj koristio do 20. augusta 2001. godine jer je stan vraćen u posjed suprugu apelantice, a da je tužitelj za vrijeme korištenja stana u isti uložio vlastita sredstva na način što je izvršio potpuno zagrađivanje balkona i što je iste ustaklio, čime je vrijednost stana apelantice povećao na način povećanja njene imovine, jer se apelantica otkupom predmetnog stana i sticanjem prava vlasništva na istom obogatila i to neosnovano. Prema tome budući da je Kantonalni sud ukazao da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan taj sud je ukazao na odredbu člana 127. ZPP-a kojom je regulisano, da ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj slobodnoj ocjeni, na temelju čega je zaključio da je apelantica dužna tužitelju naknaditi vrijednost postignute koristi primjenom člana 210. stav 2. ZOO, pa je primjenom člana 127. ZPP-a i odredbe člana 210. ZOO odlučio kao u izreci presude. Odluku o kamatama je donio na temelju člana 214. ZOO, u vezi sa članom 2. stav 1. ZPP-a, dok je odluku o troškovima postupka donio na temelju člana 386. stav 2. a u vezi sa čl. 397. ZPP-a.
6. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je Kantonalni sud pogrešno primjenio odredbu člana 127. ZPP-a. Tvrdi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva što je kako ističe prema članu 123. istog zakona bio dužan učiniti. Takođe smatra da je sud po službenoj dužnosti trebao izvesti one dokaze koji su bili neophodni za donošenje pravilne odluke, odnosno prije svega ponovo angažovati vještaka građevinske struke, koji je mogao primjenom pravila struke utvrditi novčanu vrijednost staklenih pregrada balkona budući da isti još uvijek postoje, te na takav način tačno utvrditi vrijednost izvedenih radova tužitelja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić