Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1847/13 (A. B. i M. Š. iz Sarajeva, S. P. iz Goražda, J. K. iz Sarajeva i A. M. iz Kaknja)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Troškovi postupka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1847/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1847/13, rješavajući apelacije Adnana Bašića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Adnana Bašića, Mirzeta Šumana, Safeta Prašovića, Jusufa Kumre i Azmira Mandžuke, podnesene protiv:
- presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 RS 062083 09 Rsz od 5. februara 2013. godine, 65 0 RS 066121 09 Rsz 14. februara 2013. godine, 65 0 RS 062038 12 Rsz od 14. februara 2013. godine, 65 0 RS 068964 10 Rsz od 26. februara 2013. godine i 65 0 RS 069056 09 Rsz od 7. februara 2013. godine;
- presuda Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 P 066121 08 P od 2. oktobra 2009. godine i 65 0 P 069056 08 P od 18. juna 2009.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Bašić i Mirzet Šuman iz Sarajeva, Safet Prašović iz Goražda, Jusuf Kumro iz Sarajeva i Azmir Mandžuka iz Kaknja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 30. aprila 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1847/13, AP 1848/13, AP 1849/13, AP 1850/13 i AP 1851/13, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1847/13. Ukupno je spojeno pet predmeta.
3. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
4. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata, Općinski sud je donio presude kojima je obavezao tuženu da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa za određene periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Općinski sud je u obrazloženju presuda naveo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova, a u vezi sa članom 383., ZPP-a kojim je propisno da (1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka. (2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
5. U pojedinim predmetima Općinski sud je u osporenim presudama preciziranim u izreci ove odluke, dosudio apelantima manje iznose troškova postupka u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), a prema djelimičnom uspjehu apelanata u parnici, budući da je punomoćnik apelanata, po prigovoru zastarjelosti koji je istakla tužena, nakon održanog pripremnog ročišta svojim podnescima snizio dio tužbenih zahtjeva na iznose koji su manji od vrijednosti spora označenog u tužbi.
6. Rješavajući po žalbi tužene, Kantonalni sud je u pojedinim predmetima donio presude navedene u izreci ove odluke, u kojima je žalbe tužene djelimično uvažio i prvostepene presude preinačio u pogledu odluke o visini troškovi postupka na način da je dosudio apelantima manje iznose troškova postupka. U obrazloženju drugostepenih presuda, u dijelu koji se tiče odluke o naknadi troškova postupka, Kantonalni sud je naveo da se žalbom tužene osnovano prigovara da je prvostepeni sud pogrešno odmjerio troškove postupka. S tim u vezi, Kantonalni sud smatra da apelantima ne pripadaju troškovi na ime sastava pojedinih podneska, jer oni nisu bili neophodni za vođenje parnice, pa su ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka umanjeni u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZPP-a, kojim je propisno da pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je punomoćnik apelanata po prigovoru zastarjelosti koji je istakla tužena nakon održanog pripremnog ročišta svojim podnescima snizio dio tužbenih zahtjeva na iznose koji su manji od vrijednosti spora označenog u tužbi, to apelantima pripadaju troškovi postupka shodno uspjehu u sporu, pa su, također, i iz navedenog razloga umanjeni iznosi troškova postupka u odnosu na iznose navedene u prvostepenim presudama.
7. Osim toga, Kantonalni sud je u pojedinim predmetima odbio kao neosnovane žalbe apelanata koje su se odnosila ne odluku o troškovima postupka i potvrdio prvostepene presude. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je istakao da su neosnovani navodi apelanata da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da apelanti nisu uspjeli u parnici 100%, jer iz spisa proizilazi da je punomoćnik apelanata, shodno prigovoru zastare potraživanja istaknute od strane tužene, smanjio tužbene zahtjeve. Kantonalni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se sniženje tužbenog zahtjeva u toku postupka smatra neuspjehom tužitelja u parnici, pa je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe ranije citiranog člana 386. stav 2., te člana 387. stav 2. ZPP-a, kojim je propisno da (2) ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi, kada je priznao apelantima troškove postupka na ime zastupanja po angažiranom punomoćniku-advokatu utvrđene u skladu sa važećnom Tarifom, prema vrijednosti predmeta spora i srazmjerno uspjehu apelanata u sporu koji je iznosio od 10% do 50%.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u pogledu odluka redovnih sudova koji su propustili da im dosude u cjelosti troškove parničnog postupka. Apelanti navode da su na pripremnom ročištu smanjili traženi iznos naknade toplog obroka, pa time i vrijednost spora, ali da su njihovi tužbeni zahtjevi u cjelosti usvojeni, pa proizilazi da su odluke redovnih sudova u dijelu u kojem se odnose na naknadu troškova postupka proizvoljne i pogrešne jer smatraju da su u sporu uspijeli 100%.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi navoda o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu, te prava na nediskriminaciju, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno primjeni odredaba ZPP-a, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu troškova postupka, kada su obavezali tuženog da apelantima isplati troškove postupka shodno uspjehu u parnici, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetima br. AP 30/10 i AP 571/10 (odluke o dopustivosti Ustavnog suda od 13. novembra 2012. godine i 28. februara 2013. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba), u kojima je, između ostalog, zaključeno da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu, te prava na nediskriminaciju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedenih odluka br. AP 30/10 i AP 571/10.
13. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovinei i člana
14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić