Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1847/10 (A.D. „Alem Nikšić“)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1847/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1847/10, rješavajući apelaciju A.D. „ALEM NIKŠIĆ“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.D. „ALEM NIKŠIĆ“ podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014588 08 Rev od 2. marta 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014588 07 Pž od 4.

juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps- 252/04 CMS 014588 od 16. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.D. „Alem Nikšić“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nikšića, Republika Crna Gora, kojeg zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika podnio je 19. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014588 08 Rev od 2. marta 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 014588 07 Pž od 4. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-252/04 CMS 014588 od 16. aprila 2007. godine

2. Presudom Općinskog suda broj Ps-252/04 CMS 014588 od 16. aprila 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i obavezan tuženi TAS d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime duga isplati iznos od 38,85 KM sa kamatama u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 20. jula 2000. godine do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 27.255,00 KM sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.

3. Na temelju izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su 11. jula 1991. godine zaključili Ugovor o uslovima i načinu prometa, servisiranja i pružanja usluga na proizvodima tuženog (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), na temelju kojeg je apelant uplatio na račun tuženog novčana sredstva u iznosu od 387.068.597,20 YU dinara (u daljnjem tekstu: dinara) za kupovinu 89 putničkih automobila marke „Golf CL“. Uplatu navedenih sredstava na račun tuženog apelant je izvršio u periodu od 17. januara 1992. godine do 10. aprila 1992. godine dok tuženi svoju obavezu po ugovoru nije nikad ispunio. Uvidom u predmetni ugovor Općinski sud je dalje utvrdio da su parnične stranke u vrijeme zaključivanja navedenog ugovora ugovorene obaveze plaćanja mogle ugovoriti sa valutnom klauzulom, što znači da su se novčane dinarske obaveze mogle vezati za protuvrijednost utvrđenog odgovarajućeg iznosa strane valute koja odgovara dinarskoj protuvrijednosti, što u konkretnom slučaju ugovorne strane nisu perfektuirale – ugovorile valutnu klauzulu, pa po ocjeni tog suda nije bilo osnova da se ista primjenjuje, tj. da se valuta iz dinara valorizira u DM, a zatim da se izvrši konverzija pretvaranjem DM u konvertibilnu marku, te na taj način izvrši revalorizacija potraživanja apelanta. Imajući u vidu navedeno i na temelju nalaza vještaka ekonomske struke koji je sud ocijenio stručnim i datim u skladu sa pravilima struke, Općinski sud je postupajući u smislu načela monetarnog nominalizma prema članu 394. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužbeni zahtjev apelanta cijenio primjenom člana 137. navedenog zakona. S tim u vezi je podsjetio da tuženi nije bio u mogućnosti isporučiti apelantu ugovorena vozila zbog ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) te da se u takvim slučajevima obaveza vraćanja stvari pretvara u obavezu vraćanja novčanog ekvivalenta koju je ta strana bila dužna izvršiti, jer tužena strana predmet ugovora više ne posjeduje odnosno jer uopšte više ne posjeduje proces proizvodnje te vrste automobila. Članom 137. stav 1. ZOO je regulisano da u slučaju nemogućnosti ispunjenja ugovorene obaveze za koju ne odgovara ni jedna strana, se može zahtjevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova u smislu čl. 210. stav 4., 214. i 215. ZOO. Dakle obzirom da tuženi nije bio u mogućnosti ispuniti svoju obavezu prema apelantu u smislu isporuke ugovorenih vozila zbog ratnih dešavanja u BiH, za koje okolnosti nije odgovorna ni jedana strana u postupku prema članu 137. stav 1. ZOO, po ocjeni tog suda strana koja je ispunila svoju obavezu može zahtijevati vraćanje stečenog bez osnova prema članu 214. istog zakona, kojim je regulisano da postoji obaveza vraćanja glavnog duga sa zateznim kamatama, koja se u slučaju kada je dužnik bio savjestan obračunava od dana postavljanja zahtjeva od strane tužitelja, pa je u konkretnom slučaju utvrdio da nesavjesnost tuženog počinje teći od dana podnošenja tužbe, 20. jula 2000. godine. Općinski sud je na kraju zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan u smislu isporuke ugovorenih vozila jer njegovo ispunjenje nije bilo moguće, kao i tužbeni zahtjev apelanta za isplatu iznosa definisanog tužbenim zahtjevom, pa je primjenom načela monetarnog nominalizma (član

394. ZOO) pretvaranjem iznosa od 387.068.597,20 dinara, koji je apelant tužbenim zahtjevom potraživao za uplatu na ime isporuke vozila koja mu tuženi nije nikad isporučio odlučio kao u izreci presude i na ime glavnog duga obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 38,85 KM sa kamatama u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 20. jula 2000. godine. Općinski sud je odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 386., 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Općinski sud je Rješenjem broj 09 65 Ps 014588 04 Ps od 12. juna 2007. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za povrat iznosa plaćene aktorske kaucije od 4. maja 2007. godine.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 014588 07 Pž od 4. juna 2008. godine žalbu apelanta odbio a žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom taj sud je uvažio žalbu apelanta izjavljenu protiv Rješenja Općinskog suda broj 09 65 Ps 014588 04 Ps od 12. juna 2007 i pobijano rješenje ukinuo, tako što je predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je ispitao sve činjenice odlučne za rješavanje predmetnog spora koje se odnose na vraćanje apelantu uplaćene cijene na ime ugovorene isporuke automobila u slučaju kada je utvrđena nemogućnost tuženog na ispunjenje ove ugovorene obaveze, jer tuženi nije više u mogućnosti apelantu isporučiti predmetna vozila budući da ista više ne posjeduje na lageru, niti više postoji proces proizvodnje navedenih automobila. Stoga smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom člana 137. stav 1. ZOO zaključio da u konkretnom slučaju kada je apelant izvršio uplatu cijene navedenih vozila tuženom, koja mu ovaj više ne može isporučiti iz razloga za koje on nije odgovoran su ispunjeni uslovi za vraćanje stečenog bez osnova shodno članu 214. ZOO. Dalje smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosi na vraćanje uplaćenog novčanog iznosa osnovan i to u visini od 38,85 KM, koji iznos je taj sud utvrdio na temelju nalaza vještaka ekonomske struke i primjenom načela monetarnog nominalizma shodno članu 394. ZOO, odnosno pretvaranjem iznosa od 387.068.597,20 dinara koji je apelant tuženom uplatio za 89 vozila koja mu nisu isporučena sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate, pri tome cijeneći da tuženi u vrijeme sticanja bez osnova nije bio nesavjestan. Međutim do neispunjenja obaveze tuženog je došlo iz razloga za koji po ocjeni Kantonalnog suda nijedna od ugovornih strana nije kriva, jer je u vrijeme dospjeća obaveze tuženog u BiH proglašena neposredna ratna opasnost i ratno stanje, pa kako je nalozom vještaka ekonomske struke potvrđeno da je u međuvremenu došlo do promjene platnog sistema u BiH i promjene domaće valute, u konkretnom slučaju se ne radi o neispunjenju ugovorene obaveze nego o njenom prestanku, zbog nemogućnosti ispunjenja, na temelju čega je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom načela monetarnog nominalizma obavezao tuženog da apelantu na ime duga isplati iznos od 38,85 KM, sa kamatama u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate i člana 394. ZOO. Kantonalni sud takođe smatra da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbu člana 137. ZOO jer iz činjeničnog stanja jasno proizilazi nemogućnost isporuke ugovorenih vozila iako se radi o zamjenjivim stvarima, zbog činjenice što je tuženom tokom rata proizvodnja potpuno uništena a da su mu vozila koja je imao na lageru otuđena, dakle tuženi ugovorenu obavezu u vidu isporuke plaćenih vozila nije bio u mogućnosti ispuniti prema apelantu bez svoje krivice, u kom slučaju se takva obaveza tuženog gasi, odnosno njihov obligacionopravni odnos u tom dijelu tužbenog zahtjeva apelanta prestaje. Međutim isto tako budući da je apelant svoju obavezu prema tuženom ispunio Kantonalni sud smatra opravdanim njegov zahtjev vraćanja stečenog bez osnova, s obzirom da se tuženi nesporno obogatio za uplaćeni iznos od 387.068.597,20 dinara, koji je dužan vratititi apelantu, međutim kako ugovorena valuta više ne postoji cijeni opravdanim stav prvostepenog suda, da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan u visini od 38,85 KM sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe na koji smatra da je prvostepeni sud pravilno primjenjeno materijalno pravo, član

214. ZOO. Kantonalni sud je usvojio žalbu tuženog u dijelu odluke o troškovima postupka utvrđenih prvostepenom presudom iz razloga što smatra ispravnim njegovu tvrdnju da apelant u ovoj parnici nije uspio u cijelosti, nego samo djelimično pa je primjenom člana 386. stav 2. ZPP-a odlučio kao u izreci presude. Što se tiče žalbe apelanta izjavljene protiv rješenja pravostepenog suda od 12. juna 2007. godine kojim je odbijen njegov zahtjev za povrat iznosa plaćene aktorske kaucije Kantonalni sud je zaključio da su navodi apelanta osnovani iz razloga; što je institut osiguranja parničnih troškova (aktorska kaucija) regulisana odredbom člana 82. do 84. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 43/82 i 72/82), koje se u parničnom postupku primjenjuju na osnovu odredbe člana 458. ZPP-a. Naime članom 82. navedenog zakona je regulisano da kada strani državljanin pokreće parnicu, dužan je tuženiku na njegov zahtjev osigurati parnične troškove. Kako je u konkretnom slučaju taj sud usvojio zahtjev tuženog za osiguranje parničnih troškova u iznosu od 10.000,00 KM, te da prvostepeni sud svojom presudom nije obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka, saglasno navedenim odredbama zakona više nema uslova za držanje uplaćene aktorske kaucije zbog čega smatra da odluka prvostepenog suda kojom je odbijen zahtjev apelanta nije zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, odredabama Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima kao i Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo („Službeni glasnik Kantona Sarajevo“, broj 3/97, 11/97 i 10/98), kojim je propisan postupak naplate neplaćene takse u slučaju kada je taksu dužno da plati pravno lice sa sjedištem u inostranstvu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. tačka 3. ZPP-a uvažio žalbu apelanta protiv navedenog rješenja, isto ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 014588 08 Rev od 2. marta 2010. godine reviziju apelanta djelimično uvažio i nižestepene presude preinačio tako da kamata na dosuđeni iznos glavnog duga od 38,85 KM umjesto od 20. jula 2000. godine teče od 23. novembra 1995. godine, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena kao neosnovana.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude u vezi revizionih navoda apelanta koji se odnose na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu naveo da je prema odredbi člana 214. ZOO sticalac dužan platiti zateznu kamatu ako je nesavjestan od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Međutim u konkretnom slučaju tuženi je u vrijeme primanja uplate sredstava na ime zaključenog ugovora bio savjestan sticalac jer nije znao da će nastupiti objektivne okolnosti koje će ga onemogućiti u ispunjenju obaveze prema apelantu, isporuke vozila, i da ga je ratno stanje objektivno onemogućilo u ispunjenju ugovorene obaveze za koju on nije kriv, pa ona ne može imati uticaja na savjesnost tuženog, te zbog te okolnosti postaje nesavjestan. Vrhovni sud je podsjetio da je ratno stanje u BiH je zvanično proglašeno 8. aprila 1992. godine, da je prestalo 23. novembra 1995. godine kada je tuženi saznao da su mu proizvodni kapaciteti uništeni i da zbog toga ne može pokrenuti proizvodnju ugovorenih automobila, što je objektivno dovelo do nemogućnosti ispunjenja predmetnog ugovora, te tuženi kao sticalac uplaćenih sredstava po ocjeni Vrhovnog suda od tada postaje nesavjestan sticalac pa mu od tada i teče obaveza na plaćanje zatezne kamate apelantu temeljem člana 214. ZOO. Prema tome, Vrhovni sud smatra pogrešnim pravno stanovište i tumačenje „savjesnosti tuženog“ od strane nižestepenih sudova u predmetnoj pravnoj stvari, pa je preinačivši obje nižestepene odluke apelantu dosudio zateznu kamatu počev od 23. novembra 1995. godine na utvrđeni i dosuđeni iznos glavnog duga.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Tvrdi da su sudovi na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava donijeli osporene presude. Tvrdi da je tuženi bio dužan da mu isplati protuvrijednost uplaćenih sredstava od 387.068.597,20 dinara, u njemačkim markama i to iznos od 2.088.499,30 DM. Apelant ističe da je vrijednost dinara u ugovoru bila vezana za njemačku marku, pa je dosuđeni iznos od 38,85 KM najbolji dokaz da su sudovi povrijedili njegovo pravo na imovinu, kojim se štiti načelo menetarnog nominalizma. Ovako veliku imovinu apelant je kako navodi iz vlastitih sredstava morao vratiti kupcima, jer je opravdano očekivao da će mu tuženi isporučiti ugovorenu robu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić